Ivo Pranjković
Stilske figure i gramatika
I.
Nema sumnje da se postajanje i postojanje stilskih figura temelji na postojanju varijanata, inačica (usp. Pranjković 2005: 11) na različitim jezičnim razinama: na fonološkoj odnosno fonetskoj, na morfološkoj, tvorbenoj, sintaktičkoj, suprasintaktičkoj (tj. na razini teksta), leksičkoj, semantičkoj. Prema antičkim retoričarima inačice koje dobivaju narav stilskih figura nastaju na osnovi četiriju temeljnih postupaka: prvi se postupak naziva imutatio (zamjena) i sastoji se u tome da se jedan jezični element zamijeni, supstituira drugim; drugi je postupak adiectio (dodavanje) i sastoji se u tome da se postojećem elementu doda kakav drugi element; treći je postupak detractio (oduzimanje) i sastoji se u tome da se kakvoj jedinici i/ ili cjelini oduzme kakav element, da se nešto što je bilo sastavnim dijelom te jedinice i/ili cjeline izostavi; i napokon četvrti je postupak transmutatio (premještanje) i sastoji se u tome da pojedini jezični elementi zamijene mjesta, tj. da se jedan element nađe na mjestu drugoga i/ili obrnuto (usp. Zima 1988: 16 i Kovačević 1998: 14).
Figure adjekcijskoga tipa često su u izravnoj vezi s makrologijom (»velikorječivošću«), tj. s dodavanjem elemenata koji se ponavljaju, koji su suvišni, pleonastični i sl., dok su figure detrakcijskoga tipa često u vezi s brahiologijom (»kratkorječivošću«), tj. s postupcima vezanim za težnju prema maksimalnoj kratkoći, zgusnutosti, lakoničnosti iskaza i sl.[1] Zadatak je ovoga priloga da problematizira pitanje kako se pojedine stilske figure i pojedini postupci nastajanja inačica, posebice stilski obilježenih inačica, odnose prema pojedinim gramatičkim razinama, uključujući u to i fonološku razinu (koja se tradicionalno smatra gramatičkom), a to znači prema fonološkoj, morfološkoj, tvorbenoj i sintaktičkoj odnosno suprasintaktičkoj razini, tj. razini teksta. To će se pokušati učiniti između ostaloga i zato što mi se čini da je pri proučavanju stilskih figura gramatika i previše u drugom planu, odnosno da se vrlo često u vezi sa stilskim figurama ujedno radi i o svojevrsnim »gramatičkim figurama«. Uostalom gramatika je lingvistička disciplina u okviru koje se proučavaju temeljne zakonitosti funkcioniranja jezika, pa onda i temeljne zakonitosti nastajanja i funkcioniranja inačica na različitim razinama gramatičke analize.
U ovom će razmatranju posve u drugom planu ostati figure koje se tiču (samo) leksičke razine odnosno one koje se zasnivaju na promjeni značenja i koje su se obično nazivale tropima ili stilskim figurama u užem smislu, npr. metafora, metonimija, sinegdoha, personifikacija i sl. (usp. Kovačević 1991: 11). Isto vrijedi i za figure koje se običavaju nazivati logičkima, odnosno za tzv. figure misli, kao što su paradoks, ironija, parodija, hiperbola, litota i sl.
