Diana Stolac

Izražavanje prostornih značenja padežnim oblicima

Prostor je oko nas, mi smo u njemu, i kad nemamo potrebe izraziti naš trenutačni položaj u prostoru, on je iz našega izričaja vidljiv.

Prostor je prvi odnos koji percipiramo, pa neke »primitivne« kulture sebe i ne vide izdvojeno iz prostora, dio su njega i u njemu aktivno sudjeluju – kretanjem ili mirovanjem, jednostavno bivanjem u njemu.

Nakon prostora čovjek se smješta u vrijeme, ali ovdje se koncepcije mogu i značajno razlikovati. Jedni poimaju protok vremena, trebaju njegovu podjelu na ono što je bilo, ono što je sada i ono što će biti, pa i preciznije (može biti važno jesu li bili aktivno ili pasivno vezani uz ono što je bilo, pa to prate jezični izričaji), trebaju mjerenje vremena (izumljuju za to strojeve – satove), trebaju jasno definirane vremenske mjerne jedinice... Drugi su na suprotnome polu, krajnost, vrijeme je oko njih, kao i prostor, dio su njega i nema prije, sad i poslije, nema ni (nama uobičajenih) pratećih jezičnih vremenskih oznaka.

Prostor i vrijeme očito se prožimaju, otud i novije teorijske koncepcije prostor-vremena.

U prostoru i vremenu se orijentiramo, u odnosu na prostor i vrijeme i sebe određujemo, stoga je nužno u komunikaciji s drugima pružati informacije o nama u prostoru i vremenu.

Prati li to jezik?

Brojne analize pokazuju da je odgovor potvrdan. Prvenstveno se to vidi u sintaktičkim opisima hrvatskoga jezika, posebice u gramatičkim opisima[1] i znanstvenim člancima i monografijama posvećenima sintaksi padeža ili prijedložnim izrazima.[2]

Ali, prijedložni izrazi nisu jedine mogućnosti izražavanja prostornih odnosa u hrvatskome jeziku. Osim njima prostorni se odnosi mogu izražavati prilozima, padežnim oblicima i zavisnim rečenicama, ako ostajemo na sintaktičkoj razini, uobičajenoj za ovu temu. Ako je proširimo na ostale jezične razine, onda se svakako uključuju semantika i rječotvorba, što ćemo ovdje ostaviti samo kao bilješku i naznaku za daljnja istraživanja.[3]

Rečenice koje slijede pokazuju te različite mogućnosti izražavanja prostornih odnosa u hrvatskom jeziku:

• Danima su mi misli letjele Dubrovniku.
• Jučer sam napokon doputovala u Dubrovnik.
• Volim biti u Dubrovniku.
• Uživam u sumrak lutati Dubrovnikom.
• Lijepo je biti ovdje.
• Gdje ima mladih, tamo je uvijek dobra glazba.

U ovome ćemo se radu usmjeriti izražavanju prostornih značenja padežnim oblicima, preciznije besprijedložnim padežnim izrazima. Jezična je razina sintaksa, premda valja odmah utvrditi da je uvijek kada je riječ o padežnim oblicima, preciznije određenje razine morfosintaksa.

Prva je asocijacija na odnos prostora i sintakse priložna oznaka mjesta, ali u ovome ćemo radu pokušati pokazati da se prostorna značenja ostvaruju vezano i uz druge sintaktičke kategorije, ponajprije predikat, objekt i atribut.

Naime, u rečenici

• Maja je doma.

predikat je je doma, a prostorni je odnos upravo njime iskazan.[4] Prostorni je odnos toliko bitan za ovu rečenicu da je smješten u središte rečenice – predikat.

U rečenici

• Čistim kuću.

objekt kuću znači »područje kuće«, pa je razvidno da je objektom iskazan prostor. Zbog izrazite povezanosti, ali i razlikovnosti priložne oznake i objekta, objektu ćemo se još u ovome radu vratiti.

U rečenici

• Volim laganu šetnju gradom.

atribut gradom sužava značenje leksema šetnja na njezino prostorno određenje (to je područje grada), za razliku od atributa laganu, kojim se značenje sužava na kvalitativnu značajku šetnje (za razliku od npr. brze).

Naravno, u središtu će analize biti priložna oznaka mjesta, sintaktička kategorija koja je neobvezatni član rečeničnoga ustrojstva, dio je predikatnoga skupa, kojemu mjesto u rečenici otvara predikat, a koji označuje prostorne okolnosti u kojima se vrši glagolska radnja. Prostorne okolnosti pokazuju na kojem se prostoru odvija radnja obilježena predikatom ili prostor u vezi s kojim se ta radnja odvija.[5]