Sanda Lucija Udier
O jeziku političkih govora i priopćenja
U radu će se, na predlošku tekstova službenih govora predsjednika i priopćenja za javnost Vlade Republike Hrvatske (od rujna 2005. do travnja 2006. godine), prikazati i protumačiti specifična obilježja političkoga jezika (ona koja ga čine bliskim informativnim žanrovima publicističkoga jezika s jedne strane, i ona koja ga čine bliskim jeziku reklame s druge strane) kao primjera javnoga diskursa.
Javna komunikacija
Javna komunikacija obuhvaća komunikacijske činove koje se ostvaruju u sferi javnosti. Standardni je jezik njezino sredstvo. Kao sredstvo javne komunikacije standardni je jezik određen djelatnostima i odnosima među članovima zajednice. Raznolikost odnosa i društvenih djelatnosti čini ga složenim jer obuhvaća najrazličitije jezične realizacije.
Sudionici javne komunikacije
Javna je komunikacija specifična sa stanovišta svojih sudionika, odnosno po njihovoj ulozi i statusu u društvenoj strukturi. (Javna i privatna komunikacija nisu jasno razgraničene, nego je njihov odnos komplementaran.) Pošiljatelj odašilje javne poruke sa svojega relativno čvrstoga i prepoznatljivoga društvenoga položaja, a primatelji su potencijalno svi članovi zajednice. Pošiljatelj stoga nastoji oblikovati svoju poruku tako da je heterogeno primateljsko tijelo može razumjeti i po mogućnosti prihvatiti. To nastojanje rezultira demokratičnošću i populističnošću javnoga diskursa po kojima se on razlikuje od drugih diskursa (Kovačević i Badurina, 2001). Specifičnost je javne komunikacije sa stanovišta sudionika i u tome što recipijenti pošiljateljima poruke ne mogu dati izravnu povratnu informaciju. Korisnik nema mogućnost neposrednoga odgovora, ali mora biti tretiran s poštovanjem i kao ravnopravan sugovornik (Bešker, 1996). Nekoliko je vrsta mogućega pogrešnoga odnosa prema korisnicima. Prvi je način da se korisnika ignorira, to jest da se poruke ne odašilju većini, nego uskome krugu korisnika kako bi se ponudila određena interpretacija događaja povoljna određenoj političkoj struji. Drugi je način da se korisnika smatra dijelom mase koja je shvaćena kao čimbenik mijenjanja ili usmjeravanja tijekova političkih zbivanja. U tom smislu korisnik biva zlorabljen kao sredstvo za postizanje političkih ciljeva te postaje objekt agitacije i manipulacije. Treći je način kada se korisnika smatra individuom zainteresiranom samo za prizemne teme (kao što su spolnost, novac ili zločin). Četvrti je način kada se korisnika smatra stereotipnim pripadnikom određene vrste, najčešće ograničene na okolicu u kojoj živi i djeluje (Bešker, 1996).
Jezik javne komunikacije
Jezik u javnoj komunikaciji (poglavito u medijima) ima svoja obilježja i specifičnosti jer mora biti razumljiv i prihvatljiv brojnim i raznolikim članovima zajednice (Škiljan, 2000). Jezična se djelatnost odvija u skladu s normama koje mogu biti jezične, komunikacijske i pragmatičke. Jezične se norme odnose na jezične jedinice i njihovu porabu, komunikacijske na izbor adekvatnoga idioma u određenome komunikacijskome kontekstu, a pragmatičke norme na odabir najefikasnije strategije u komunikacijskim činovima s obzirom na kontekst. Sve se norme temelje na uzusu i mogu biti izražene implicitno ili eksplicitno, kao što je izražena standardnojezična norma. Javni se jezik pokorava pravilima koja proizlaze iz distribucije društvene moći (Škiljan, 2000). Javna se komunikacija odvija na specifičnom idiomu koji, osim komunikacijske, ima i simboličku ulogu (Škiljan, 2000) jer određeni članovi jezične zajednice u njemu pronalaze simbol svoje posebnosti i zajedništva. Od svih domena javne komunikacije simbolična se uloga jezika najlakše može uočiti na političkome diskursu. Simbolički je prostor idioma važan za sagledavanje odnosa između jezika i identiteta. Identitet pojedinoga jezika jest njegova prepoznatljivost u ukupnosti jezične raznolikosti, a svoj vlastiti jezični identitet mogu imati pojedinac, jezična zajednica i komunikacijski kolektiv. Jezični je identitet dinamičan i podliježe promjenama (Škiljan, 2000).
Politički diskurs kao vrsta javnoga diskursa
Politički je diskurs specifičan po tome što ima konkretnu političku svrhu: kako pučanstvo pridobiti za određena gledišta i uvjeriti ga u njihovu ispravnost sa svrhom stjecanja političke moći. On služi i konstituiranju javnosti te uređenju važnih odnosa u društvu. Jezične se strategije političkoga diskursa oblikuju tako da služe toj svrsi. To rezultira priklanjanjem retoričkim vrijednostima i očituje se u sklonosti manipuliranju jezikom (Škiljan, 2000). Jezik politike, dakle, djeluje kao sredstvo artikuliranja i populariziranja ideoloških i političkih mišljenja i stavova (Kovačević i Badurina, 2001). Domena politike služi definiranju općih društvenih interesa tako da ih aktivni sudionici definiraju, a pasivni prepoznaju kao svoje vlastite. Ovladavanje formalnim i sadržajnim osobinama političkoga diskursa preduvjet je za aktivnu participaciju u političkoj domeni. Uspješni aktivni sudionici oblikuju političku javnost tako da, vješto se služeći jezičnim strategijama, dio vlastitih specifičnih interesa prezentiraju kao opće. Jezik zbog toga postaje sredstvo i predmet ideologizacije. Budući da je oblikovanje političke javnosti u modernim društvima jako važno, suvremene teorije političke komunikacije posvećuju veliku pozornost argumentacijskim strategijama i postupcima. Komunikacijske se strategije ogledaju u komunikacijskim činovima, a komunikacijski se činovi vrlo razlikuju. Što je političko društveno uređenje manje pluralističko, to su komunikacijski činovi unutar političkih iskaza u njoj ujednačeniji tako da totalitarna društva imaju posve jednoobrazne i shematizirane političke iskaze (Škiljan, 2000).
