Darija Gabrić-Bagarić
Govorničke figure u propovijedima fra Josipa Banovca (1703.-1771.)
Angažirana književnost, kakve su nesumnjivo franjevačke propovijedi, uvijek je prostor za individualnu uporabu jezika, to zanimljiviju što je pisac stariji. Možda ta zanimljivost proistječe iz naših malih znanja o starijoj književnosti i zbog začudnih neočekivanosti u njihovu izrazu.
Novije je vrijeme donijelo, usporedo s pojačanim interesom za književni rad franjevačkih pisaca, nov način čitanja njihovih djela, u kojem se pozornost istraživača ne usmjerava isključivo na gramatički opis piščeva jezika, već nužno uključuje i raščambu stilskih odlika.[1]
Osim repertoara stilema takva nam promatranja otkrivaju i u kojoj se mjeri oslanjaju franjevački pisci, prije svih najpoznatiji autori propovijedi Divković i Papić, na srednjovjekovne i biblijske retoričkostilske konvencije. Stilska namjera, koja često proistječe iz izvornika ili predloška, temelji se na zahtjevu docere et movere, poznatom još od antičkih vremena, pa suvremenom istraživaču preostaje uočiti izbor stilema pomoću kojih stari pisci u neizgrađenom jeziku ostvaruju komunikaciju s čitateljem (slušateljem).
Istraženost jezika franjevačkih pisaca je različita i kreće se od gotovo potpune, završene slike, zaokruženoga znanja, do skica i površnih dojmova, dok je stilska prosudba i procjena tek u začecima. Za Banovca bi se moglo reći da nam je djelomično poznat. Evo i zašto.
S jezikoslovnoga stajališta znanja su nam o tome piscu nepotpuna, zapravo jezične odlike možemo tek apstrahirati iz Maretićeve studije Jezik dalmatinskih pisaca XVIII. vijeka, jer monografske obrade Banovčeva jezika do danas nemamo (Maretić 1915: 173-240; 1916: 1-92).
S motrišta književne povijesti o Banovcu se uvijek govorilo kao o plodnu piscu, uz napomenu da je napisao mnogo više knjiga nego što je došlo do nas. Od svih njegovih karakteristika za našu temu je najvažnija ona da je bio izvrstan govornik i propovjednik. Stoga na ljestvici književno-estetske vrijednosti najviše stoje dvije knjige propovijedi: Pripovidanja na svetkovine korizmene i druge predike od zloća većma u sadanja vrimena običajni. Skupljene iz veće knjiga latinski i složene u dični hrvatski jezik za službu M. M. P. P. parosijanah i slavonjanah, po otcu fra Josipu Banovcu, pripovidaocu Reda S. O. Frančeska male bratje, provincije Presvetoga Otkupitelja u Dalmaci(j)i, U Mleci, 1747., Predike od svetkovina Došaštja Isukrstova, složene i na svitlost date po otcu fra Josipu Banovcu, pripovidaocu Reda S. O. Frančeska od obslužen'ja Provinci(j)e Prisvetoga Odkupitelja, U Mleci, 1759. [2]
Značajno je da je svoje propovijedi izdao tiskom, namijenivši ih prvenstveno svećenicima nevještim latinskom jeziku. Svoje čitatelje, prvenstveno subraću svećenike i redovnike, naziva »milom braćom Hrvaćanima, redovnicima hrvatskoga slova«. U predgovoru Predikama od svetkovina Došaštja, tradicionalno naslovljenom Bogoljubnom štiocu, objašnjava motive koji su ga potaknuli da »svoj mlohavi trud dade u štampe«: prvi je ljubav prema Bogu, a drugi potražnja za knjigama propovijedi »u vlastiti jezik«, potreba za takvim knjigama koju je prepoznao u kontaktu sa subraćom propovjednicima. Da je tiskane predike uistinu zamislio kao svojevrsne priručnike za propovjednike, pokazuju napomene u naslovima i opis sadržaja u kazalima. Banovac svakoj propovijedi daje naslov, naznačava na koji se blagdan ili svetkovinu odnosi, a uz neke dodaje i napomenu »i kad hoćeš«, što znači da ima općenitiji karakter. I u kazalu uz pojedine propovijedi nema naznačena blagdana, nego samo naznaka teme koju propovijed obrađuje.
Pokušaj raščlambe govorničkih figura koje bitno obilježavaju njegovo propovjedništvo i očituju njegovu vezanost za franjevačku tradiciju, na jednoj strani, odnosno samosvojnost, na drugoj, svojevrstan je istraživački imperativ. Na kraju spomenutoga predgovora, gdje naziva svoju knjigu »priprostim trudom«, ispričava se što tekst nije »liposlovski nakićen« jer »se čini za poznanje naravsko«. Pisac, dakle, odriče svojim propovijedima ljepotu i retoričku kićenost, vjerojatno zbog skromnosti ili uvjerenja da nije dostigao svoje uzore. On je, naime, »liposlovstvo« mogao naći u svojim predlošcima i izvorima, koje izravno spominje kad u naslovu tvrdi da je predike skupio »iz veće knjiga latinski(h) i složio u dični hrvatski jezik«.
Odricanje kićenosti ipak je samo znak franjevačke samozatajnosti, jer Banovac po oratorskom dekoru ne zaostaje za poznatim franjevačkim »predikaturima«.
Banovčeve figure klasificirat ćemo u ovom članku prema podjeli koju je uspostavio Škarić, s tim što u Banovca, s obzirom na karakter propovijedi, ne nalazimo sve figure iz Škarićeva fonda.[3] Banovac uglavnom rabi figure riječi, figure misli, sintaktičke figure i ograničeno trope.
