Ivo Pranjković
Hrvatski jezik i biblijski stil
U vrlo velikom broju svjetskih jezika i u procesima njihove standardizacije, pa onda naravno i u kulturama naroda koji su se tim jezicima služili ili se služe i danas Biblija je odigrala presudno važnu ulogu, i to na različite načine i na različitim razinama. Biblija je naime prevedena na oko 1400 različitih jezika svijeta (usp. Botica 1995 21), što predstavlja gotovo polovicu svih svjetskih jezika (ako se operira s brojem od oko 3000 jezika na svijetu). [1] U mnogima od tih jezika povelik je dio leksičkoga fonda dobio posebne biblijske konotacije i posebne simboličke vrijednosti. Sjetimo se samo kakve su sve konotativne vrijednosti pod biblijskim utjecajem dobile i mnoge svakodnevne, posve obične riječi kao što su golubica, grm, jabuka, kovčeg, križ, kruh, lađa, ljubav, maslina, mreža, muka, pastir, potop, riba, smokva, vino, vrt, zdenac, zmija i sl.
Naravno, biblijskoga je podrijetla i cijeli niz specijalnih termina i/ili simbola, odnosno vlastitih imena tipa apokalipsa, Baraba, Betanija, Bezgrešno začeće, crkva, čistilište, anđeo, đavao, gorušičino zrno, (istočni) grijeh, hodočašće, hram, izgubljeni sin, Jaganjac, Jahve, Job, Juda, Judita, Kalvarija, Krist, križni put, krštenje, Kula babilonska, Jeruzalem, Lucifer, mana, Mesija, Metuzalem, misa, Nazaret, obećana zemlja, pakao, Pasha, Pjesma nad pjesmama, Poncije Pilat, Posljednja večera, prorok, psalam, raj, Salamon, Samson, Spasitelj, svećenik, tamjan, Toma (nevjerni), Uskrs, Veliki petak, zlatno tele, žrtva itd.
Vrlo su također brojni nazivi, u pravilu sa snažnim simboličkim nabojem, koji dolaze u antonimnim parovima, npr. Adam i Eva, anđeo i đavao (vrag), David i Golijat, Gog i Magog, istok i zapad, Kajin i Abel, nebo i zemlja, Sodoma i Gomora, svjetlo i tama itd. (usp. Botica 1995: 20-21).
U hrvatskome jeziku, i na morfološkoj, i na sintaktičkoj, i na leksičkoj, odnosno frazeološkoj razini, ima velik broj pojavnosti (oblika, riječi, skupova riječi i različitih drugih ustaljenih ili neustaljenih konstrukcija) koje su, više ili manje, obilježene kao osebujnosti biblijskoga stila. Zadatak je ovoga priloga da ukratko upozori bar na neke od njih te da im pokuša odrediti mjesto i u onome što se običava nazivati biblijskim stilom i u hrvatskome jeziku u cjelinu, posebice s obzirom na njegovo funkcionalnostilsko raslojavanje, što je i tema našega ovogodišnjeg jezikoslovnog bloka.
Na morfološkoj, odnosno morfosintaktičkoj razini danas se kao prilično izrazit biblizam (ali i općenito kao arhaizam) osjeća obilatija poraba aorista i imperfekta, koja je uočljivo obilježje prijevoda biblijskih tekstova, i to ne samo onih starijih nego i najnovijih. Da je to doista tako, bit će posve očito već iz ovih triju primjera. Prvi je iz Knjige Postanka: Izgiboše sva bića što se po zemlji kreću: ptice, stoka, zvijeri, svi gmizavci i svi ljudi. Sve što u svojim nosnicama imaše dah života – sve što bijaše na kopnu – izgibe. Istrijebi se svako biće s površja zemaljskog: čovjek, životinje, gmizavci i ptice nebeske, sve se izbrisa sa zemlje. Samo Noa ostade i oni što bijahu s njim u korablji. Stotinu i pedeset dana vladahu vode zemljom (Post 7, 21-24). Drugi je primjer iz Psalama: Pogani me okružiše: / imenom ih Jahvinim uništih. / Opkoliše me odasvud: / imenom ih Jahvinim uništih. / Opkoliše me poput pčela, / ubod im žeže kao trnje zapaljeno: / imenom ih Jahvinim uništih. / Gurahu me, gurahu, da me obore, / ali mi Jahve pomože (Ps 118, 10-13). I napokon, obilata poraba aorista i imperfekta svojstvena je ne samo Starome nego i Novome zavjetu. To će nedvojbeno potvrditi ovaj (treći) primjer iz Matejeva evanđelja: Oni, saslušavši kralja, pođoše. I gle! Zvijezda koju vidješe na njezinu izlasku išla je pred njima dok se ne zaustavi nad mjestom gdje bješe dijete. Kad ugledaše zvijezdu, magi se vrlo obradovaše. Uđoše u kuću i nađoše dijete s Marijom, majkom njegovom; padoše ničice i pokloniše mu se. Zatim otvoriše riznice svoje te ga obdariše zlatom, tamjanom i smirnom. Poslije toga, u snu primiše uputu od Boga da se ne vraćaju k Herodu, i vratiše se drugim putem u svoju zemlju (Mt 2, 9-12).
Nešto slično moglo bi se reći i za obilatu porabu imperativa, posebno u stihovanim dijelovima Biblije, gdje je taj modus jedno od sredstava za stvaranje specifičnoga uznositog ozračja tipičnoga za brojne tekstove Staroga zavjeta. Za ilustraciju će (opet) dostajati tri primjera, prvi iz Psalama, drugi iz Pjesme nad pjesmama, a treći iz Knjiga Mudrosti: (1) Ustani, Jahve, u svom gnjevu, / digni se na bijes tlačitelja mojih. / Probudi se! Sud mi sazovi!/ Neka te okruži skupština narodna, / nad njom sjedni visoko! / O Jahve, dosudi mi pravo po pravosti mojoj / i po nevinosti koja je u meni. / Dokrajči bezakonje zlotvora, pravedna podigni, / pravedni Bože koji proničeš srca i bubrege (Ps 7, 7-10); (2) Ustani, sjevernjače, / duni, južni vjetre, / duni nad vrtom mojim, / neka poteku njegovi mirisi. / Neka dragi moj dođe u vrt svoj, / neka jede najbolje plodove u njemu (Pj 4, 16); (3) Čujte, dakle, kraljevi, / i urazumite se! / Poučite se, vladari zemalja / dalekih! / Poslušajte, vi koji upravljate / mnoštvima / i koji se hvastate silom svojih / naroda! / Gospod je onaj koji vam je moć podario (Mudr 6, 1-3). Dakako, obilatije porabe imperativa ima mjestimice i u proznim dijelovima Biblije, posebice u Knjizi Postanka, npr. I blagoslovi ih Bog i reče im: »Plodite se i množite i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!« (Post 1, 28).
Biblijskim je tekstovima svojstven i niječni imperativ kojim se označuje zabrana, posebice niječni imperativ od svršenih glagola.[2] Takav imperativ obilato je zastupljen npr. u Deset Božjih zapovijedi, usp. Ne ubij, Ne sagriješi bludno, Ne ukradi, Ne reci lažna svjedočanstva na bližnjega svoga i sl.
