Krešimir Mićanović
Mjesto standardologije u jezikoslovnoj kroatistici
0. Proučavanje standardnog jezika, »najmlađega jezičnog egzistencijalnog oblika« (Wingender 1998), tridesetih godina 20. stoljeća postaje jednim od težišta slavističkih istraživanja, motivirano i praktičnim i teorijskim razlozima. Praktično bavljenje standardnim jezikom smješteno je u okvir jezične kulture i skrbi o jeziku, a teorijsko je usmjereno na oblikovanje opće teorije o standardnom jeziku. Koncept jezične kulture oblikovan unutar Praškoga lingvističkog kruga, zaslužnog za prvu sustavnu i znanstveno utemeljenu koncepciju skrbi o jeziku (Daneš 1988b), usidren je u njihovu teoriju standardnog jezika. U skladu s njome posebnost standardnog jezika proizlazi iz uloge koja mu je namijenjena, odnosno zahtjeva koji su postavljeni njemu, a ne »narodnom jeziku«. Standardnim jezikom, ističe se u praškim Tezama iz 1929. godine, izražava se kulturni i civilizacijski život, što znači funkcioniranje i rezultati znanstvenog mišljenja, odnosno filozofsko-religioznog, socijalno-političkog i administrativno-pravnog. U klasičnom razdoblju Praške škole uz jezičnu kulturu kao glavni problemski krugovi nametnuli su se odnos između jezične norme i kodifikacije te funkcionalno raslojavanje standardnog jezika (Jedlička 1990).
1. Odjeci praških zbivanja, ponajprije recepcija koncepcije jezične kulture, razaznatljivi su u člancima Ljudevita Jonkea napisanim, kako sam obrazlaže, iz »delikatne dužnosti« da se javno govori o problemima književnog jezika, iz preuzetoga »zadatka o sistematskom razvijanju jezične kulture u naših ljudi« (Jonke 1964 [1961]: 10, Potrebno je pronaći pouzdan kriterij).[1] Jonkeovo preuzimanje delikatne dužnosti otpočinje pedesetih godina prošloga stoljeća pokretanjem Jezika, »časopisa za kulturu hrvatskoga književnog jezika« u kojem će, uz članke tiskane šezdesetih godina u Telegramu, najvećim dijelom biti objavljeni njegovi brojni savjetodavni članci o pravopisnoj, naglasnoj, morfološkoj, leksičkoj i sintaktičkoj problematici te članci koji se tiču osobitosti književnog jezika. Većina članaka objavljenih u Telegramu, čija je dužina ograničena nevelikim prostorom novinske rubrike, pretisnuta je u knjizi Književni jezik u teoriji i praksi (1964).
U člancima koji se tiču književnog jezika u teoriji Jonke je usredotočen na tumačenje osobitosti književnog jezika i jezične kulture služeći se pritom načelom elastične stabilnosti kao jednim od ključnih pojmova. Načelo elastične stabilnosti, kojim se pokriva dinamička napetost između kodifikacije i norme, nastaje u Praškoj školi kao plod kritičkog preispitivanja jezične pravilnosti i jezične kulture, a uvodi ga Vilém Mathesius (O požadavku stability ve spisovném jazyce, 1932) kao opreku načelima povijesne čistoće i linearne pravilnosti. U Jonkeovoj interpretaciji toga načela naglašava se normiranost kao nužnost koja omogućuje bolje funkcioniranje književnog jezika čiji razvoj treba biti postupan i parcijalan. »Književni jezik treba da bude stabilan, ali u isto vrijeme i tako elastičan da može prihvatiti sve novo što koristi pravilnom izvršavanju funkcija i njegovu organičnom razvitku. Taj princip zove se u nauci o jeziku principom elastične stabilnosti. Književni se jezik ne može i ne smije ukočiti u jednom svojem razvojnom stupnju, ali ne može se i ne smije ni razliti ni razvodnjeti u novostima u tolikoj mjeri da to nanosi štetu sporazumijevanju, zaključivanju, spoznaji, umjetničkom efektu.« (Jonke 1964 [1961]: 19, Princip elastične stabilnosti).[2]
U vezi s »razvojem i obogaćivanjem književnog jezika« za Jonkea je osobito važno da se književni jezik ne obogaćuje samo iz štokavskih narodnih izvora i djelatnosti književnika i pisaca, nego da »Glavnu snagu crpe [...] iz novoštokavskog dijalekta ijekavskog izgovora i iz djelâ afirmiranih štokavskih pisaca, ali je otvoren umjereno i prema kajkavskom i čakavskom dijalektu, prema slavenskim jezicima i prema glavnim evropskim jezicima po načelu elastične stabilnosti« (Jonke 1974-75: 38-39). Naime, Jonke je identificirao »dva stvaralačka faktora u književnom jeziku«, jedan je »narod«, a drugi su »ljudi od pera«, o čijim »neuništivim pravima« treba voditi računa pri prosuđivanju pravilnosti u književnom jeziku (Jonke 1964 [1961]: 11-12, Dva stvaralačka faktora u književnom jeziku). U povijesnoj perspektivi Jonke je ustvrdio da su u isticanju stvaralačkog prava književnika i učenjaka pretjerivali ilirci i njihovi sljedbenici, a da su prava narodnog, seoskog jezika u prejakoj mjeri isticali Vuk Stefanović Karadžić i sljedbenici (Jonke 1964 [1961]: 12, Bez pretjerivanja i fetišiziranja). S jedne su strane predstavnici ilirske koncepcije književnog jezika, a s druge karadžićevsko-maretićevske koncepcije (Jonke 1974–1975). U svojoj pak sadašnjosti Jonke polemizira s onima (neimenovanima) koji se pri prosuđivanju pravilnosti u književnom jeziku često pozivaju na narodni jezik i krilaticu ›Piši onako kako narod govori‹, čije značenje i valjanost priznaje u kontekstu prve polovice 19. stoljeća i Karadžićeve borbe za narodni jezik odnosno nastojanja hrvatskih iliraca. Budući da se književni jezik ne podudara ni s jednim narodnim govorom, pred svakog se »našeg današnjeg pisca postavlja kao nuždan zadatak upoznavanje norme suvremenoga književnog jezika, onoga jezika kojim pišu naši najbolji književnici, onoga jezika koji se izdigao iznad dijalekata i postao naš zajednički jezični izraz«. U tom smislu ističe se krilatica 20. stoljeća ›Piši onako kako dobri pisci pišu‹ (Jonke 1964 [1961], Piši onako kako dobri pisci pišu!).[3]
