Josip Silić
Tekst i funkcionalni stilovi
Kad govorimo o tekstu, moramo voditi računa o razlici između gramatike i komunikacije te u vezi s time o razlici između značenja i smisla. Nekoliko smo puta rekli da je gramatika model, a komunikacija ostvaraj toga modela. U tome je smislu gramatika apstraktna, a komunikacija konkretna. Tako gledamo i na značenje i smisao. Značenje je za nas apstraktno, pa ga pridružujemo gramatici, a smisao konkretan, pa ga pridružujemo komunikaciji. Apstraktno je ono što ne ovisi o kontekstu, a konkretno ono što ovisi o kontekstu. U tome su smislu gramatika i značenje nekontekstualne, a komunikacija i smisao kontekstualne veličine. Pokažimo to na primjeru.
U gramatičkoj je strukturi Ivan kuha ručak Ivan subjekt, kuha predikat i ručak objekt, a u semantičkoj (značenje pridružujemo semantici) Ivan »vršilac radnje«, kuha »radnja« i ručak »predmet radnje«. (Oblik vršilac rabimo umjesto oblika vršitelj jer više odgovara pojmu »apstraktno«.) Tako je, dakako, sa svim rečenicama (toga modela) kao gramatičkim jedinicama: Marko kopa njivu, Stanislav piše pismo itd. I Marko je i Stanislav (kao i Ivan) subjekt, i kopa i piše (kao i kuha) predikat, i njivu i pismo (kao i ručak) objekt. I Marko je i Stanislav (kao i Ivan) »vršilac radnje«, i kopa i piše (kao i kuha) »radnja«, i njivu i pismo (kao i ručak) »predmet radnje«.
Kao svaki model, tako i gramatiku i semantiku (u smislu o kojemu je riječ) treba promatrati kao nešto fiksno, kao nešto što (kad je riječ o njegovu redoslijedu) ne mijenja svoje mjesto. Mjesto je komponente Ivan i kao subjekta i kao »vršioca radnje« uvijek ispred komponente kuha, a mjesto komponente kuha i kao predikata i kao »radnje« uvijek ispred komponente ručak i kao objekta i kao »predmeta radnje«. To je jedna od jezičnih univerzalija. (Jezične su univerzalije nešto što pripada svim ili većini jezika svijeta.)
U vezi s redoslijedom komponenata rečenice kao gramatičko-semantičke strukture jedna od Greenbergovih statističkih univerzalija glasi: »U izjavnim rečenicama s imenskim subjektom i objektom dominantan poredak je gotovo uvijek takav da sub34 jekt prethodi objektu« (prema Matasović 2001: 77). Strukture u kojima subjekt prethodi objektu (to su SVO, SOV i VSO, pri čemu je S – subiectum, subjekt, O – obiectum, objekt, V – verbum, glagol kao predstavnik predikata) zastupljene su u 90% jezika svijeta. Tim jezicima pripada i hrvatski, kao što to pokazuje struktura (SVO) komponenata rečenice kao gramatičko-semantičke jedinice u hrvatskome jeziku. (Nema dakle govora o »slobodi reda riječi« ni u hrvatskome jeziku.)
Kada gramatičko-semantička struktura Ivan kuha ručak postaje čimbenikom komunikacije? – Ona to postaje kada je kontekstualiziramo. Evo kako to činimo.
Uključujemo je u logičku vezu sa Ivan neće doći na sastanak. (U toj strukturi komponenta na sastanak biva – u gramatičkoj strukturi – priložna oznaka i – u semantičkoj strukturi – »okolnost radnje«. Takvoj je mjesto uvijek iza predikata, odnosno »vršioca radnje«.) U tu je vezu uključujemo zahvaljujući smislu. Zato takvu vezu nazivamo smisaono-logičkom. U njoj komponenta Ivan kao apstraktna osoba (kao »opća, tj. bilo koja osoba koja se zove Ivan«) postaje konkretnom (»jednom određenom osobom koja se zove Ivan«).
Ako i jednu i drugu strukturu (i strukturu Ivan kuha ručak i strukturu Ivan neće doći na sastanak) nazovemo tekstom (tekst naime možemo shvatiti kao smisaono-logičku povezanost struktura o kakvima je riječ), prva će nam biti tekst (1), a druga tekst (2):
(1) Ivan kuha ručak. (2) Ivan neće doći na sastanak.
Tada ćemo njihovu vezu (vezu strukture (1) i strukture (2)) nazvati kontekstom. (Riječ je kontekst podrijetlom iz latinskoga jezika, u kojemu contexere znači »satkati« ili »splesti«, a contextus – »satkan« ili »spleten«. – Ako tekst prevedemo sa štivo, kontekst ćemo prevesti sa suštivo.) Lijevi će dio toga konteksta ((1) Ivan kuha ručak) biti uzrok, a desni ((2) Ivan neće doći na sastanak) posljedica toga uzroka. Uspostavit će se dakle uzročno-posljedična veza struktura Ivan kuha ručak i Ivan neće doći na sastanak.
Takvu vezu nazivamo implicitnom jer nije izražena formalnim sredstvima – sredstvima kojima se izražava uzrok. (Implicitan potječe iz latinskoga implicare i znači »podrazumijeva se« i »nije izričito rečeno«.) Eksplicitnom postaje kad se ispred dijela koji znači uzrok stavi formalno sredstvo budući da: Budući da Ivan kuha ručak, Ivan neće doći na sastanak. (Dijelovi se odvajaju zarezom jer to traže pravopisna pravila.)
(Eksplicitan potječe iz latinskoga explicare i znači »izričito izrečen«.) To se može postići i formalnim sredstvom jer, ali se tada redoslijed struktura mijenja (dio koji znači posljedicu dolazi ispred dijela koji znači uzrok jer to traže stilističko-pravopisna pravila): Ivan neće doći na sastanak jer Ivan kuha ručak. U tome se redoslijedu struktura Ivan kuha ručak komunikacijski prilagođuje strukturi Ivan neće doći na sastanak.
Sad se u tekstu Ivan neće doći na sastanak jer Ivan kuha ručak komponenta Ivan pojavljuje dva puta, pa ga na taj način čini zalihosnim (redundantnim). Da bi se oslobodio te zalihosti, komponentu Ivan u strukturi jer Ivan kuha ručak mijenja u komponentu on, a onda komponentu on (jer predstavlja komponentu Ivan, što znači da se Ivan opet pojavljuje dva puta) u ništicu (ř): Ivan neće doći na sastanak jer (ř) kuha ručak. (Dakako da se ta ništica u tekstu ne bilježi.) Na taj način implicitno-zalihosna struktura Ivan neće doći na sastanak / Ivan kuha ručak postaje eksplicitno-nezalihosnom Ivan neće doći na sastanak jer kuha ručak.
