Lada Badurina
Hrvatska pravopisna norma u 20. stoljeću
Iako je već prethodno, 19. stoljeće u Hrvatskoj snažno obilježeno (orto)grafijskom djelatnošću (i to od slovopisnog/grafijskog ujednačavanja koje se protegnulo kroz dobar dio prve polovice stoljeća do nerijetko žestokih sučeljavanja i sukobljavanja različitih pravopisnih/ortografskih rješenja što su snažila prema prijelomu stoljeća), ni pravopisnom 20. stoljeću neće nedostajati burnih zbivanja! Smjene su pravopisnih knjiga – u znatno manjoj mjeri i pravopisnih koncepcija, upravo pretežito fonološke te izrazitije morfonološke (morfemske) – nedvosmisleno potvrđivale promišljanje o pravopisu (i) kao o iznimnoj sociolingvističkoj (i sociopolitičkoj) činjenici.[1] Napokon, iz pravopisno smo senzibilizirana 20. stoljeća u novo 21. pronijeli iznimnu osjetljivost za pravopisne teme; i smjena će se stoljeća pamtiti po vrlo živoj pravopisnoj djelatnosti: 2000. je godine objavljeno – po nekim svojim rješenjima radikalnije – peto izdanje Babić–Finka–Moguševa Hrvatskoga pravopisa, a tek u načetoj je prvoj godini načetoga stoljeća objelodanjeno i novo izdanje Anić–Silićeva Pravopisa hrvatskoga jezika. Sve nas te činjenice dodatno bodre u nakani da pri početku novog stoljeća – i tisućljeća! – progovorimo o pravopisnoj normi u prošlome stoljeću.
Složeno i slojevito pitanje dopušta različita polazišta i pristupe, razotkriva obilje poticajnih i intrigantnih problema, pa je stoga okvirno zacrtanoj temi – hrvatska pravopisna norma u 20. stoljeću – moguće pristupiti na više načina. Nadamo se da će i ovaj ovdje ponuđen ostvariti zadovoljavajući učinak, ponajprije da će iz neke nove, blago pomaknute vizure rasvijetliti pitanje hrvatske (dvadesetostoljetne) pravopisne norme, rezimirati prošlostoljetna hrvatska pravopisna zbivanja – pa i time opravdati činjenicu što se opet bavimo pravopisom. A kako prijelomi stoljeća imaju prije svega simbolično značenje i u pravilu ne znače previše u vremenskoj protežnosti hrvatske (pravo)pismenosti, i neka bi od ovdje ponuđenih načelnih promišljanja o pravopisu – nije, valjda, to odveć bahato pomisliti? – mogla i za pravopisnu djelatnost u novome stoljeću imati svojih sasvim konkretnih vrijednosti.
Uvodno valja predstaviti odabrana polazišta. U središtu razmatranja neće biti pojedine pravopisne knjige kojima je u 20. stoljeću izgrađivana hrvatska pravopisna norma – iako će se na njih neizbježno referirati – već, prije, odabrana »poglavlja« hrvatske pravopisne norme; pravopisne se pak teme neće birati po kriteriju sveprisutnosti u javnim raspravama i polemikama[2], nego po načelu neke unutarnje zanimljivosti (u prvome redu s obzirom na neujednačenosti, kolebljivosti u pisanoj praksi, ali i s obzirom na uvijek poticajan odnos spram drugih jezičnih – gramatičkih – normi). Na ta se pitanja neposredno nadovezuju i ona koja se tiču propitivanja metodologije izrade pravopisnih priručnika, pa – posljedično – i rasprostranjenih i općeprihvaćenih navika služenja tim knjigama. Ulančavanjem tih karika i slika bi stanja hrvatske pravopisne norme u 20. stoljeću trebala, držimo, biti bistrija.
U razmatranje hrvatske prošlostoljetne pravopisne norme krećemo dakle lišeni potrebe za sveobuhvatnošću i iscrpnošću kakva bi svakako bila primjerena povijesnom pristupu, ne obrazlažući stoga, pa posebno ni ne potkrepljujući tvrdnju (kojoj se priklanjamo) da noviju hrvatsku pravopisnu »priču« obilježava prilično čvrst fabulativni tok kojemu, ipak, ne nedostaju jaki dramatski momenti. Usmjerujemo se naime na dominantan – fonološki – hrvatski pravopisni tip koji se, uz kratkotrajan prekid za Nezavisne Države Hrvatske, ustrajno gradi – i to premošćujući čak dvije smjene stoljeća – od 90-ih godina 19. stoljeća do naših dana. Pokatkad disonantni tonovi – bez obzira na tip i količinu odmaka od glavne ili dominantne struje – s jedne su strane posljedica mijena u propisu pravopisne norme, a s druge pak strane upravo oni uzrokuju ponajviše nesigurnosti u pisanoj praksi. U tim će se pomacima hrvatske pravopisne norme najlakše nalaziti sadržaji prikladni za oslikavanje stanja na dvadesetostoljetnoj hrvatskoj (pravo)pismenoj sceni.
Ne bismo li međutim osigurali bolju prohodnost prostorima prošlostoljetne hrvatske pravopisne norme, valja ipak – ukratko, panoramski – naznačiti ključne točke koje su je kreirale.[3] Dakle u stoljeće smo ukoračili solidno opismenjeni Hrvatskim pravopisom Ivana Broza, a koji je objavljen u dvama izdanjima na početku zadnjega desetljeća 19. stoljeća (1892. i 1893). Brozov se Pravopis smatra prvim hrvatskim pravopisom u novijem smislu riječi, a to je ujedno i prva pravopisna knjiga kojom je započelo stvaranje današnje pravopisne norme fonološkoga (upravo: fonološko-morfonološkoga) tipa. Brozove su se pravopisne zasade – zahvaljujući djelatnosti Dragutina Boranića – protegnule kroz cijelu prvu polovicu stoljeća, štoviše s produženim djelovanjem do početka šezdesetih. Naime tek uz jedan prekid od 1941, odnosno 1942. do 1945. (u doba Nezavisne Države Hrvatske državne su vlasti uznastojale uspostaviti novu pravopisnu normu, pretežito morfonološki/morfemski pravopisni tip, tzv. korienski pravopis[4]) Boranićeve su prerade i dopune Brozove normativne knjižice – u deset izdanja! – obgrlile cijelu prvu polovicu stoljeća (od 1904. godine u kojoj Boranić pod svojim i Brozovim imenom objavljuje treće izdanje Hrvatskoga pravopisa do 1951. kada je objelodanjeno deseto izdanje Boranićeva Pravopisa hrvatskoga ili srpskoga jezika).
