Ivo Pranjković
Za demokratizaciju hrvatske ortoepske norme
Među hrvatskim normativcima bilo je s vremena na vrijeme upozorenja da se u praksi često odstupa od tzv. klasične, novoštokavske distribucije naglasaka, osobito kod riječi stranoga podrijetla. Koliko mi je poznato, na to je prvi utemeljenije i razrađenije upozorio Kuzma Moskatelo člankom »Akcentuacija tuđica na -or u hrvatskom jeziku« (Moskatelo 1954: 51-56). On napominje da bi se riječi tipa kompozitor, sterilizator, ventilator, regulator, inkvizitor, moralizator i sl. prema »teoretičarima« trebale naglašavati sa sporim na trećem slogu od kraja (npr. kompòzītor), ali da se »u praksi uporno ostaje kod stranog akcenta u tim riječima« (nav. dj., 51), tj. kod akcenta tipa kompozîtor. On to opravdava time da je »kod ljudi živ zvukovni osjećaj akcenta iz stranog jezika, odakle te riječi potječu, a to je romanska osnova« (nav. dj., 54). On je također spomenuo da sličnih »akcenatskih anomalija« ima i u drugim tuđicama odnosno složenicama, npr. kȉlovat-sât, alȁrm, pȍlumjȅsečnik, rižȍto, grkokȍtolik[1] i sl. Pri kraju članka Moskatelo zaključuje: »Gornji primjeri pokazuju, kako narod znade odstupati od uobičajenih akcenatskih principa, i nameće se pitanje, neće li po toj istoj praksi sam narod trajno primiti silazni akcent na srednjem slogu i kod tuđica na -or ili će to biti samo u prvoj fazi njihova živovanja u našoj sredini« (nav. dj., 55).
Na taj je članak oštro uzvratio Dalibor Brozović u istom godištu Jezika (Brozović 1955: 118-123). On se energično protivi Moskatelovoj tvrdnji da su naglasne realizacije tipa kompòzītor djelo teoretičara, a da je u praksi kompozîtor. On smatra da je tu teorija izvedena iz prakse te da »one prakse, koja je za nas odlučna, pisac možda i ne poznaje» (nav. d., 118) odnosno da »nekoliko milijuna dobrih štokavaca« govori tako (npr. okùpātor) »zato što drukčije i ne mogu govoriti, ukoliko govore riječ, koja je za njih obična. A ako pak ne govore kompòzītor, razlog je samo u tome, što te riječi uopće i ne govore«. Naglasak se pomiče za slog naprijed zato što je »gotovo nemoguće izgovoriti silazni i brzi akcent u sredini izgovorne cjeline, ako ih izgovaramo s punim štokavskim muzičkim intervalom i s punom napetošću. A kod nas se akcenti ne izgovaraju na pravi način ni kod perifernih ni kod zagrebačkih 'školskih' štokavaca. Novoštokavska je akcentuacija pravom štokavcu fiziološka potreba. Zagrebačkom je stečena navika« (nav. dj., 121).
Što se tiče samih štokavaca (tzv. centralnih, kako ih on sam zove), Brozović je vjerojatno imao pravo, ali danas, nakon gotovo pola stoljeća poslije spomenute polemičke rasprave, moramo ustvrditi da nije imao pravo kad je napisao i ovo: »Koliko nam se god gdjekad činilo, da centralnoštokavski akcenatski sustav kao cjelina uzmiče, to je samo relativno, ograničeno i prividno, pojedinačno. U apsolutnom mjerilu taj sustav polako i sigurno nezadrživo napreduje, potpomognut svojom golemom masom govornih subjekata i objektivnim prilikama, koje mu jako pogoduju« (nav. dj., 122). Čini se da se dogodilo upravo suprotno, tj. da objektivne prilike nisu baš išle na ruku centralnoštokavskom naglasnom sustavu, te da bi to normativna ortoepija napokon morala uzimati u obzir. Uvjeren sam da danas ima malo i novoštokavaca (računajući čak i »centralne«) koji govore radìjātor ili akumùlātor[2] te da su naglasci tipa radijâtor posve prevladali. Među razlozima takvu stanju treba svakako spomenuti činjenicu da je utjecaj medija u međuvremenu bio sve veći, a da najutjecajniji medijski centri u pravilu nisu smješteni u »centralnoštokavsko« područje: ni Zagreb, ni Rijeka, ni Split,[3] ni Osijek. Dogodilo se u vezi s naglascima nešto za što se zalagao još Adolfo Veber Tkalčević, koji je doduše bio zagovornik štokavštine, ali i oštar protivnik tzv. »skrajnje štokavštine«. Očito je da su u služenju standardnim jezikom tzv. periferni štokavci (kako ih također naziva Brozović) i neštokavci dosljedni novoštokavski (centralni) naglasni sustav, s vrlo čestim i dosljednim prebacivanjima naglasaka prema početku niječi te brojnim zanaglasnim dužinama, počeli doživljavati kao osobitost te »skrajnje štokavštine« odnosno regionalnoga, ruralnoga, pa možda čak (posebno posljednjih godina) i srpskoga tipa naglašavanja.
Mislim ipak da je u svemu tome presudna bila činjenica da su i sami štokavski govori (bar oni koji nisu »centralni«) imali »unutarnju prozodijsku potenciju« (Škarić-Babić-Škavić-Varošanec 1987: 139) koja je tako reći odvajkada generirala silazne naglaske i na nepočetnim slogovima, što zapravo znači da su to oduvijek bili naglasci koji se nisu odlikovali »centralnoštokavskom silinom«, koja je doista takve naravi da se može realizirati samo na početnim slogovima. Spomenuta potencija očitovala se i u nekim pojavnostima vezanim za domaće riječi, a još više u posuđenim riječima, i to:
1. Odvajkada je bilo riječi, posebice višesložnih, s kojih naglasci nisu prelazili na proklitiku, npr. za ȕčenīka, u nȅpovrāt, u môrima, kraj sȁmostāna[4] i sl., a pogotovo kad poziciju prednaglasnice zauzima kakva dvosložna ili višesložna riječ, npr. prema bâjkama, izvan pȁmēti, među stârima, između vlâsnīka[5] itd.
2. Silazni naglasci javljali su se i u nekim oblicima, posebice u oblicima genitiva množine, u kojima uzlazni naglasci često metatoniraju u silazne, a ne prenose se za slog naprijed, dijelom svakako i zbog toga što bi to bio jedini oblik u paradigmi koji bi imao naglasak na tom mjestu,[6] npr. sažêtākā, podâtākā, muškârācā, žumânjākā, Slavônācā, dragovôljācā, domaćînstāvā, prijatêljstāvā, sveučilištârācā, samostânācā, romanopîsācā.[7] Čuju se, istina, osobito u »centralnih štokavaca« i u nadziranim tipovima govorenja, i naglasci tipa sàžētākā, ali mislim da ne bi bilo teško pokazati kako ovi prvi posve prevladavaju.
