Mateo Žagar
Glagoljička sastavnica hrvatske kulture
Kako mnogim slavističkim fenomenima, tako i glagoljičkoj baštini, može se pristupati dvojako: s jedne strane - univerzalno, nadnacionalno, ili pak - s druge strane - u kontekstu pojedine nacionalne kulture odnosno filologije, kako sam i ja ovdje odabrao govoriti. I bez obzira na to koja se problematika fokusira i s kojom svrhom, jasno je kako isključivost u odabiru između tih dviju optika nikad nije poželjna. Niti npr. opće opisivanje glagoljske pismenosti (pa čak ni tradicionalni paleografski opis) smije zanemariti kulturne krugove u kojima se njezin razvoj potiče i razvija, niti se smiju ignorirati međukulturni okviri, zajednička izvorišta, međusobna preuzimanja i posredovanja. Uvijek je dakle nužno višestruko motriti odnos zajedničkog i pojedinačnog, istog i različitog, općeg i posebnog, s time da se težište, ovisno o ciljanoj publici i odabranu okviru može pomicati. Idealna se ravnoteža ipak, kako dobro znamo, u slavistici, osobito južnoslavenskoj, teško postiže, jer: odnos između kulturnih i nacionalnih krugova kroz povijest nije niti jednoznačan niti jednosmjeran: unutar jedne nacionalne kutlurne povijesti može postojati i nekoliko, razmjerno samostalnih, kulturnih krugova, kao što i jedan kulturni krug može sudjelovati u više nacionalnih kultura.
Iako je formiranje nacionalnih filologija, u odnosu na cjelokupnu kulturnu povijest razmjerno mlado (traje unatrag do dva stoljeća), jasno je da i da ti suvremeni kriteriji moraju počivati na nekom tipu povezanosti: teritorijalne, jezične, crkvenoorganizacijske, političkoorganizacijske (itd). Kritična količina tih kriterija, i njihove intenzivnosti, određuje se s obzirom na stupanj suvremene nacionalne kohezivnosti, a u tom je smislu u posljednje vrijeme, kako dobro znamo, na južnoslavenskom prostoru došlo do znatnih promjena. Procesi započeti u 19. st. sada se nastoje dovršiti. Odatle i pojava u hrvatskoj filologiji, rekao bih vrlo vrijednih, povijesti nacionalnih pismenosti, osobito ranosrednjovjekovnih (npr. one Radoslava Katičića), ili pak pokušaji daljnjeg prevrednovanja stare Jagićevske podjele, prema kojoj bi sve ćiriličko u ranom srednjem vijeku pripadalo srpskoj pismenosti a glagoljičko - hrvatskoj (npr. u Trifunovićevoj povijesti srpske srednjovjekovne. književnosti). Takva dovršenja i prevrednovanja slijede društvenu stvarnost, propituju stare relacije, uspostavljaju nove slike. Nisu problematična, vjerujem, sama po sebi, ni po znanstvenoj namjeri ni po metodologiji. Problematičnima ih može činiti tek manipulacija, i vlastita isključivost. To se dakako tiče i uspostave nove - bošnjačke filologije, to se ticalo i makedonske filologije (njezina odnosa prema bugarskoj ili prema srpskoj), ne znamo što će biti s crnogorskom filologijom, itd.
Postavlja se u takvoj konstelaciji nekoliko pitanja, npr: Mogu li nove nacionalne filologije uključivati u svoj korpus i one spomenike koji su stariji od nacije (dakle u bošnjačkoj ili makedonskoj filologiji), je li uopće starost pojedine filologije u tome ikakav faktor? Do koje se mjere, uvjetno rečeno, starije filologije tomu smiju opirati? Ako pak pristanemo na mogućnost višestrukog uključivanja u nacionalne filologije (a to je svakako - držim - jedino pravo rješenje), do koje granice to može ići? Do koje mjere teritorijalni kriteriji smiju biti relevantni? Osim motivacije da se što veći prostor nacionalno odredi, što su zapravo kriteriji za takva uključivanja? Gdje je zapravo mjera prostorne važnosti u formiranju nacionalnih filologija; kolika je minimalna doza kulturne komunikacije ipak dovoljna za uključivanje kulturne podjedinice u nadređeni, nacionalni kulturni krug. Ili pak - je li nedostatak sinkrone povezanosti u pojedinom razdoblju, ili kasnije recepcije, razlog da se dotična etapa ne integrira u cjelovitu sliku? Neki se odgovori tek naziru (npr. da se suvremena optika može primijeniti i na prošlost, te da svaki narod ima pravo na svoju filologiju), a cjelovite odgovore na sva ta metodološka pitanja tek treba ponuditi.
Lako bismo mogli pomisliti kako načelno dopuštenim višestrukim uključivanjem pojedinih korpusnih segmenata, za koje se i sam zauzimam, možemo riješiti ili premostiti problem. No, tako ipak nije. Političko opterećenje može zacrtavati i neslućeno široke granice (kroz već potvrđena poistovjećivanja vjere i nacije, prostora i nacije, jezičnih idioma i nacije, pa čak i pisma i nacije); a ne treba posebno isticati koliko bi takva sloboda bila lažna i do kraja kontraproduktivna. Pronalazak prave mjere u takvoj slobodi, možda i kroz teorijsko razvijanje problematike, bit će to bolji - što kriteriji za uključivanje budu bliži provjerivim metodama (npr. kroz istraživanje sinkronijske i dijakronijske recepcije pojedinih kulturnih središta), a dalje od strasne angažiranosti. Iako rješenje takvih problema nipošto nije u njihovu ignoriranju (osobito ne u ignoriranju neprijepornih nacionalnih određenja), niti u zauzimanju za neku cjelovitu južnoslavensku, ili srednjojužnoslavensku, filologiju, vjerujemo da će tek postupno smanjenje aktualne društvene važnosti tih pitanja omogućiti i svojevrsnu, no zasigurno nikad isključivu, stabilizaciju.
Sva ovdje načeta pitanja tiču se pregleda glagoljičke sastavnice u hrvatskoj pismenosti u nekoliko točaka: ponajviše kroz definiranje tzv. «istočnoga krila» glagoljske pismenosti (s područja Bosne, Huma, Zete, Travunje), kroz standardološku višestrukost (različitost pismovnih formi, različitost jezičnih idioma koje hrvatska glagoljica bilježi), kroz pitanje proširenosti glagoljičke baštine na sjeveru Hrvatske, kroz njezino prožimanje s latinskom komponentom, hrvatskom latiničkom, te - ćiriličkom.
