Krešimir Mićanović
Hrvatski s naglaskom
S naglaskom se otvara niz problema koji se tiču suočavanja prozodijskih varijacija sa standardizacijom (kodifikacijom) te razlikovanja pisanog i govorenog standarda s obzirom na različit stupanj kodifikacijom dosegnute uniformnosti. Nerijetko se akcent podastire kao dokaz neuspješnosti standardizacije.[1]
Problematika naglaska neodvojiva je od jezičnih varijacija i njihova društvenog značenja. Jezične su varijacije društveni fenomen; postojanje varijabilnosti, a njezini su »univerzalni atributi« akcent i dijalekt, smatra Chambers (1995: 215), imaju manje veze s biologijom negoli sa sociologijom. Društveno značenje jezičnih varijacija, pa tako i ustrajnost nestandarda ne može se objasniti ako se zanemari njihov prikriveni prestiž. Iskorištavamo jezične varijacije da bismo poslali niz poruka o sebi i o načinu na koji se smještamo u svijet u kojemu živimo. Socijalni identitet tek započinje s pitanjima zemljopisa, spola i dobi, a u skrivenom životu jezika posebno pak mjesto pripada akcentu (Lippi-Green 1997). Tvrdnje da nije moguće da odrasla osoba zamijeni svoju fonologiju (akcent) na konzistentan i trajan način, da Sound House ne može biti srušena i zamijenjena novom, gotovo da pružaju objašnjenje za sav onaj (da li uzaludan) napor pri svladavanju akcenta drugoga, nematerinskog jezika/varijeteta ili pak težinu borbe da se potisne prvotno stečeni.[2] Navedena tvrdnja Lippi-Green (1997) sugerira biološku narav akcenta, no istodobno ipak ne sugerira da je biologija dostatno opravdanje da bi se olakšao teret društvenog značenja koji govornik s akcentom nerijetko teško nosi.
Problem kodificirane ortoepske norme dobar je primjer napetosti između kodificiranoga standardnog varijeteta i jezične upotrebe, između različitih instanci koje sudjeluju u promoviranju standardnog varijeteta. Zasigurno se može najlakše braniti tvrdnja da od svih normi upravo ortoepska norma najlakše izmiče čvrstoj jezgri standarda (Daneš 1988). Nerijetko se kao primjer različitog statusa normi s obzirom na stupanj obveznosti i ujednačenosti navode ortografska i ortoepska norma, pri čemu se ova potonja opisuje kao varijabilna, podložna utjecaju regionalno i socijalno izdiferencirane jezične zajednice (Nerius 1987, Daneš 1988).
Posebnost ortoepske norme ne ističe se samo u usporedbi s ortografskom, nego se razlika između pronunciation, s jedne strane, kako zamjećuje Hudson (1990), te sintakse, morfolgije i vokabulara, s druge strane, prepoznaje upravo u tome da je izgovor manje podložan standardizaciji.
S obzirom na to da, dakle, prozodija izmiče krutoj standardizaciji, gotovo je samorazumljiva tvrdnja da je hrvatska ortoepska norma »već dugo najproblematičnija norma hrvatskoga standardnog jezika« (Pranjković 2001a: 304). Narav te problematičnosti ovako se specificira: »Ta njezina problematičnost izvire dobrim dijelom iz činjenice da je ona i najkonzervativnija. Naime, normativci uglavnom insistiraju na tzv. klasičnoj ili ›maretićevskoj‹ akcentuaciji, koja se ne zasniva na realnom stanju u pojedinim hrvatskim govorima /.../, nego je zapravo strána većini govornika hrvatskoga standardnog jezika /.../, pa se zapravo /.../ uči kao strânà« (Pranjković 2001a: 304).
Sažimajući aktualno stanje hrvatske fonološke i ortoepske norme, Samardžija (1999: 333) navodi da se »jasno ocrtavaju tri koncepcije prozodijske norme«: 1. tradicionalna koncepcija koja teži što je moguće manjim promjenama »›klasične‹ novoštokavske norme«; 2. koncepcija koja zagovara preobrazbu prozodijske norme prema stanju u zapadnim novoštokavskim idiomima; 3. i ona koja nastoji afirmirati značajke urbanih idioma, »prije svega zagrebačkoga«. Ne upuštajući se u podrobnosti različitih koncepcija, može se ustvrditi očita neusuglašenost i suprotstavljenost različitih instanci koje promoviraju standardnu prozodiju: jezični kodeks (Ammon 2003) podvrgnut je kodifikatorskim izmjenama i nadopunama, što je nerijetko praćeno kritičkim primjedbama jezičnih autoriteta, uz istodobno promoviranje i zauzimanje za nove modelske govornike/pisce.[3]
Suočen s nizom jezičnih varijacija kodifikator (standardizator, Daneš 1976) mora donijeti odluku o tome koju od mogućnosti treba izabrati i time promovirati kao standardnu. Početak ovoga teksta sugerira osobito težinu takve odluke kada je riječ o naglasnim varijacijama, tj. da kodifikator unaprijed treba odustati od toga da je uvijek moguće donijeti samo jedno rješenje koje ima šansu da bude prihvaćeno.[4] Naime, pojedine kodifikatorske odluke nisu samo podložne preispitivanju i (ne)prihvaćanju jezičnih stručnjaka, nego prije svega moraju proći test prihvatljivosti za jezičnu zajednicu. Samardžija (1999: 333-334) napominje da su se u 20. stoljeću »unutar ›tradicionalne‹ koncepcije« postupno obavile brojne prilagodbe »kodificirane hrvatske prozodijske norme uzusnoj normi kako bi se prevladale velike nepodudarnosti između njih i tako izbjegao inače sasvim izgledan konflikt«, a da su prijedlozi za promjenu ostalih dviju koncepcija »dosada imali relativno slab utjecaj na suvremenu hrvatsku jezičnu praksu«.[5] Razlozi takvim prilagodbama očiti su: uspješnost kodifikacije mjerljiva je jedino stupnjem njezine prihvaćenosti. Ako većina unutar jezične zajednice ne govori, ne prihvaća i ne želi učiti kodificiranu prozodiju, onda takvu kodifikaciju treba mijenjati: naime, proturječnost između kodifikacije i realne norme (Jedlička, 1978) razrješava se ipak promjenom kodifikacije.
