Nalazite se ovdje: PočetnaAnagramČitanje proze › Miroslav Krleža o hrvatskoj historiografiji i hrvatskoj povijesti

Ivo Goldstein

Miroslav Krleža o hrvatskoj historiografiji i hrvatskoj povijesti

Krleža je intelektualno izrastao na kritici Austro-Ugarske Monarhije. Mnogo toga što je ona u društvenom i kulturnom smislu donosila on je u mnogim tekstovima na razne načine analizirao, pa i na sebi svojstven način razobličavao: razobličavao je »habsburgovštinu«, osobito njezin negativan utjecaj na hrvatsku povijest - primjerice, Austro-ugarsku nagodbu iz 1867. smatrao je »ponižavanjem« drugih naroda u Monarhiji »na nivo kolonijalne, bespravne raje«, a Ugarsko-hrvatsku nagodbu sljedeće godine »sramotnom kompromisnom formulom«, odnosno »klasičnim primjerom političkog terora«.[32] Kako se ponajviše bavio »habsburgovštinom« u 19. stoljeću, logično je zaključivao kako je »bilansa 19. stoljeća (hrvatske povijesti - op. I. G.) negativna. Više od toga: porazna!«. Revolucija 1848. »zatekla« je Hrvate i Srbe, jer »Zagreb nema više od 12.000 stanovnika, od toga više od 7.000 plemića i svećenika«, a »Beograd je balkanska palanka«. Po pobjedi kontrarevolucije »nekoliko osamljenih intelektualaca na visini civilizacije predstavljaju izoliran detalj«.[33] Ilirizam je, uza sve pozitivne karakteristike, »istovremeno i svijest vlastite numeričke manjevrijednosti«,[34] a hrvatski preporod »uopće nije bio preporod i nije ništa preporodio«, već su ga na krivi način »interpretirali kraljevski zemaljski nastavnici u raznim historijama hrvatske književnosti u smislu i u skladu nagodbe s Mađarima od godine 1867. (očigledna greška, misli se na 1868 - op. I. G.) te tako infiltrirali čitavu inteligenciju jednom ogavnom laži«.[35] Zbog toga što se razvijao pod austro-ugarskim pritiskom, intelektualni život 19. stoljeća na hrvatskom prostoru Krleža smatra prilično nezanimljivim; neusporedivo mu je zanimljiviji »Globus intellectualis« s hrvatskog prostora od 15. do 18. stoljeća.[36] »›Tri Atine‹: Dubrovnik, Zagreb i Novi Sad u 19. stoljeću tri su provincijalna zakutka, i sve što se tu rađa žigosano je nužno provincijalizmima«.[37] U tom razdoblju »naša se inteligencija nije snašla«.[38] Krleža Ljudevita Gaja smatra lošim piscem, proglašava ga, kao i Jelačića, »dvorskim agentom«, ali ga na drugom mjestu žali jer je umro »ostavljen i prezren od sviju«.[39]

U takva nesmiljena kritičara još je gore prošao Josip Juraj Strossmayer: Krleža mu prvenstveno zamjera da je bio čovjek režima (»apologet najokrutnije habzburške reakcije«),[40] a njegova kritika ide sve do ironiziranja i podsmjeha u Baladama - vjerojatno imajući pred očima Strossmayerov kip u sjedećem položaju (smješten na istoimenom zagrebačkom trgu), piše: »biskupa Štrocu sam videl v megli/, kak babu na loncu, gde sedi na cegli«.[41]

Strossmayera, pa i Račkoga, kritizira zbog »toskanskog« jugoslavenstva (»Strossmayer sanja o Toskani, o Jedinstvu Crkava«) koje se pokazalo neuspješno, a rezultat je licemjerja ili nerealnog promišljanja narodnih mogućnosti (»Strossmayerove političke fantazmagorije«).[42]

Iako se divi Njegošu i njegovu pjesništvu (»pozna tajnu pjesničke riječi«), tvrdi da su se njegove »pjesničke parole mogle javiti snagom žive pjesničke riječi« u prvoj polovini 19. stoljeća, a ne u 17. stoljeću, »dokaz je onog fatalnog zakašnjenja u prostoru i u vremenu«. Na sličan način govori i o Mažuraniću i o drugim pjesnicima koji se bave sličnim temama, nazivajući ih »turskom magijom«.[43]

Najgore je od političara hrvatskog ottocenta prošao ban Khuen-Héderváry, Njemu je nabrojio niz teških grešaka (»metodički je zaveo režim protuzakonitog nasilja, izravnim policijskim terorom proveo je nekoliko saborskih izbora... stvorio saborski mehanizam za legalizaciju najgrublje tiranije... autonomno činovništvo pretvorio je u poslušno roblje... sveo autonomiju Sveučilišta na nivo ništavne sprdnje«).

Ako je za druge istaknute sudionike ottocentističkih događanja imao barem zrnce razumijevanja i simpatija, za Khuena baš nimalo.[44]

Čini se da je jedini Ante Starčević imao Krležine simpatije. Za njega u pjesmi Planetorijum kaže da je »jedini lampaš v kermežljivoj noći«,[45] više puta ga je u raznim prilikama hvalio, naglašavao njegovu privrženost idealima francuske revolucije. Za njega je Starčević »donkihotovski puntar«, simbol »stopostotne negacije Habsburga, u vrijeme kada se ta negacija pričinjala svim trezvenjacima pijanom«, kao i simbol nesmiljenog kritičara hrvatskog političkog oportunizma (»najlucidnija naša glava... nekoliko je decenija pljuvao po našim pripuzima, šuftovima, i huljama, po nitkovima, koji tjeraju našu ›seljačku marvu‹ da brsti trnje pod tuđinskim, sramotnim madžarskim i bečkim zastavama«).[46] Stoji da »ukoliko se može tvrditi da je Krleža bio nekritičan prema ijednoj od vodećih hrvatskih političkih ličnosti, to se zacijelo odnosi na Starčevića«.[47]

Krležine superlativne ocjene o Starčeviću proizlaze iz toga što se on vidi kao svojevrsni nastavljač Starčevića; Krleži je imponirala i simpatizirao je Starčevićevu beskompromisnost, a nije nikada detaljnije analizirao Starčevićevo ukupno političko djelovanje. O Starčeviću nikada nije napisao duži tekst, kako je to, primjerice, učinio u slučaju svoga drugoga favorita, Jurja Križanića. Nije želio uzeti u obzir činjenicu da za razliku od Strossmayera, Mažuranića i Račkog, Starčević nikada nije bio uključen u djelatnu politiku, u realizaciju velikih društvenih projekata, već je s pozicije visokoparnog ideologa taj rad prezirao. Osim toga, da je analizirao Starčevićev nauk sine ira et studio, svakako bi uzeo u obzir da se jedan odvjetak Starčevićevih pravaša transformirao u frankovce, a u drugi u milinovce koji su, kada su kao stranka nestali, uglavnom zdušno podržavali rješenja koja su iz Beograda nametana 1918. i kasnijih godina. A ni frankovci ni milinovci nisu uživali Krležine simpatije.[48]