Darija Gabrić-Bagarić
Rječnik djela i pisca - cilj i zadaća
Razmišljanja uz rječnik prvotiska Biblije u prijevodu Bartola Kašića
Izrada rječnika jednoga pisca teorijski je i praktični leksikografski problem, koji je postao posebno zanimljiv i izazovan nakon intenzivnijega prodora računalne tehnike u jezikoslovna istraživanja.
Pogrešno je tvrditi da rječnika pisca nije bilo i prije pojave novovremenih tehnika, ali su suvremene računalne metode bitno olakšale napore leksikografa.
Već odavno uz djela starih pisaca nalazimo popratne rječnike s objasnidbenom funkcijom: trebalo je suvremenom čitatelju objasniti značenje tzv. manje poznatih i nepoznatih riječi. U takvim je rječnicima kriterij odabira riječi za objašnjenje bio uvijek osoban, ovisan o priređivačevu osjećaju za nepoznato, manje obično ili zastarjelo, a što se tiče prezentiranja vokabulara, dobivala se jednostrana slika o specifičnosti piščeva jezika.
Moglo se, naime, dogoditi da se protumači strana riječ, posuđenica, novotvorenica ili prilagođenica, eventualno pokoji dijalektizam, a da se nekoj riječi koja i danas živi ne utvrdi specifično značenje u jednom vremenskom odsječku, u jednom stilskoknjiževnom razdoblju ili u jeziku pojedinoga pisca. Iz tih je razloga uvijek bolje uz djelo starijega pisca dati intenzivan ili potpun rječnik.
Takav rječnik bilježi sve riječi koje nalazimo u korpusu, a korpus može biti jedno djelo ili piščev cjelovit opus. Glavni cilj takvoga rječnika je opis jezika nekoga autora, utvrđivanje stanja u književnom jeziku određenoga razdoblja, te osobni doprinos toga autora leksičkom bogatstvu jezika na kojem stvara. (Suhadolnik 1993: 333).
Prvi takav rječnik koji je istodobno bio i popratni i intenzivni pojavljuje se uz transliterirano izdanje tragedije Venfrida, Bartola Kašića (1991.), a drugi uz pretisak Pištola i evanđel'ja (1613.) Ivana Bandulavića (1997.). Oba djela izašla su u Njemačkoj u nizu Quellen und Beiträge zur kroatischen Kulturgeschichte. Ideja da se starija izdanja poprate intenzivnim rječnicima potekla je od prof.dr. Elisabeth von Erdmann-Pandžić, a autorica obaju rječnika je dr.sc. Darija Gabrić-Bagarić.
Vrijednost i svrhovitost takvih rječnika došla je do punog izražaja kad se pristupilo proučavanju jezika Kašićeve Biblije i upravo je postojanje rječnika Bandulavićeva lekcionara omogućilo najrazličitija otkrića o Kašićevim vezama s hrvatskom svetopisamskom baštinom i s različitim književnim krugovima.
Kad se jednom pristupi izradi rječnika pisca ili djela, moraju se utvrditi načela po kojem će rječnik biti ustrojen i opseg obavijesti koje pruža rječnički članak.
Optimalna podloga za izradu rječnika jest konkordancija piščeva djela (ili djelâ) iz koje se posebnim metodama oblikuje rječnički članak i popunjava podacima koja nam opet nudi ta ista konkordancija.
Budući da je konkordancija sirov materijal, sastavljač rječnika mora utvrditi popis podataka koje želi dati u rječniku. Prvi zahtjev je utvrđivanje natuknice, zatim slijedi gramatička obavijest o vrsti riječi, definicija značenja ili koji drugi tip opisa značenja (istoznačnica, strana istovrijednica), popis pojavnica i oprimjerenje. Sastavljač mora voditi računa o homonimiji i polisemiji, te u tom smislu razraditi rječnički članak. Osim tih osnovnih elemenata može se dodati i podatak o čestoti, etimologija, eventualno uputnica na pravopisnu ili kakvu drugu inačicu.
Natuknica je kanonski oblik riječi - nom.jd. za imenicu, nom.jd. m.r. za pridjev i zamjenicu s rodom, nom. lične zamjenice i broja, infinitiv za glagole. Često je natuknica konstrukt sastavljača rječnika i tada je obično označena zvjezdicom (*), jer konkordancija kao popis pojavnica ne mora nužno nuditi i natuknički lik ako on nije u tekstu potvrđen.
Gramatička obavijest obično je svedena na oznaku vrste riječi.
Nakon tih elemenata u natukničkom članku slijedi opis značenja, koji može biti ostvaren definicijom, suvremenom istoznačnicom ili se, u specifičnim slučajevima kakav je rječnik prijevoda Biblije, tumačenje značenja može vezati za latinsku istovrijednicu. Taj se postupak posebno preporuča kod višeznačnih riječi, kad hrvatski ima jednu riječ za više latinskih zasebnih riječi posebnoga značenja, a kod homonima takav je postupak obvezatan. Obvezatno se navode značenja i onda kad se Kašićevo značenje razlikuje od suvremenoga.
Za ilustraciju ćemo navoditi najspecifičnije primjere pojedinih skupina.
Već je napomenuto da u djelima starih pisaca nalazimo riječi kojima prepoznajemo značenje različito od suvremenoga, ili se suvremeno čak ni ne ostvaruje, što obvezuje sastavljača rječnika na tumačenje takve riječi unatoč njezinu poznatu i blisku obliku.
Stariji nabožni pisci -konkretno bosanski franjevci i isusovci 17.st. - riječ prilika rabe sa značenjem primjer, izgled, pa čak se nekad koristi i kao istovrijednica za parabolu evanđeoskih tekstova. Kašić ima riječ prilika sa značenjima: sličnost, uzorak, oblik, izgled. U jeziku tih pisaca ne nalazimo za navedenu riječ značenje okolnost, mogućnost, što je danas osnovno značenje.
Kašić ima riječ ustanoviti se koja odgovara današnjem učvrstiti se, uvječbati mu znači poučiti, zabava je zanimanje ili revno nastojanje, a okoliš nema veze sa modernim ekološkim pokretom, jer znači kolut, krug, zemaljski krug, tijek dana (24 sata).
