Krešimir Mićanović
Jezik kao prostor varijeteta
Raspravljanje o jezičnoj raslojenosti često započinje s konstatacijom da je već iz predteorijskog općeg iskustva poznato da se jedan te isti jezik različito govori, djelomice različito i piše, u ovisnosti od govornika, okolnosti, vremena i mjesta, odnosno ovisno o specifičnim društvenim uvjetima u kojima se taj jezik upotrebljava (Berruto 1987). Svaka od ovih različitih varijacija u kojoj se pojavljuje jezik naziva se varijetetom. Dakle, varijeteti se smatraju zbiljskim, jedinstvenim oblicima u kojima se pojavljuje jezik, oni su konstrukt koji je najbliži empirijskoj stvarnosti. Iako je varijetet jedan od ključnih sociolingvističkih pojmova, kojim se radije operira negoli s pojmom jezika u smislu jednoga autonomnog, globalnog i monolitnog sustava, teško je dati jednoznačnu i potpuno zadovoljavajuću deï niciju varijeteta. Razlog tome jest da se jezični varijetet ne može deï nirati ako se uzimaju u obzir samo jezična obilježja, nego se moraju uzeti u obzir i izvanjezični činioci, poput društvene grupe, područja, dobi, spola i sl. Pojam varijeteta tiče se tako različitosti jezičnih oblika – varijeteti jednoga jezika obilježeni su spram drugih varijeteta istoga jezika različitim jezičnim posebnostima, ali se tipologija i klasiï kacija jezičnih varijeteta temelji na izvanjezičnim kriterijima. Mogu se izdvojiti četiri glavna izvanjezična kriterija koja omogućuju opis i lokalizaciju varijeteta u jezik shvaćen kao prostor varijeteta: vrijeme, prostor, društveni sloj/društveno-kulturna sredina i situacija. Na osnovi ova četiri kriterija može se govoriti o četiri klase varijeteta: dijakronijskim (koja obuhvaćaju različite stadije ili povijesna razdoblja jednoga jezika) te dijatopijskim, dijastratičkim i dijafazijskim varijetetima.
Dijatopijske varijacije tiču se razlika u prostoru te se stoga govori i o teritorijalnom odnosno horizontalnom raslojavanju jezika i to na lokalne i regionalne varijetete – dakle na dijalekte. Dijastratički varijeteti rezultat su socijalnog, vertikalnog raslojavanja te se nazivaju i sociolektima. Dijafazijska dimenzija odnosi se na situacijsku konstelaciju koja se može sažeti rečenicom: Tko s kime kako i u kojem društvenom kontekstu o nečemu govori (Dittmar 1997). U situacijsku konstelaciju uključeni su komunikacijski partneri, govornik i slušalac, što znači njihov mjesni i društveni identitet i status, njihovo znanje o jeziku i znanje o svijetu, zatim je uključen medij, dakle pisana i usmena komunikaciju te socijalni kontekst i tema. O dijafazijskim varijacijama govori se također i kao o funkcionalnom raslojavanju jezika na funkcionalne stilove. U domaćoj lingvističkoj tradiciji, oblikovanoj znatnim dijelom pod utjecajem Praške lingvističke škole, uobičajeno je da se govori o funkcionalnoj raslojenosti standardnoga jezika na administrativni, beletristički, znanstveni, publicistički i razgovorni stil. Pritom se, kako to čini Silić (1996b), naglašava dvoje: prvo, nitko ne govori standardnim jezikom kao cjelinom, nego jednom od njegovih funkcija, jednim od njegovih funkcionalnih stilova, drugo: svaki funkcionalni stil ima svoje zakonitosti, što znači da ono što se smatra greškom u jednom ne mora biti greška u drugom funkcionalnom stilu.
U vezi s dijatopijskom (horizontalnom) i dijastratičkom (vertikalnom) jezičnom raslojenošću važno je napomenuti da se smatra, s jedne strane, kako je identifikacija varijeteta na osnovi prostornog kriterija jednoznačnija i u teorijskom smislu lakša negoli je to identifikacija i razgraničenje sociolekta na vertikalnoj osi. Također se, s druge strane, upozorava da razdvajanje različitih dimenzija ima samo heurističku vrijednost odnosno da se pojedini varijeteti, poput gradskih jezika (urbanolekta) ili razgovornih jezika (regiolekta) nalaze na presjecištu dijatopijskih i dijastratičkih varijacija (Dittmar 1997). Naime, dinamika jezičnih promjena i jezičnih varijacija koja se odvija u velikim gradovima, u društvenim i kulturnim središtima, ne može se objasniti ukoliko se ne uzimaju u obzir i dijastratičke varijacije. Razgovorni jezik (regiolekt), ako ga se određuje prema kriteriju prostora, dakle ako se promatra kao dijatopijska varijacija, zauzima srednje područje između dijalekata i standarda. Međutim, tim se terminom pokriva i jedan tip varijeteta između standarda i dijalekta koji pokazuje prepoznatljivu regionalnu obojenost, ali ne sadrži izrazite dijalektizme, odnosno terminom regiolekt pokrivaju se brojne regionalne varijante govorenoga jezika koji više nije dijalekt, ali nije ni standard. Naime, jezični oblici imaju prepoznatljiv regionalni karakter, ali ipak su razumljivi i na nadregionalnoj razini.
Na neodvojivu povezanost horizontalne (prostorne) i vertikalne (društvene) raslojenosti jezika upućuje engleski termin socijalni dijalekti. Naime, svi su dijalekti i regionalni i socijalni, govornici se identificiraju kao stanovnici određenoga područja, ali i kao pripadnici određene društvene klase, dobne ili etničke skupine. Varijeteti koji u početku i u osnovi predstavljaju divergentno geografsko podrijetlo jesu dijalekti. Međutim, dijalekti mogu predstavljati i simbolizirati i druge činioce osim zemljopisnih. Tada ono na što se jednom gledalo samo kao na regionalni varijetet, »u smislu da su u jedno određeno vrijeme njegovi govornici bili samo smatrani stanovništvom« određenog područja, može početi funkcionirati kao socijalni varijetet kada do izražaja dolazi socijalna diferencijacija (Fishman 1978: 36).
Razgraničenja varijeteta i njihova međusobna odnosa unutar jednoga jezika problem je koji nije dokraja razriješen. Čini si da je najlakše razgraničiti standardni varijetet i dijalekt, koji predstavljaju dvije krajnje točke koje omeđuju dijalekt-standard kontinuum. Standard i dijalekt razlikuju se ponajprije s obzirom na prostornu rasprostranjenost – standard je nadregionalan, a dijalekt je prostorno ograničen; i s obzirom na funkcionalnu opterećenost odnosno funkcionalni raspon – standard je polifunkcionalan, polivalentan, a dijalekt je uglavnom monofunkcionalan. Standardni varijetet smatra se sociolektom s eksplicitnom normom, koji je prilagođen različitim oblicima javne komunikacije, a posebno namijenjen upotrebi u državnoj upravi, školstvu, sredstvima masovnih komunikacija. Standardni varijetet je, dakle, kodificiran, nadregionalan s obzirom na doseg i valjanost, koristi se prvenstveno u institucionalnim kontekstima i službenim komunikacijskim situacijama, a u »svakodnevnom jeziku« nikada se ne ostvaruje u svojoj idealnoj kodificiranoj normi. Najčešća je upotreba standardnog varijeteta »u okvirima društvenih institucija i u svim formalnim kontekstima« u kojima postoji prijetnja sankcijama ako se korektno ne upotrebljava. »Standard se uči u školi, njegova upotreba u pravilu priskrbljuje prestiž i pogoduje stjecanju socijalnih povlastica«. (Dittmar 1997: 201).
