Mate Kapović
Jezični utjecaj velikih gradova
Svrha je rada prikazati jezični utjecaj četiriju najvećih gradova u Hrvatskoj - Zagreba, Splita, Rijeke i Osijeka na svoju širu okolinu. Rad pokazuje kako se govornici čiji organski idiomi znatnije odstupaju od standarda u nastojanju da govore standardom zapravo, poglavito na prozodijskoj i nešto manje na fonemskoj razini, ne prilagođavaju standardu nego govoru gradskoga središta svoje regije misleći pritom da govore »standardnije« iako se nerijetko tako zapravo čak još i više udaljavaju od standarda.
1. Uvod
Najveća su četiri hrvatska grada - Zagreb, Split, Rijeka i Osijek - raspodijeljena manje-više pravilno na području Hrvatske tako da svaki od njih čini naravno središte svojega »dijela« Hrvatske koju možemo tako ugrubo podijeliti na 4 regije[1]. Ta četiri dijela Hrvatske gravitiraju svojim središtima, navedenim gradovima, ne samo gospodarski, socijalno, prometno i drugačije, nego i jezično, a to je ono što nas ovdje zanima. Prema Zagrebu tako gravitiraju među ostalima prostori Hrvatskoga zagorja, Međimurja i kajkavskoga područja južno do Karlovca te kajkavsko područje na istok prema Slavoniji; prema Splitu gravitira čitavo štokavsko (uglavnom u zaleđu, ali i prošireno u zadnjih pola stoljeća do obale) i čakavsko područje (uza samu obalu i na otocima) od Zadra do Korčule (s manjim središtima kao što su Zadar ili Šibenik); prema Rijeci gravitira Istra (s manjim unutarnjim središtem Pulom), najsjevernije Hrvatsko primorje, Gorski kotar i kvarnerski otoci, a prema Osijeku čitav istočni dio Slavonije, gotovo do Požege na zapadu, i Baranja. Stanovnici se područja koja gravitiraju tim gradovima kao svojim središtima kada žele govoriti standardnim jezikom, ili misle da njime govore, povode za određenim obrascima govora tih gradova za koje oni misle da su standardni ili njemu bliski (za razliku od obilježja njihovih lokalnih govora) premda, kako ćemo vidjeti, ti obrasci često uopće nisu bliži standardnomu jeziku od njihovih polaznih idioma, dapače, katkada su i puno dalji. Tako primjerice, u želji da govore standardnim jezikom ili barem kakvim neutralnim, općim govorom, čakavci iz Istre, s kvarnerskih otoka ili iz najsjevernijega Hrvatskoga primorja govore zapravo manje-više idiomom grada Rijeke, kajkavci iz Hrvatskoga zagorja govore općim govorom grada Zagreba, Slavonci govore osječkim govorom, a čakavci se primjerice s Hvara ili Brača prebacuju na splitski idiom. Valja napomenuti da to ne vrijedi samo onda kada govornici jednoga od tih područja dođu u dotični grad koji je središte njihova područja, nego i za većinu slučajeva kada govornici iz tih područja odu u drugi dio Hrvatske. Oni će i tada govoriti blisko govoru njihova grada-središta, npr. čakavci će s Krka govoriti »riječki«, staroštokavci iz Slavonije »osječki« (dakle novoštokavski), a čakavci s Brača »splitski« ne samo kada dođu u dotične gradove nego i kada primjerice dođu u Zagreb. Preuzimanje je osobina dominantnoga središnjega grada uglavnom ograničeno na prozodiju i fonologiju. Morfologija su i sintaksa tu manje bitne s obzirom da su u svim četirma gradovima manje-više ujednačene prema standardnom jeziku[2] (iako tako prije, dijakronijski gledajući, nije bilo). O prozodiji ćemo govoriti nešto više, a kao primjer fonološke prilagodbe gradu-središtu možemo istaći zamjenu opreke čakavskoga /č/ ~ /t’/ jednim, srednjim /č/ u govornikâ-čakavaca koji gravitiraju budi Splitu, budi Rijeci, a razlog je tomu taj što te opreke u dotičnim gradovima (za razliku od njihove okoline) nema. Tako se oni zapravo udaljuju od standardnoga jezika jer je i opreka /č/ ~ /t'/ puno bolja u odnosu na standardni jezik (umjesto štokavske opreke /č/ ~ /ć/[3]), nego njezina neutralizacija[4]. Jezična je situacija u velikim hrvatskim gradovima i njihovoj okolini i uopće sociolingvistički jako zanimljiva i zahvalna tema.
