Darija Gabrić-Bagarić
Govorničke figure u djelu »Sedam trublji za probuditi grešnika na pokoru« fra Pavla Papića (1649.)
Angažirana književnost, kakve su nesumnjivo franjevačke propovijedi, uvijek je prostor za individualnu uporabu jezika, to zanimljiviju što je pisac stariji. Možda ta zanimljivost proistječe iz naših malih znanja o starijoj književnosti i zbog začudnih neočekivanosti u njihovu izrazu.
Novije vrijeme donijelo je, usporedo s pojačanim interesom za književni rad bosanskih franjevaca, i nov način čitanja njihovih djela, u kojem se pozornost istraživača ne usmjerava isključivo na gramatički opis piščeva jezika, već nužno uključuje i raščambu stilskih odlika.[1]
Osim repertoara stilema takva nam promatranja otkrivaju i u kojoj se mjeri oslanjaju franjevački pisci, prije svih autori propovijedi Divković i Papić, na srednjovjekovne i biblijske retoričkostilske konvencije. Stilska namjera, koja često proistječe iz izvornika ili predloška, temelji se na zahtjevu docere et movere, poznatom još od antičkih vremena, pa suvremenom istraživaču preostaje uočiti izbor stilema pomoću kojih stari pisci u neizgrađenom jeziku ostvaruju komunikaciju s čitateljem (slušateljem).
Istraženost jezika franjevačkih pisaca je različita i kreće se od gotovo potpune, završene slike, zaokruženoga znanja, do skica i površnih dojmova, dok je stilska prosudba i procjena tek u začecima.
O fra Pavlu Papiću se u književnim povijestima govorilo malo ili nikako. Točnije, spominjan je kao prevoditelj bez ikakvih posebnih podataka (Kombol, Georgijević), odnosno pridodavan je popisima pisaca i djela u različitim bibliografijama s podacima koji ga često nisu prikazivali u baš lijepom svjetlu (Jelenić). Nešto malo o njegovu jeziku saznali smo iz kratke analize što ju je na temelju autografa ponudila H. Kuna.[2]
Mogućnost ozbiljnijega istraživanja djela toga franjevačkoga pisca pružila se nakon što je fra Ignacije Gavran u 33. svesku Građe za povijest književnosti hrvatske JAZU 1991.g. objavio njegov prijevod djela fra Bartolomea da Salutio Le sette trombe per risvegliar il peccatore alla penitenza (Venecija, 1612.). [3]
Tada se potvrdila poznata istina da objavljivanje nepoznatih ili zaboravljenih rukopisnih djela jezičnopovijesna istraživanja može uputiti novim stazama, a neke već poznate probleme osvijetliti na nov način.
Biografske podatke o fra Pavlu Papiću svest ćemo u ovom tekstu na opseg enciklopedijske natuknice, uz isticanje činjenica bitnih za njegov književno-prevoditeljski rad.
Fra Pavle Papić rođen je u Sarajevu 1593.g. U franjevački je red stupio vrlo rano, studirao je u Italiji, svećenik je postao 1618. g. Nakon povratka u domovinu bio je lektor u fojničkom samostanu, zatim je obnašao niz raznih dužnosti u Provinciji, sudjelovao u različitim problematičnim događanjima, zbog čega je dosta pretrpio, a i »zaradio« različite nelijepe atribute. Vjerojatno su ga nesretne prilike natjerale da se smiri i povuče u samostan sv. Nikole u Visokom, gdje je u proljeće 1649. g. dovršio prijevod Salutijeva djela. Nema podataka o mjestu i vremenu njegove smrti.
Prijevod je pisan gotovo kaligrafskom bosančicom, pripremljen je bio za tisak, ali se ne naziru razlozi zbog čega do tiskanja nije došlo. Valja istaknuti da je Papić suvremenik Divkovićev, da je osim spomenutoga prijevoda u njegovoj ostavštini nađeno nekoliko pisama, tekst izvješća o stanju u Bosni Srebrenoj pisan u suradnji s fra Jurom Neretljakom. Nije bez značenja činjenica da je Papić imao ambiciju prevesti cijelu Bibliju na narodni jezik.[4]
Papićevo djelo dolazi poslije Bandulavićeva prijevoda lekcionara (1613.), nakon Divkovićevih (1609., 1611., 1616.), Matijevićevih (1630.) i Posilovićevih (1639., 1647.) ostvarenja, ali se unatoč tomu može tvrditi da Papić pripada krugu koji je postavljao temelj bosanskom franjevačkom koineu. Prvi dojam stečen čitanjem Papićeva teksta jest gotovo potpuna podudarnost s Divkovićevim jezikom, na čemu neki istraživači upravo inzistiraju.
Tomu dojmu pridonosi prvenstveno dosljedan ijekavizam Papićeva prijevoda, sličan morfološki opis, a posebno propovjednički ton blizak i sličan Divkovićevu.
Ma koliko se činilo da prijevod onemogućava neke posebne stilske zahvate i uzlete i pretpostavlja da znatnijih odmaka od Salutijeva teksta ne može biti, raščlamba leksičke i stilske razine otkriva Papićevo specifično korespondiranje s izvornikom i samosvojnu komunikaciju s korisnikom- čitateljem (ili slušateljem) njegova prijevoda.
I danas, a posebno je to u slučaj u starijim razdobljima, prijevod možemo promatrati kao autorsku tvorevinu. Iako se kao osnovni zahtjev pred prijevod i prevoditelja stavlja točnost i vjernost predlošku, prijenos teksta iz izvornika u drugi jezik nije samo jednostavna zamjena jezičnih znakova, nego i višestruko preoblikovanje sukladno jezično-stilskim navikama sredine i publike kojoj je prijevod namijenjen. U tom smislu prijevodi bosanskih franjevaca, pa i Papićev, dijelom su preradbe, a ne samo i isključivo doslovno prekodiranje izvornika.
