Nalazite se ovdje: PočetnaAnagramJezik/lingvistika › Funkcionalni stilovi i jezik književnosti

Josip Silić

Funkcionalni stilovi i jezik književnosti

Iz onoga što smo rekli izlazi da su moguća dva puta: jedan koji vodi od sustava do govora i drugi koji vodi od govora do sustava. Prvi je put (koji vodi od sustava do govora) put konkretizacije, a drugi put (koji vodi od govora do sustava) put apstrakcije. Prvi je dakle put put dedukcije (put od općega do pojedinačnoga), a drugi put put indukcije (put od pojedinačnoga do općega).

A – put konkretizacije (dedukcije)
S : K : N : U : G

B – put apstrakcije (indukcije)
S : K : N : U : G

Put od sustava do govora može ići dvama smjerovima: jedan je smjer od sustava kroz standardni jezik do individualnoga govornog čina (on je u G), a drugi od sustava mimo standardnoga jezika (K, N i U) do individualnoga govornog čina.

A1 – put od sustava kroz standardni jezik do individualnoga govornog čina
S : K : N : U : G

B1 – put od sustava mimo standardnoga jezika do individualnoga govornog čina
S : K : N : U : G

Prvi put (A1) »kontroliraju« sociolingvističke, a drugi (B1) lingvističke zakonitosti. (Standardnim jezikom vladaju i jezične i društvene, a sustavom isključivo jezične zakonitosti.)

Put je od sustava do govora kroz normu put jezika kao standarda, a put od sustava do govora mimo norme put jezika kao sustava. Na prvome putu vlada pravilo »treba govoriti«, a na drugome pravilo »može se govoriti«. Kad osoba svojim govorom prolazi kroz normu, u tome svom govoru »polaže računa« društvu; a kad osoba svojim govorom prolazi mimo norme, o tome svom govoru »polaže računa« sebi.

Na prvome će se putu sresti s različitošću života, pa će tu različitost morati pratiti i različitošću govora. (Jednostavnosti radi i metodologije radi »govor« ćemo zamijeniti »jezikom«.) Kad bude prolazila kroz znanost, morat će tu znanost pratiti jezikom znanosti; kad bude prolazila kroz administraciju, morat će tu administraciju pratiti jezikom administracije; kad bude prolazila kroz novinarstvo i publicistiku, morat će to novinarstvo i tu publicistiku pratiti jezikom novinarstva i publicistike itd. Na taj način dolazimo do spoznaje da različitost života zahtijeva i različitost jezika kojim treba u toj različitosti komunicirati. Na jedan će se način komunicirati u znanosti, na drugi u administraciji, na treći u novinarstvu i publicistici itd. Te načine komuniciranja standardnim jezikom nazivamo funkcionalnim stilovima standardnoga jezika. Tako govorimo o znanstvenome funkcionalnom stilu, o administrativno-poslovnome funkcionalnom stilu, o novinarsko-publicističkome funkcionalnom stilu itd. Budući da je ovdje riječ o hrvatskome standardnom jeziku, te funkcije nazivamo funkcionalnim stilovima hrvatskoga standardnog jezika.

Svaki taj funkcionalni stil ima i svoje vrline i svoje mane. To znači da vrline i mane jednoga funkcionalnog stila nisu i vrline i mane drugoga funkcionalnog stila. Ako je tako, a jest, onda ni pravila koja o tome govore nisu ista. Pravila jednoga funkcionalnog stila nisu i pravila drugoga funkcionalnog stila itd. Ako osoba koja prolazi putom od sustava do individualnoga govornog čina mimo norme o svome jeziku ne »polaže računa« društvu, nego sebi, onda je logično da se na njezin jezik pravila o kojima je riječ ne odnose. Njezin je jezik jezik sui generis. Isključivo je njezin, dakle osoban, individualan. (Jezik ovdje pretpostavlja i stil.) Zato on ne ulazi u korpus funkcionalnih stilova u koji ulaze znanstveni, administrativno- poslovni i novinarsko-publicistički. Drugim riječima, njezin jezik ne podliježe sociolingvističkim (društveno-jezičnim), nego lingvističkim (jezičnim) zakonitostima.

Osoba koja prolazi putom od sustava do individualnoga govornog čina kroz normu odgovara pravilima jezika kao standarda, a osoba koja prolazi putom od sustava do individualnoga govornog čina mimo norme pravilima jezika kao sustava. Eto, to je razlog zašto mi jezik književnoumjetničkoga djela više ne smatramo jednom od funkcija standardnoga jezika, odnosno jednim od funkcionalnih stilova standardnoga jezika. Kažemo »više« jer smo i mi dosad jezik književnoumjetničkoga djela smatrali funkcionalnim stilom standardnoga jezika.[3] Doduše, uvijek smo u vezi s time (u vezi s njegovom pripadnošću funkcionalnim stilovima standardnoga jezika) postavljali stanovite ograde. U tekstu smo Funkcionalna stilistika u kontekstu Pranjićeve stilistike[4] rekli, primjerice, ovo:

Tako tumačeni književnoumjetnički i znanstveni stil pripadaju doista različitim stilovima, stilovima koji nemaju ništa zajedničko. Upravo tako: ništa zajedničko. A funkcionalnih stilova, kao stilova standardnoga jezika, nema ako nemaju ništa zajedničko. Čini mi se da bi to bilo polazište za drugačije tumačenje jezika umjetničke književnosti.