Branka Tafra
Dopune hrvatskoj gramatici
Uz 400. obljetnicu prve hrvatske gramatike
Proteklo se desetljeće i po u slavističkoj literaturi mogla pročitati tvrdnja o restandardizaciji na središnjem južnoslavenskom prostoru, odnosno o raspadu dotada jednoga standardnoga jezika na nekoliko novih koji se tek sada diferenciraju umjetnim povećavanjem razlikovnih obilježja prema drugim južnoslavenskim standardnim jezicima koji su nastali na istoj dijalektnoj osnovi. U slavistici se sredina 19. st. bez znanstvene osnove predugo smatrala, a nažalost neki slavisti još uvijek smatraju, prijelomnicom u standardizaciji hrvatskoga jezika. Ne bi za znanost bilo dobro da se devedesete godine 20. st. tumače kao nova prijelomnica. U jezičnu normu u prvom se razdoblju kao novost u odnosu na prethodno uvodi dvojina u sklonidbu, koja se nije mogla održati jer je odavno bila morfološki arhaizam, i ostavljaju samo neizjednačeni nastavci za DLI mn., iako su dotad novoštokavski nastavci bili propisivani. U drugom je razdoblju samo pojačana skrb za jezik, pa prema tomu pojačan i purizam, koji u vrijeme globalizacije nikako ne može biti starčevićevskoga ili šulekovskoga tipa. Prema tomu, oba su ta dva, za hrvatski jezik »sudbonosna« razdoblja samo nastavak dotadašnjega puta hrvatskoga standardnoga jezika kojemu je temelj bio zacrtan pred četiri stoljeća. Niti je u Hrvatskoj tek polovicom 19. st. prihvaćena novoštokavština kao književnojezični izraz, ta već prva hrvatska gramatika sadrži i novoštokavske oblike (nastavak -a u G mn., -ima u I mn.), niti današnji hrvatski standardni jezik postoji zahvaljujući isključivo političkim događajima 1990. godine. Te se godine, naime, dogodilo isto ono što i 1847. godine: hrvatski je jezik samo pravno promijenio svoj status jer ga je Hrvatski sabor proglasio službenim, što znači da je prije tih povijesnih prijelomnica bio potpuno izgrađen i sposoban za sve funkcije koje jedan standardni jezik ima.
Povijesno gledano, hrvatski standardni jezik i srpski razvijali su se samostalno, konvergentnim se procesima u jednom razdoblju nastojalo od dvaju napraviti jedan, ali se nikad u tome nije uspjelo, a najnoviji divergentni procesi samo su ih vratili na vlastita mjesta. Nije valjana usporedba s nekim policentričnim standardnim jezicima, primjerice s engleskim ili njemačkim, u kojih djeluju samo divergentne silnice, dakle jedan se cijepa na više (zasad) varijanti.
Samostalnost se hrvatskoga standardnoga jezika dokazuje i činjenicom da se dobar dio današnjih jezičnih norma može u kontinuitetu pratiti od prve hrvatske gramatike, od Temelja ilirske gramatike Bartola Kašića iz 1604. godine. S vremenom su se neke norme mijenjale, a neke dograđivale tako da se danas s velikom sigurnošću može i bez normativnih priručnika znati što pripada hrvatskomu jezičnomu standardu, a što ne pripada. O tome lako mogu svjedočiti jezični znalci, ali ostalim govornicima jedini su vodiči kroz jezičnu i pravopisnu pravilnost priručnici. Nezgodno je što se jezični priručnici, osobito gramatike i rječnici, najčešće rade na osnovi prethodnih te se nerijetko sreću isti, »vječni« primjeri ili odredbe koje su potpuno u suprotnosti s upotrebnom normom, s jezičnim sustavom ili s jezikoslovnom literaturom pa izlazi da oni opisuju neko nepostojeće jezično stanje. Tako se u suvremenim gramatikama još iz starih gramatika koje su preslikavale jezične opise iz latinskih gramatika, uvrštavaju umnožni (dvaput) i dijelni (po dva) brojevi među brojeve kao vrstu riječi, ali i brojevne imenice (u Hrvatskoj gramatici: brojne imenice). Ne može se dokučiti zašto se u poglavlju o brojevima nalaze imenice dvojica, desetak, trećina. Ako je tvorbena ili značenjska veza posrijedi, druga se ne nazire, tada bi posljedice takva razredbenoga kriterija bile dalekosežne.
Dovoljno je spomenuti da u rječnicima natuknički niz počinje s abom, abahijom i abadžijom, riječima koje više nitko živ u hrvatskom jeziku ne upotrebljava i koje su i kao zastarjelice potpuno nepoznate, ali koje se uporno prepisuju iz rječnika u rječnik. Iz prepisivačke su radionice i srpske riječi (bioskop, boranija, hlor, kiseonik, sunđer) koje se nisu upotrebljavale u hrvatskoj sredini ni u vrijeme zajedništva, a koje se ipak nalaze u hrvatskim rječnicima u naše vrijeme.
Svakako bi se u prvom redu trebao preispitati i leksik koji se opisuje u rječnicima i tekstni primjeri kojima se ilustriraju gramatičke odredbe. Ne bi li bilo vrijeme da naše gramatike[1] napuste ovakve rečenice: Hiljadak groša ... moglo bi to iznijeti, Da prekratim vrijeme, potražim bud kakvu knjigu. Jezikoslovci trebaju najprije odrediti jasno koji jezik opisuju, u kojem su ga vremenskom odsječku »uhvatili« i tek tada razmisliti o novim modelima opisa. Vrijeme je da se preispitaju odredbe te da se usuglase s upotrebnom normom, a i s novijim jezikoslovnim istraživanjima. Ovdje neće biti riječi o prvome, o samoj kodifikacijskoj normi, nego će se predložiti nekoliko gramatikoloških dopuna koje bi trebalo unijeti u gramatike hrvatskoga standardnoga jezika u nadi da će one potaknuti temeljitije preispitivanje suvremenoga gramatičkoga opisa hrvatskoga jezika. Prijedlozi ostaju u granicama tradicionalne školske gramatike koja svoje korijene vuče iz antike, koju je u hrvatskom jezikoslovlju zacrtao Bartol Kašić i koje se hrvatski gramatičari uglavnom još drže.
