Tvrtko Vuković, Bolest kao metafora: tuberkuloza, alkoholizam i ludilo u hrvatskoj književnosti fin de sièclea

Pretposljednje predavanje u književnom predavačkom ciklusu održao je Tvrtko Vuković, izvanredni profesor s Katedre za noviju hrvatsku književnost pri Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Vuković znanstvene i stručne članke objavljuje u domaćoj i inozemnoj periodici, surađivao je na izradi Leksikona hrvatskih pisaca, a uključen je i u rad na projektu Enciklopedija hrvatske književnosti Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža kao i na projektu Hrvatsko pjesništvo od romantizma do postmodernizma. Priredio je i pogovorom popratio panoramu hrvatskoga pjesništva devedesetih Off line (2001). Bio je predsjednik Goranova proljeća i voditelj književnoga smjera Poslijediplomskoga sveučilišnoga doktorskog studija kroatistike. Od 2005. do 2007. radio je kao viši lektor za hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu Sorbona u Parizu (Université Paris-Sorbonne, Centre Malesherbes, Etudes slaves, Serbe-croate-bosniaque-monténégrin, Paris IV) gdje se znanstveno i stručno usavršavao. Kao gost predavao je na Sveučilištu Adam Mickiewicz u Poznanju. Od stručne literature objavio je sljedeće: Svi kvorumaši znaju da nisu kvorumaši. Aporije reprezentacije u kvorumaškome pjesništvu (2005), Ljubi Žižeka svoga! Je li teorijska subverzija zapravo kapitalistička perverzija i druge neodumice o etičko-političkom čudovištu Žižekove misli (2009), Tko je u razredu ugasio svjetlo (2012) te novoobjavljenu zbirku radova Na kraju pjesme (2018). Osim znanstvenih i stručnih radova objavio je i dvije zbirke pjesama, brojne kritike, a okušao se i kao autor / urednik školskih udžbenika.

Predavač je na samom početku istaknuo kako je hrvatska književnost s kraja 19. i početka 20. stoljeća prepuna referencija na bolesno, unakaženo tijelo te na cijeli spektar mentalnih izopačenosti i alkoholizam. U središtu je njegova predavanja bila tuberkuloza, bolest čije su dimenzije dosegnule razinu mita zbog znanstvene neutemeljenosti. Ona postaje metafora tjeskobe, straha pa čak i svojevrsne pobune, svih pojava koje se u kulturi javljaju zbog neučinkovitosti modernizacijskih procesa u rješavanju društvenih problema i kriza. Nagla transformacija društvene i kulturne zbilje, točnije prodor i polagana dominacija kapitalističkoga poretka sa sobom donose niz promjena poput modernizacije, industrijalizacije, pojave novih društvenih klasa i zakonodavnih okvira, uspostavljanja građanskoga društva i dr. Sukladno tome dolazi do potpune reorganizacije dotadašnjega načina života. Građansko kapitalističko društvo brzo napreduje, a kao nužna posljedica javljaju se brojne bolesti i problemi koji dovode do osjećaja stalne nelagode i uznemirenosti. U središte društvenoga interesa stoga dolazi tijelo. Kao instrument kapitalističke moći ono postaje temeljem napretka i proizvodnje – tjelesna snaga postaje proizvodna snaga. Da bi to valjano pojasnio, predavač je posegnuo za teorijskim postavkama M. Foucaulta posebno se osvrnuvši na pojam biopolitike koji podrazumijeva tehnologiju političke moći kojom se kontrolira život populacije, a čiji je krajnji cilj normalizacija i discipliniranje samoga tijela. Stoga sve važniju društvenu ulogu zauzimaju institucije posvećene zdravlju, reprodukciji i održavanju dugovječnosti tijela. Posljedica je toga već spomenuta kulturna neugoda ili populacijska histerija koju obilježava strah od društvenog kolapsa, stoga je, ako se takva pojava želi izbjeći, potrebno odstraniti korov – bolesno tijelo koje postaje sinonim za nenormalno i degenerirano. Uz Foucaulta, izlagač je spomenuo još jednoga teoretičara – Marxa Nordaua i njegovu teoriju degeneracije te činjenicu da je cijela kultura fin de sièclea degenerirana te da su umjetnici unutar nje najopasniji glasovi zaražene kulture. Iz te društvene šizofrenije tuberkuloza izranja kao izravan znak, pa čak i simbol, degeneriranoga društva oko kojega se počinju umnažati brojne društvene fantazije. Ona postaje razgranata metafora u hrvatskoj književnosti, što je u stanju pokazati nekolicina literarnih predložaka. U romanu Vjenceslava Novaka Posljednji Stipančići tuberkulozu možemo čitati na nekoliko načina, a prije svega kao metaforu potraćene energije i gubitka vitalnosti, kao sinegdohu društvenoga slabljenja jedne zajednice – Lucijina bolest ujedno problematizira društvenu neprilagođenost njezine obitelji na novonastale promjene, točnije na kapitalizam. Osim navedene, tuberkuloza ima još jednu funkciju koja je povezana s fragilnom ljupkošću pa čak i seksualnom privlačnošću, što je izravna poveznica s romantičarskim shvaćanjem lijepoga. Lucijin je entitet u suprotnosti s društveno zadanom ženstvenošću pa tako tuberkuloza poprima znak otpora malograđanskoj patrijarhalnoj politici. U Leskovarovoj noveli Katastrofa bolest je posljedica toksičnih društvenih odnosa, a tuberkulozno je tijelo društveno isušeno i radom potrošeno. U posljednjem primjeru, Kamovljevoj Isušenoj kaljuži, tuberkuloza se povezuje s različitim oblicima društvenoga otpadništva zbog čega postaje zaštitnim znakom individualizma. Odabrani su tekstovi kadri pokazati kako bolest postaje mehanizam oslobađanja od procesa normalizacije koji na paradoksalan način združuje konstrukciju i dekonstrukciju subjekta. Predavač na kraju zaključuje kako je bolest, u ovom slučaju tuberkuloza, okarakterizirana kao simptom novoga društvenog poretka, ali i kao prepreka ostvarivanju kapitalističke produktivnosti i napretka. Ona najzad funkcionira kao simbol protivljenja izopačenostima moderne kulture.