Mateo Žagar
Osnovni procesi konstituiranja ustavne glagoljice
Pretpostavke
Sveukupnost glagoljičkog pisanja kroz povijest paleografije, od prvih zasvjedočenih tekstova, najranije iz X. st., pa sve do XIX. odnosno XX. st., dijelila se ili po oblikovnim kriterijima ili po nacionalnima odnosno kulturološkima. U prvom slučaju ustanovljene su dvije temeljne skupine, obloglagoljička i uglatoglagoljička, uvijek uz priznavanje prijelaznih etapa. Ta se podjela, pri procjenjivanju stupnjeva uglatosti ponajviše s osloncem u formalnim metodama latinske paleografije, u paleografskoj, a osobito u popularističkoj literaturi umnogome preklapa s drugom, nacionalnom/kulturološkom, gdje su uspostavljene dvije osnovne skupine – bugarska i hrvatska, unatoč tomu što je ubrzo zamijećeno kako se slova nekih bugarskih spomenika (npr. sinajskih) doimaju prilično »uglato«, unatoč tomu što izvan te dvojne podjele ostaju spomenici češko-moravskog prostora (Kijevski listići, Praški odlomci), i unatoč tomu što se u znatnom dijelu hrvatskih glagoljičkih tekstova, onih iz XII, XIII. st., s istočnih hrvatskih prostora, ne opažaju promjene karakteristične za tip glagoljičkog pisma koji se uvriježio nazivati – uglatom glagoljicom. Osim toga, i pitanje opravdanosti tradicionalnog nacionalnog određivanja mnogih spomenika dolazi u pitanje, npr. u procjenjivanju statusa kanonskih staroslavenskih tekstova pisanih u Makedoniji, u pokušajima otkrivanja srpske glagoljičke pismenosti uglavnom kroz preimenovanje već uobičajenih nacionalnih atributa,[1] ili pak u širenju korpusa bugarskih glagoljičkih spomenika također – prema uvriježenoj podjeli – na račun drugih.[2]
Isključivo kulturološka/nacionalna određenja pismovnih inačica mogu biti ili preuska (pritom bi vrijedila pitanja: jesu li češko-moravski tekstovi pisani bugarskom glagoljicom ili je već bio formiran neki koliko-toliko samosvojan pismovni tip; ne razlikuje li se već glagoljičko pismo makedonskih tekstova; koliko obogaćen popis nacionalnih filologija, kroz posljednje stoljeće, i u paleografskom nazivlju treba ostaviti traga) ili pak preširoka (hrvatska glagoljska pismenost nije na cijelom svom prostoru razvila karakteristične uglate forme), pa prema tomu takva jednostavna podjela ne može biti obuhvatna niti može zadovoljiti opću glagoljsku paleografiju. S druge pak strane, odaberu li se nacionalni/kulturološki okviri opisa, primjereno potrebama pojedinih filologija, takvo je nazivlje dakako posve primjereno (premda ne mora biti i jedino), s time da se nipošto ne valja bezuvjetno priklanjati isključivim određenjima: niti se u nekim slučajevima, najčešće najstarijima, može pouzdano znati njihovo podrijetlo, niti se današnja nacionalna/kulturološka optika uvijek i bez ostatka može primijeniti na tekstove stare i do tisuću godina. Odatle i potreba za tolerancijom višestruke pripadnosti nekih spomenika pojedinim filologijama, uz primjeren oprez i trajnu otvorenost propitivanju konkretnih prostornih i vremenskih koordinata.
Spominjano dominantno, ali pojednostavljeno glagoljskopaleografsko dvojstvo oslanja se ponajviše na izdvajanju tzv. ustavne glagoljice[3] – konačno formirane u okvirima hrvatske pismovnosti u XIII. st. i vezane uz nju kroz cijelu svoju povijest (uz iznimku znatnog posuđivanja češkoj pismovnosti u XIV. st.). Drugim riječima, sve što nije ustavna glagoljica, pripadalo bi ili tzv. obloj glagoljici, ili pak nekim – teško odredivim i provjerljivim – prijelaznim stadijima. Zbog drugačijih i raznolikih uvjeta razvoja pismenosti u ranom srednjem vijeku, zbog još neizlučenih formalnih kriterija, a i zbog manjeg broja sačuvanih nam spomenika, teško je sigurnije procijeniti na koliko bismo pismovnih tipova unutar već prepoznate raznolikosti mogli tada računati (izdvajaju se tako zajedno sinajski spomenici, Assemanijev evanđelistar i Makedonski listići itd.) i koliko je unutar svake od pretpostavljenih skupina provedena standardizacija pismovne organizacije teksture, obiju razina: grafetičke i grafematičke. Da s XII. st. na južnoslavenskom istoku, i nešto ranije na zapadnoslavenskome, glagoljaška pismovnost nije zamrla, jamačno bi i ondje zaživjeli snažniji standardizacijski procesi koji bi naposljetku i utvrdili prepoznatljive pismovne inačice. S obzirom na razmjerno slabu srednjovjekovnu komunikaciju među Slavenima, politički i konfesionalno razdijeljenima, ne čini ipak vjerojatnom pretpostavku o nastanku jedinstvenog nadnacionalnog pismovnoga glagoljičkog tipa, kao što su to u okviru latiničke pismovnosti bile npr. beneventana ili karolina.
Dobro je slavistici poznato da je glagoljaška pismovnost u zrelo srednjovjekovlje zakoračila samo na hrvatskome prostoru, i to na njegovu zapadnome dijelu: od Istre, pa otprilike do rijeke Krke i Vrbasa. S desne strane te linije sljedećih će stoljeća biti zasvjedočeni samo sporadični, gotovo retardirani glagoljički zapisi u ćiriličkim kodeksima (neprimijenjenih ustavnih oblikovnih tendencija), ali i Hrvojev misal iz 1404. g., čija je povijesnofilološka pozadina nastanka i namjene još nedovoljno osvijetljena (upravo s obzirom na narušen kontinuitet glagoljičke pismenosti u Bosni).
U potrazi za grafematičkim i grafetičkim posebnostima pismovnog razvoja uvijek dakle mislimo na prostor. Za jačanje ili slabljenje grafijske produkcije i komunikacije, kao osnovnih pokretača pismovnih promjena, presudni su: geografski uvjeti, društvenoorganizacijski, crkvenoorganizacijski, materijalni, jezična razvedenost, kulturološka tradicija ili tradicije i dr. Kroz mrežu navedenih odnosa pismo se, pored svoje nadpovijesti, iskazuje kao kulturni fenomen određene zajednice, obično nazivane nacionalnim imenom.[4] Oba su oblika pismovne povijesti (paleografije) potrebna, svaki sa svojim zadacima i metodologijama, uz karakteristično nadopunjavanje.
