Sanda Lucija Udier
Jezik hrvatske televizijske nogometne reportaže
Opće žanrovsko određenje
Prema nekim mišljenjima reportaža je podstil novinarskoga funkcionalnog stila koji govori o stvarnim događajima tako da se njima dočarava atmosfera u pojedinoj situaciji. Bavi se uvijek aktualnim temama, sažeta je, nastoji biti zanimljiva te duhovito prezentirati informacije i stav autora o njima (Silić 1997, 498-499).
Prema drugim mišljenjima reportaža nije podstil novinarskoga funkcionalnog stila, nego hibrid između književnoumjetničkog i novinarskog stila (Samardžija 1995, 41) jer se za dočaravanje atmosfere novinar služi opisom i dijalogom nalik opisu i dijalogu u književnome djelu. Takva su promišljanja relevantna za druge vrste reportaža, međutim ne i za sportsku reportažu. Zbog toga se priklanjamo mišljenju da je sportska reportaža podstil novinarskoga funkcionalnog stila.
Prema nekim mišljenjima reportaža pripada primarno informativnim žanrovima kao što su to vijest ili informacija (Silić 1997, 489-499), a prema drugim mišljenjima primarno analitičkim žanrovima (kao što su to feljton, intervju ili osvrt) novinarskoga funkcionalnog stila (Katnić-Bakaršić 2001, 160). Iako reportaža mora biti informativna i što objektivnija, novinar, autor reportaže, posrednik između informacija i primatelja, u reportažu unosi svoj subjektivni stav. Zbog toga što je autorski stav jasno vidljiv, kao i zbog svijesti autora o vlastitoj jezičnokreatorskoj ulozi, jezično-ekspresivna sredstva u reportaži prevladavaju nad neutralnima. Stoga smo se skloni prikloniti mišljenju da reportaža pripada primarno analitičkima, a ne primarno informativnim žanrovima publicističkoga funkcionalnog stila. Reportažne su funkcije: referencijalna (informativna, denotativna), konativna (uvjerljivačka, apelativna), metajezična (sadržana u definicijama i citatima), ekspresivna (emotivna, autoreferencijalna, usmjerena na emitenta poruke, vidljiva u uzvicima, leksemima ocjene, eksklamativnim rečenicama, uskličnoj intonaciji) i estetska (vidljiva u usmjerenosti poruke na samu sebe u sebe, na svoja izražajna sredstva, i u vidljivom stavu govornika prema poruci) (Katnić-Bakaršić 2001, 160). Zbog tih je funkcija potrebna uporaba i neutralnih i ekspresivnih jezičnih sredstava.
Prema drugim autorima (Silić 1997, 496) funkcije su cijeloga novinarskog stila općenito: informativna, propagandna, popularizatorska, agitativna, pedagoška i zabavna. Za hrvatsku su televizijsku nogometnu reportažu karakteristične informativna, popularizatorska i zabavna funkcija.
Na sljedećim ćemo stranicama promotriti što je karkateristično za hrvatsku televizijsku nogometnu reportažu. Pokazat ćemo ćemo koje su osobine karakteristične za nju s obzirom na njezin žanr, medij i temu, te koja su tekstovna obilježja sportske reportaže.
Osobitosti hrvatske televizijske nogometne reportaže uvjetovane reportažnim žanrom
Televizijska nogometna reportaža ostvaruje referencijalnu funkciju obiljem informacija o utakmici koja se upravo komentira, o klubovima i igračima, njihovoj konkretnoj igri i igri u proteklome periodu, atmosferi na stadionu i svim događajima vezanima uz konkretna zbivanja. (Primjeri: ne ostavlja nikakvu nadu vrataru Rostu koji je ove godine prešao u Scholler; Rubén Baraja, najbolje ocijenjeni igrač u prva tri kola, nema milosti; dvadeset i jedan milijun dolara vrijedan Anelka prvi je igrač koji je zaigrao; Pippo Inzaghi, najbolje raspoloženi napadač svijeta u ovom trenutku, iznudio je jedanaesterac.) Ogleda se u (često nemotiviranom višestrukom) ponavljanju i isticanju imena i nadimaka igrača (Diego za Diega Maradonu, Vedran za Vedrana Runju), trenera (Wengerovi dečki, dvanaestorica Ottmara Hitzfelda, Sir Alex Ferguson) klubova i gradova iz kojih dolaze (Racing iz Santandera, Borussia iz Dortmunda), navijačkih skupina (Manijaci, Horde zla), stadiona (San Siro, Olimpico, Stamford Bridge, Highbury, Anfield, Old Trafford, Santiago Bernabéu) i nazivanju nacionalnih prvenstava izvornim ili prilagođenim imenima (Premier-liga, Bundesliga). Težnja što većoj informativnosti vidi se i u stalnome nastojanju na izvođenju statistike i sumiranju. (Primjeri: Cezar brani, pa tako Atletico i Recreativo ostaju u svemu izjednačeni: jedan gol, jedan isključen igrač i jedan promašeni jedanaesterac; ovo je stvarno raritet: oba jedanaesterca skrivio je Derizo, oba je pucao Baraja i oba je obranio Cavalliero na istoj utakmici.)
Na isti način kao i informativna ostvaruje se i popularizatorska funkcija. Potreba za njom ogleda se još i u nastojanju novinara da svemu prida veliko značenje i zanimljivost. Otuda brojne hiperbole (superakcija; velemajstorija; nepogrešivo je odmjerio; topovski zabiti; spektakularan nogomet; domaćin je u transu, gledatelji na nogama; dobili smo ogled za pamćenje; prava drama; junak iz Leverkusena; impresivna golgeterska serija; vrhunski strijelac; vrijedni stoper; Arsenal je nedodirljiv na vrhu; savršeno dodavanje; grandiozni Cohl; značaj skače na entu potenciju), superlativi i pohvale (sjajnim prodorom vara četvoricu; skup madridskih zvijezda; i konačan ishod je opet isti: gol, ali sada najljepši na utakmici; najtanji su bili živci; najstroža kazna; najbolje ocijenjeni vratar prve lige, najraspoloženiji napadač u Nizozemskoj).
