Josip Silić
Funkcionalni stilovi i jezik književnosti
Za uvod smo u temu predviđenu naslovom odlučili iskoristiti misli Vladana Desnice iz njegova eseja Književnik i jezik[1]. One nam naime otvoreno govore o problemu kojime ćemo se baviti. Ima, doduše, i drugih književnika, i domaćih i stranih, koji misle kao Vladan Desnica. No Vladan Desnica to čini, po svemu sudeći, otvorenije i razlikovnije od njih.
Desnica u spomenutome eseju razlikuje »jezik za praktičnu upotrebu« i »jezik kao sredstvo za izražavanje intuitivnog, estetskog doživljavanja«, tj. »kao instrumenat lirskog izraza«. Po njemu je prvo problem »filologa-gramatičara«, a drugo problem »književnika-umjetnika«. »Filolog-gramatičar« vodi računa o »pravilnosti, o čistoći jezika, o pravilnom izvođenju njegovih gramatičkih oblika, o legitimnosti porijekla riječi itd.«, što je za »književnika-umjetnika« »mrtav inventar«. »Književniku umjetniku« je »važno pitanje plastičnosti jezika, efikasnost njegova izraza, njegove sposobnosti za pretakanje u riječi raznih tananih i ›neuhvativih‹ duševnih stanja i raspoloženja, njegova akustična svojstva, podsvjesni i nesvjesni asocijativni nizovi i raspoloženja i sljedovi koje data riječ ili fraza pobuđuju, svježina ili otrcanost njegova djelovanja – ukratko njegove ›izražajne mogućnosti‹ i njegova ›izražajna moć‹«. »Filologa-gramatičara« »njegove svrhe, kriteriji i preokupacije nužno vode k izvjesnoj statičnosti i uzakonjenoj jednoobraznosti«, čega je posljedica: »ograničavanje izražajnih mogućnosti, kretanje u jezičnom praksom posvećenim i od jezičnih instancija priznatim izražajnim okvirima«. »Filologu-gramatičaru« je »glavni cilj formalna, vanjska, objektivna« (za koju kaže da je »bezlična« i »neindividualna«) »pravilnost, čestota, gramatička i leksička legitimnost«, a »književniku-umjetniku« – »funkcionalnost«. Ideal je »filologu-gramatičaru« »da se svi izražavaju jednako«, i to »pravilno i čisto«, a ideal »književnika-umjetnika« »da se svak izražava svojim posebnim, vlastitim jezikom koji izvire iz sklopa čitavog njegovog psihičkog bića i koji je upravo individualni izraz i nepatvoriva emanacija tog bića«. Za »književnika- umjetnika« jezik nije »oklop koji sputava tijelo već elastična maja koja se povinuje svima našim pokretima«. Njegova je »najprirodnija tendencija proširivanje jezika, neprestano ›forsiranje‹ njegovih izražajnih mogućnosti, tendencija koja leži u njegovoj prirodi jednako onako nužno kao što u piletu leži tendencija da prokljuje ljupinu jajeta«. Jedino se »tim forsiranjem (...) proširuju granice ›izrecivoga‹«. »On zna, kao umjetnik, da banalnost i ›opća mjesta‹ znače smrt umjetnosti«. To pak »u prvom redu, i u još višoj mjeri, važi za banalnost i ›opća mjesta‹ u jezičnom izrazu«.
Kako vidimo, Desnica kategorički tvrdi da su to (u metodološkome smislu) dva različita jezika. Jezik je kojim se bavi »filolog-gramatičar« stvar društva (kolektiva), a jezik kojim se bavi »književnik-umjetnik« stvar pojedinca (individue). Iz onoga što je rekao Desnica imamo pravo zaključiti da (opet u metodološkome smislu) u jeziku »filologa-gramatičara« nema individualnosti, a u jeziku »književnika-umjetnika« kolektivnosti. Dakako da to ne znači ni da se u jeziku »filologa-gramatičara« ne može prepoznati pojedinac ni da se u jeziku »književnika-umjetnika« ne može prepoznati društvo. To jednostavno znači da o proizvodnji jezika »filologa-gramatičara« nema pravo suditi »književnik-umjetnik«, a o proizvodnji jezika »književnika-umjetnika« »filolog-gramatičar«. Pravila su proizvodnje jezika »filologa-gramatičara« jedna, a pravila proizvodnje jezika »književnika-umjetnika« druga. Pokušajmo to dokazati.
Pristup će nam biti načelno strukturalistički. Poći ćemo od Coseriuove trihotomije sustav : norma : govor. (O toj smo trihotomiji govorili opširno u poglavlju Hrvatski jezik kao sustav i kao standard knjige Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika[2], pa ćemo se ovdje osvrnuti samo na ono što je u uskoj vezi s naslovljenom temom.)
Sustav je potencija, pa ga možemo opisati kao »ono kako se može govoriti«. Govor je realizacija sustava kao potencije, pa ga možemo opisati kao »ono kako se govori«. Norma je pravilo koje govori o tome kako rabiti ono što se ostvaruje govorom, pa je možemo opisati kao »ono kako treba govoriti«. Između sustava i norme možemo staviti kodifikaciju, a između norme i govora – uzus. Kodifikacija je također pravilo o tome kako rabiti ono što se ostvaruje govorom, ali »oštrije« od pravila norme, pa je možemo opisati kao »ono kako se mora govoriti«. I uzus je pravilo, ali »blaže« od pravila norme, pa ga možemo opisati kao »ono kako se obično govori«. Iz tih opisa možemo zaključiti da se »odgovornost« za ono što se ostvaruje govorom ne može postaviti ni s gledišta sustava (jer je on »ono kako se može govoriti«) ni s gledišta govora (jer je on »ono kako se govori«). »Odgovornost« se može postaviti samo s gledišta kodifikacije, norme i uzusa. Shematski to izgleda ovako: S(ustav) : K(odifikacija) : N(orma) : U(zus) : G(ovor).
(Područje je norme (uključujući kodifikaciju i uzus) (u našemu poimanju) područje standardnoga jezika.)
