Nives Opačić
Pravopisi
Matoševski rečeno, kad se ovijeh dana opet jednom ušeprtljaše Hrvati oko pravopisa, odmah se vidjelo da će se - kad već dugo nije bilo prilike za navijačku atmosferu »vatrenih« - takva atmosfera upravo sada proizvesti stvaranjem dvaju suprotstavljenih tabora: »Jeste li za pravopis Babića, Finke i Moguša ili Anića i Silića?« Na stranu što ovaj potonji još nije ni objavljen (barem ja kao pretplatnica nisam dobila knjigu u ruke, nego primam pismene isprike izdavača zašto toga djela još nema u prodaji); upućen novinarski, pa onda i svekoliki, narod svojim rentgenskim očima prodire u dubinu stvari i odmah nepodnošljivom lakoćom površnosti u nekoliko riječi sazna sve. Što njima treba zagledati u libre (»izjili im tovari libri« - za mlađe naraštaje koji nisu više na »ti« s poslovicama: to znači da im je učenje išlo više oko glave nego u glavu)! Nego, svrstaj se pod neku zastavu (samo kratko, molim, vrijeme nam istječe) i raspali po protivničkom taboru: što tanjim argumentima, to glasnije.
A mene pravopis kao knjiga ne ispunja ni bijesom ni povišenom napetošću. Naprotiv, o pravopisu mislim brižno i prijateljski. A pravopisci, koliko god u sinkroniji možda i živjeli dobro od svojih djela, u dijakroniji mogu vrlo lako u očima nekih novih pokoljenja ispasti prodane duše, jednom riječju nehrvati (a ni oko pisanje ove riječi ne možemo se mi Hrvati složiti). Dakle, ipak nezahvalan i težak posao, a o njegovu ishodu poučno je pročitati (još jednom) Krležine Zastave.
Moja naklonost prema pravopisu (primijetite, govorim o vrsti knjige, a ne o određenoj knjizi) traje već pola stoljeća. Davnih 50-ih godina živjeli smo još svi na hrpi u kući moje omame i otate. Naša stara, nekomforna kuća u Tkalčićevoj ulici bila je puna stanara koji su za nikakav novac stanovali gotovo na samom Jelačićevom trgu, a »hauseri«, stisnuti na minimum kvadrata u vlastitoj kući, imali su na glavi svu silu briga i popravaka na 200 godina staroj, samo na papiru »zaštićenoj« zgradi - vreći bez dna. Moja teta Dana, gimnazijska profesorica hrvatskoga, uvijek je u krevetu, pokraj peći (na drva i ugljen, naravno), ispravljala gomile školskih zadaća u tankim plavim tekama s crvenom crtom za marginu. Naliv-perom s crvenom tintom unosila je ispravke u te zadaćnice (danas u tramvaju čujem učenike kako govore da pišu zadaćnice, ne znajući da su to bilježnice - o tempora, o mores!), zagledajući u omanju broširanu knjižicu svijetlih korica koja se od česte upotrebe na nekim slovima sama otvarala. Bio je to Boranićev pravopis, ne znam više koje izdanje po redu, ali svakako poslijeratno. To je prvi pravopis u koji sam zagledala sama od sebe, još kao pučkoškolka. (A i trebalo je, jer se crvenih ispravaka našlo i u mojoj teci - napisala sam, naime, bijo je.) Tada još nisam znala da gledam u izdanje koje je imalo niz prethodnika istoga autora, a koje je autor, kažu, po diktatu sastavljao, a onda ih se odrekao. Po tom se pravopisu - to se slaže s izjavom današnjih pravopisaca Babića, Finke i Moguša - zaista pisalo ne ću, po načelu da se negacija piše odvojeno od glagola, i tomu se nema što prigovoriti. Tu je praksu preko noći 1960. prekinuo Pravopis dviju matica pisanjem neću. No praksa koja nikad nije uhvatila korijena (što ne znači da upornom upotrebom i neće) jest pisanje koje vidimo u današnje »vrijeme od transparenata«: nedamo (što li sve nismo davali, pa smo na kraju ipak dali!), neznamo (puno toga, slažem se) i sl. Ljudi načuju npr. nešto o sastavljenom i rastavljenom pisanju, pravo i ne slušaju, pa udare pisati kako im što padne na pamet (a rade to napamet - i pitaju kako se, konačno, piše: na pamet ili napamet.) Pitanje me podsjeća na jedno drugo: kako se (sada) kaže: Irak ili Iran?
Onda je 1960. stupio na snagu Novosadski pravopis, no ni njega se (i opet, hvala Bogu) nismo slijepo držali (npr. nikad se u hrvatskom nije ustalila nametana tačka), premda - istini za volju - treba reći da ne stoji tvrdnja nekih današnjih paušalista kako se po tom pravopisu nije smjelo pisati prijelaz, prijepis i sl., nego se moralo prelaz, prepis. Uz svaki takav primjer duge zamjene staroga jata stajala je oznaka (ijek.), što je u ondašnjoj terminologiji »varijanata« značilo hrvatski. Naviku da odvajkada pišem prijelaz, prijelazni i sl. nije mi uspjela iskorijeniti ni mnogo kasnija Gramatika hrvatskoga jezika autora Težaka i Babića, koja npr. na 120. stranici još i u izdanju iz 1996. piše samo prelazni i neprelazni glagoli; autori, eto, prepisivahu sami sebe još od svojih starijih izdanja iste gramatike pod naslovom Pregled gramatike hrvatskoga književnog jezika (npr. VI. izdanje iz 1973., 117. str.). A oblik prijelazan (dosljedno uz oznaku ijek.) nalazi se i u spomenutom omraženom pravopisu (645. str.). Zašto ga onda nema i u famoznom »londoncu« Babića, Finke i Moguša iz 1971.? Zašto uz taj oblik nisu pristali u izdanjima svoje gramatike i prije i nakon 1990., kad su to mirne duše i mogli i trebali učiniti? Zar im tada nije na srcu bila hrvatska tradicija, na koju se toliko pozivaju?
