Mateo Žagar
Glagoljica i ćirilica - povijesna hrvatska pisma
Uz latinicu, koja je već više od pola tisućljeća glavno hrvatsko pismo, a posljednjih dvjestotinjak godina jedino službeno i uobičajeno, u srednjem vijeku supostojala su uz nju i dva slavenska pisma: glagoljica i ćirilica. Prvo je svoju dominaciju izgubilo tek na početku XVI. stoljeća, a drugim se na ograničenom prostoru (npr. u Bosni, Hercegovini, Poljicama) pretežito pisalo sve do XVIII. stoljeća.
Obla i uglata glagoljica, ćirilica
Hrvatski se jezik, kao narodni (vernacula) i u prepletanju s crkvenoslavenskim, isprva bilježio upravo tim pismima - glagoljicom zacijelo još od IX. st, a ćirilicom tek od nešto kasnije. Do tih određenja došli smo rekonstrukcijom, na temelju pouzdanih povijesnih vrela koji navode da je u to doba na hrvatskom prostoru bio proširen »Metodijev nauk«, iako najstariji spomenici obaju pisama potječu tek iz XI. stoljeća. S druge pak strane, premda su Hrvati primili kršćanstvo zapadnim posredovanjem, i premda su prvi tekstovi njihove kulture bili - latinski, najstariji tekstovi hrvatskog jezika na latinici potječu tek iz sredine XIV. st.
Hrvatska ćirilica (zapadna ćirilica, bosan/č/ica)
Srednjovjekovna hrvatska kultura izrazito je policentrična, prostor politički i crkveno-politički razjedinjen. Zastupljenost pisma i jezika, njihov odnos, funkcionalna razdioba (s obzirom na tekstne tipove), ovisi o naslijeđenoj tradiciji, izloženosti utjecaju susjednih kultura, financijskoj i moralnoj potpori feudalnih i crkvenih vlasti, o vlastitoj ekonomskoj snazi, geografskom položaju (mogućnosti komuniciranja) i sl. Sjeverno od rijeke Krke i njezina utoka u more, kod Skradina, prevladala je glagoljička pismenost, južno pak ćirilička. U panonskoj Hrvatskoj, sjeverno od rijeka Kupe i Save tek su rijetki zasvjedočeni primjeri obaju slavenskih pisama; tradicionalna je literatura isticala kako je to prostor gdje je najranije potisnuta hrvatska slavenska pismenost, a u posljednje vrijeme sve se češće ističu indikacije da se i ondje pisalo glagoljicom nešto duže.
Hrvojev misal (1404)
Karakterističnoj tropismenosti treba pridružiti i - trojezičnost. U srednjem su vijeku Hrvati pisali, osim svojim jezikom (»oknjiževljenim« u različitim smjerovima), dvama jezicima koji su obilježili evropsko srednjovjekovlje, njegova oba pola - zapadni i istočni: latinskim i staroslavenskim jezikom (hrvatskoga tipa). S prvim su se već susreli naseljujući ove prostore, dok su se s drugim upoznali tek nešto kasnije - u IX. st. Prvi nisu mogli razumjeti, dok im je drugi (u to vrijeme zapravo praslavenski s dijalektalnim bugarsko-makedonskim osobinama) bio gotovo posve razumljiv. I staroslavenski (crkvenoslavenski) jezik i glagoljica i ćirilica naslijeđa su bizantske kulture. Latinski jezik i pismo, nesumnjivo, zapadne. Bipolarnost, karakteristična za prva stoljeća s vremenoj je nestajala, pogotovu na liturgijskom planu (prilagođivanje zapadnoj liturgiji osobito se snažno provodilo u XII. i XIII. st); književnost koju je isprva više obilježavalo naslanjanje na istočne izvore sve se više obogaćuje prevođenjem zapadnih tekstova; u glagoljičkim se tekstovima zamjećuju utjecaji latinske ortografije; sve se češće ističe kako su i staroslavenski jezik i glagoljica pismo Svetog Jeronima, da bi se iskazala lojalnost Zapadnoj crkvi itd. S vremenom je svijest o toj kulturnoj dvojnosti u samoj hrvatskoj kulturi, na periferiji »obiju Europa«, opadala, ali je Rimskoj kuriji postajala zanimljivom baš u tom smislu, kao sredstvo približavanja nesjedinjenom Istoku. Odatle i neke papinske povlastice hrvatskim glagoljašima, kao i nastojanje da se od XVII. do XIX. st. glagoljičkim knjigama i rusificiranim jezikom pokažu »otvorena vrata« pravoslavnim Slavenima.
Glagoljica
Prvotisak misala (1483)
Ovo autorsko slavensko pismo, koje je Konstantin Filozof sastavio uoči Moravske misije, polaska među Slavene 863. g, i koje se do kraja IX. st. i kasnije proširilo među većinom slavenskih naroda, upravo je najviše obilježilo hrvatsku kulturu. Nakon kraja XII. st. jedino se na dijelu hrvatskoga prostora – Istri, Kvarneru, zadarskom kraju i Lici ovo pismo zadržalo, – štoviše – vrlo bogato koristilo, sve do kraja XIX. st. Isprva se njome pisao, upravo kao i latinicom latinski, samo staroslavenski (u hrvatskoj redakcijskoj inačici) – kao ugledni jezik knjige, i to za sve kulturne potrebe, no od XIII-XIV. stoljeća pišu se njome i tekstovi čistog narodnog jezika (ponajviše čakavskoga).
