Lana Hudeček

Hrvatski jezik i jezik književnosti

Uvidom u bibliografije i knjižnične kataloge dolazi se do zaključka da gotovo nema hrvatskog jezikoslovca koji se nije u kojoj fazi svojeg rada zainteresirao za jezik hrvatskih pisaca. Već sam taj podatak pokazuje aktualnost ove teme, a pokazuje to i rasprava o odnosu jezika književnosti i hrvatskog jezika koja se, katkad žešće, katkad smirenije, gotovo neprekidno vodi između dvaju »tabora«: literarnih stilista i jezikoslovaca.

Na kraju rada nalaze se dva popisa. Prvi je popis djela hrvatskih jezikoslovaca koji su se u 20. stoljeću bavili jezikom književnih djela, jezikom pojedinih pisaca ili jezikom književnih razdoblja. Drugi je popis djela onih lingvista, lingvostilista i literarnih stilista koji su pokušali rasvijetliti zamršen odnos između jezika hrvatske književnosti i hrvatskoga jezika.

Prvi popis pokazuje veliko zanimanje lingvista za jezik književnoga djela. Proučili se podrobnije, uočava se jedna zanimljiva činjenica: u 20. se stoljeću s gotovo jednakim zanimanjem proučavaju i djela suvremenih pisaca i djela starijih hrvatskih pisaca. Toj će se činjenici u ovome radu još posvetiti osobita pozornost.

U dvadesetom je stoljeću iznimno velik interes i za proučavanje jezika suvremenih pisaca. Proučavanjem jezika suvremenih pisaca bave se i književni stilisti i lingvostilisti. Jezik se proučava s mnogo aspekata:

• pišu se monografije i radovi o jeziku pojedinih pisaca (npr. Vladimir Anić piše o jeziku Ante Kovačića, Krunoslav Pranjić o jeziku i stilu Matoševe pripovjedačke proze, Ivan Sović o jeziku Janka Leskovara i Ksavera Šandora Đalskog, Sanda Ham o jeziku Ivana Kozarca, Ivo Pranjković o jeziku A. B. Šimića, Stjepan Babić i Vladimir Anić o jeziku Miroslava Krleže; Stipe Botica o Botićevu jeziku i stilu, Ivan Kalinski o jeziku Dragutina Domjanića itd.),
• proučava se također jezik pojedinih djela nekoga pisca (npr. Stjepko Težak piše o jeziku »Istarskih puta« Franje Horvata Kiša) članku proučava se uporaba pojedinih jezičnih i gramatičkih kategorija i sredstava u pojedinih pisaca (Zlata Bogdan piše o aoristu u romanima Mirka Božića, Marko Samardžija o osnovnim značajkama Kozarčaninove prozne rečenice, Stjepko Težak o kajkavizmima u pripovijetkama Slavka Kolara, Marica Čunčić o funkciji vlastitog imena u Kolarovoj prozi, Mićo Delić o semantičko-funkcionalnom modeliranju antroponima u književnosti, Pavao Tekavčić u nizu radova o jezičnim elementima u tekstovima Željke Čorak itd.)
• Stjepko Težak osobito proučava mijene u jeziku pojedinih pisaca (u radovima Pravopisne, jezične i druge mijene u Krležinu Hrvatskom bogu Marsu, Kumičićevo prepravljanje pripovijetke Preko mora, Jezična usporedba različitih izdanja Urote Zrinsko-Frankopanske, Jezične dvostrukosti u djelima Janka Leskovara itd.) te piše o mjestu koje književnoumjetnička riječ ima u nastavi hrvatskog jezika (npr. u radu Riječ Tina Ujevića u nastavi hrvatskog jezika) i o odnosu književnosti i jezične norme (npr. u radu Nesuglasja s književnojezičnom normom u pjesničkom jeziku Tina Ujevića).

Proučavanje jezika hrvatskih pisaca dobilo je novi i drukčiji smisao u zadnjemu kvartalu dvadesetog stoljeća, tj. uvođenjem funkcionalne stilistike u jezikoslovna proučavanja. Nameću se pitanja na koja se, svaki sa svojega gledišta, trse odgovoriti i jezikoslovci i proučavatelji književnosti: koji je status književnoumjetničkoga funkcionalnog stila u okviru hrvatskog standarda, kakav je odnos standarda i toga funkcionalnog stila, i općenitije: kakav je odnos hrvatskog jezika i jezika književnosti? O tome se vode žustre rasprave, mijenjaju se i revidiraju stavovi[1]. Odnosom književnosti i jezika bave se, spomenimo samo nekoliko autora i nekoliko njihovih radova, Radoslav Katičić u radu Književnost i jezik i u drugim svojim radovima[2], Zdenko Škreb u knjizi Studij književnosti, Josip Užarević u radu »Umjetnost riječi«: književnost i jezik, Vladimir Biti u radu Prema kompleksnijem razumijevanju odnosa jezika i književnosti, Krunoslav Pranjić u knjigama Jezikom i stilom kroza književnost i Jezik i književno djelo, Krešimir Bagić u knjigama Lingvistika i pjesnički tekst i Treba li pisati kako dobri pisci pišu te u radu Beletristički stil - pokušaj određenja, Ivo Pranjković u knjizi Jezik i beletristika, Josip Silić baveći se funkcionalnom stilistikom u nizu članaka objavljenih 1997. godine u časopisu Kolo, Luka Vukojević u jednome od uvodnih poglavlja Hrvatskoga jezičnog savjetnika naslovljenom Književnoumjetnički stil: »Piši onako kako dobri pisci pišu«[3] itd.

Jedna je teza da je književnoumjetnički stil jedan od stilova hrvatskoga standardnoga jezika, zajedno s razgovornim, publicističkim, administrativnim i znanstvenim funkcionalnim stilom. Oni koji ga smatraju stilom standardnoga jezika redovito se odmah nakon nabrajanja stilova ograđuju od činjenice da su književnoumjetnički funkcionalni stil supostavili s ostalim stilovima, napominjući da je riječ o stilu toliko različitom od ostalih da se zapravo može i sumnjati u to da je to zaista jedan od stilova standardnoga jezika.

Druga je teza da je taj stil stanoviti nadstil te da se o jeziku književnosti (Bagić 2004: 13) »može (i treba) govoriti u okviru stilistike, ali literarne, a ne funkcionalne«, tako da se polemika vodi i o tome treba li se lingvist uopće baviti jezikom književnog djela.