Lada Badurina
Jezično raslojavanje i tipovi diskursa
Umjesto udarnih novih spoznaja krećemo od općepoznatih i općeprihvaćenih stavova, sve da bi nam oni poslužili kao polazišta (novim?) teorijskim promišljanjima i inače teorijski mnogovrsno razmatrana fenomena jezika i jezične djelatnosti.
Dakle jezična je djelatnost jedna od temeljnih ljudskih djelatnosti. Temeljna je utoliko što prati sve ostale ljudske djelatnosti. Da bi pak mogao pratiti sve ljudske djelatnosti, jezik se u ljudskoj/društvenoj (jezičnoj) zajednici nužno raslojava/diferencira. Ili, drugim riječima, različitost životnih situacija zahtijeva različitost jezika kojim komuniciramo (usp. i Silić, 2006: 38 i dr.). Naime jedino takav – raslojen – jezik može udovoljiti raznorodnim potrebama zajednice kojoj je sredstvom sporazumijevanja.
Tu su činjenicu jezičnoga funkcionalnog raslojavanja različite teorijske koncepcije nastojale – i nadalje nastoje! – interpretirati i potkrijepiti. Promotrit ćemo kako su s njom izlazile na kraj dvije bitno različite paradigme – s jedne strane strukturalistička, s druge ona čija su ishodišta u prvome redu pragmalingvistička, ali i otvorena pristupima drugih teorijskih provenijencija, antropoloških, filozofskih, kognitivnih, psiholoških, socioloških i sl.
Iako je strukturalizam (deklarativno) usmjeren na opis apstraktnoga jezičnog sustava i načelno nezainteresiran za bilo koji oblik jezične realizacije (za govor), u okviru (europskog) strukturalističkog pristupa jeziku (njegovu opisu i propisu) razvili su se i funkcionalni pravci: (1) zapaženi su naime funkcionalni prinosi razvijani u okrilju praške lingvističke škole (ili praškoga funkcionalizma) – tzv. funkcionalna (aktualna) rečenična perspektiva[1], potom i funkcionalna stilistika svjedoče o tome da se osim o jeziku počinje razmišljati o njegovim uporabnim vrijednostima; (2) sistemsku funkcionalnu lingvistiku, odnosno funkcionalnu lingvistiku (gramatiku) M. A. K. Halliday uspostavlja na strukturalističkim temeljima De Saussureova (i desosirovskoga) tipa, ali i pod neposrednim utjecajem praškoga funkcionalizma te novo težište nove – ne više formalne, već, naprotiv, funkcionalne – gramatike uspostavlja na funkcionalnosti opisivanoga sustava za govornike određene jezične/društvene zajednice.
Na američkom pak kontinentu dominiraju pragmalingvistička proučavanja jezične djelatnosti, a razvija se i interdisciplinarno/multidisciplinarno koncipirana analiza diskursa[2]. Zajednička značajka tih (često i raznorodnih) pristupa jest proučavanje jezika u akciji, pa su zahvaljujući njima dobiveni dinamični opisi procesa jezične komunikacije[3] (naspram statičnim opisima jezičnoga sustava i jezičnih struktura). Jezik se naime razmatra u društvenom kontekstu, a jezična se djelatnost prepoznaje u složenoj društvenoj interakciji, u komunikacijskome procesu. Slojevitost i dinamičnost toga konteksta imat će za posljedicu slojevitost jezičnoga raslojavanja, pri čemu je ono po funkcionalnome ključu samo jedno u nizu.
Ostajući vjerni europskoj tradiciji, u razmatranje ćemo se jezičnoga raslojavanja uputiti sa strukturalističkih polazišta.
U slavističkome svijetu, u slavenskim filologijama – pa tako i u hrvatskoj – bogata je tradicija funkcionalnostilističkih pristupa jeziku.[4] U sklopu se funkcionalne stilistike razmatra kako (standardni[5] ) jezik funkcionira u društvenoj zajednici te se u polifunkcionalnosti života koji (standardni) jezik prati nalaze i razlozi i dokazi polifunkcionalnosti (standardnoga) jezika. U tome su smislu funkcionalni stilovi – kao (standardno)jezični podsustavi – oblici realizacije (standardnoga) jezika. S većim ili manjim odstupanjima ustalila se podjela na ovih pet funkcionalnih stilova: znanstveni, administrativno-poslovni, novinarsko-publicistički, književnoumjetnički (ili beletristički) i razgovorni funkcionalni stil. Opisujući značajke svakoga pojedinog funkcionalnog stila, funkcionalna će stilistika – u strukturalizmu utemeljena – ponuditi opise jezičnih sustava, tek za jedan stupanj bližih konkretizaciji (aktualizaciji)[6], i to po funkcionalnome kriteriju (drugim riječima, razmatraju se i opisuju podsustavi prepoznati s obzirom na funkcije koje jezik vrši u društvenoj/jezičnoj zajednici).
Podsjetimo – s jedne strane – na teorijski okvir koji uspostavlja i na kojemu potom počiva funkcionalna stilistika, a – s druge strane – na otvorena pitanja funkcionalnostilističkog koncepta.
Teorija funkcionalnih stilova počiva dakle na zamisli o standardnome jeziku kao jedinstvu različitosti ili, drugim riječima, različiti su jezični ostvaraji objedinjeni pojmom standardnoga jezika, i to kao njegovi podsustavi, podjezici. Pitanje je pak tko, kada i kako govori standardnim jezikom i u okviru same teorije više retoričke naravi. Naime učenje je to koje počiva na spoznaji da se standardni jezik u svakoj (u funkcionalnoj stilistici prepoznatoj, a potom i izdvojenoj) životnoj situaciji ostvaruje na svoj način. Fleksibilnost se teorijskoga koncepta – podjednako kao i njegova relativna osjetljivost na značajke jezične uporabe u realnim životnim i/ili komunikacijskim situacijama – prepoznaje potom i u činjenici da se opisima jezičnih podsustava pridodaju nerijetko i vrlo iscrpni popisi najčešćih, moglo bi se, štoviše, reći i uobičajenih (očekivanih) odstupanja od očekivanih (prethodno utvrđenih) značajki pojedinih funkcionalnih stilova.
