Tatjana Jukić: Hrvatski roman šezdesetih: od metafore prema parataksi

Inovativan rukavac teoretskog promišljanja o metafori u svojem predavanju Hrvatski roman šezdesetih: od metafore prema parataksi predstavila je Tatjana Jukić.

Tatjana Jukić redovita je profesorica na Odsjeku za engleski jezik i književnost pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Uz mnogobrojne studije koje kontinuirano objavljuje u renomiranim publikacijama, znanost je zadužila dvjema autorskim knjigama – Revolucija i melankolija. Granice pamćenja hrvatske književnosti (2011) i Zazor, nadzor, sviđanje. Dodiri književnog i vizualnog u britanskom 19. stoljeću (2002). Nastavna djelatnost Tatjane Jukić vezana je za studij anglistike te za poslijediplomski studij kroatistike i komparativne književnosti Sveučilišta u Zagrebu u okviru kojih izvodi kolegije Naracija i melankolija i Naracija i memorija: hrvatski roman 1960-ih i 1970-ih. O navedenoj problematici izlaže i u okviru poslijediplomskog studija Sveučilišta u Debrecenu.

Pozivajući se na Jakobsonova razmatranja dvaju tipova afazije, predavačica svoje uvide o metafori definira uspostavljanjem distinkcije spram metonimije. Odnos metaforičkog ili vertikalnih jezičnih odabira te metonimijskog, tj. horizontalnih jezičnih odabira vrlo je indikativan u proučavanju književnosti. Jukić svoju analizu hrvatskog romana 60-ih temelji upravo na smjeni metaforičkog i metonimijskog načela. Upotrebljava pritom pojam dominante iznikao iz “kabanice“ ruskog formalizma. Pojam je utoliko zanimljiv u okvirima problematike kojom se predavanje bavi zbog prokazivanja vlastite političnosti samim imenom. Naime logika jezika, a time i naracije, zapravo je logika dominacije jednog postupka nad drugima, ali i podložnosti dominante promjeni iz čega proizlazi dinamika sustava. Međutim ta je dinamika simptomatična i sugerira analizu i propitkivanje strukturnih pomaka.

Polazeći od strukturalističke teze Romana Jakobsona da je metafora dominanta književnog teksta, Jukić u njoj prepoznaje primarnu relaciju s djelovanjem procesa dominacije. To metaforu obasjanu poststrukturalističkim svjetlom čini političnom, što se pokazuje i na primjeru analize Molierova Don Juana Shoshane Felman. Sasvim nalik liku Don Juana čiji se anaforički princip djelovanja mora prekinuti metaforičkim principom, književnost, ističe predavačica, jest mjesto u kojem filozofski, psihoanalitički i drugi diskurzi nameću interpretativne zakonitosti i mobiliziraju metafore. Razlog je to zbog kojeg se Don Juanova seksualnost, emancipacija, anarhičnost i libertinizam okončavaju kamenim gostom, metaforom paternaliteta i zakonskog autoriteta. Simbolički zakon očinskog nužan je, ali dostupan samo pod uvjetom metafore. U slučaju Don Juana metafora je značenjski vrlo potentna jer se suprotstavlja vitalističkoj viziji donjuanovskog svijeta, tj. svijet interpretativno reducira na kamenjar ispražnjen referencijom, a kojim vlada metafora zakona.

Takvo shvaćanje ostavlja prostor da se zakon shvati i kao teologizirana metafora starozavjetnog obrasca. Abrahamovo žrtvovanje sina Izaka metafora je dominacije zakona koji je konstitutivan za strukturne korelacije u određenom tipu sustava. Sustav žanra također posjeduje svoju dominantu unutar sebi svojstvenog konteksta, a to je za roman, rasvjetljava Jukić, obaveza na novost, vrijednost inherentnu fenomenu modernosti. Nadalje s obzirom na činjenicu da je rodno mjesto moderniteta reformacija, može se reći da koncept ovlaštenja koji jamči teološko postaje periferija sustava. Dominanta moderniteta postaje horizontalno djelovanje jezika, a tim je još zanimljivije pitati se o tome zašto hrvatski roman doseže uvjete modernosti tek 60-ih godina 20. stoljeća.

Privrženost načelu metafore očituje se u naslovima romana koja Jukić analizira – Kiklop, Zastave, Mirisi, zlato i tamjan te Kratki izlet. Predavačica na primjerima Krležina i Marinkovićeva romana detektira opsesiju pitanjem rata i težnju da se događaj u povijesnom okviru pokuša konceptualizirati. Novak i Šoljan pomiču pak naglasak od povijesnog prema političkom, a traumu prouzrokovanu konceptom žele preraditi u događaj. Novak to čini desakralizacijom metafore, desemantizirajući ju do krajnjih granica. Dekonstrukcija metafore kao ultimativnog smisla postavlja lik u svijet bez dominante, svijet koji mora resemantizirati. Dominantu smisla iznevjerava i Šoljanov roman, i to višestrukim aluzijama na biblijski hipotekst. Potraga za znakovima, znanjem i semiozom ostaje bez svoje žrtve, odnosno metaforu zamjenjuju metonimija, parataksa i anafora.

Hrvatski roman 60-ih godina pokazuje gibljivost sustava u kojemu se teologizirana metafora dekonstruira kako bi je u okviru modernosti razriješili dominacije i na njezino mjesto smjestili „ništa, ništa, ništa“.