Lada Badurina, Mihaela Matešić
Teorijsko-metodološka uporišta jezikoslovnog rada Marćela (Marcela) Kušara
Standardologija u vremenu i prostoru
Smisleno i promišljeno tragati za kriterijima u koncipiranju standardnoga jezika zadatak je koji se našao u središtu pozornosti onog pravca suvremenoga jezikoslovlja koji nazivamo standardologijom. U hrvatskoj standardnojezičnoj praksi pretpostavljalo je to (barem načelno) rješavanje pitanja koja su se kristalizirala oko dviju dominantnih okosnica: odnosa standardnoga jezika spram organskih sustava (narječja/dijalekata) te potom sasvim konkretnih zadataka koji se s tim u vezi rješavaju u procesu standardizacije jednoga jezičnog sustava. Makropogled (načelno uspostavljen/zauzet odnos između sustava i standarda) nužno će pritom biti opredmećen na mikroplanu: rješavanje će normativnih dvojbi proistjecati iz odabranoga tipa odnosa organskih idioma (narječja) i neorganskoga idioma (jezičnoga standarda), a jednako tako deklarirana će se standardnojezična koncepcija potvrđivati, ali i provjeravati i ovjeravati u konkretnim normativnim rješenjima, pri čemu će pojedini ishodi moći u nečemu modificirati i sama koncepcijska ishodišta.
U iznimno dinamičnim zbivanjima u hrvatskome jezikoslovlju 19. stoljeća – čiju su filološku misao obilježile oštro sukobljene koncepcije različitih škola, zagrebačke, riječke, zadarske, naposljetku i hrvatskih vukovaca – dominira propitivanje aktualnih književnojezičnih/standardnojezičnih[1] tema, i to s već spomenutih aspekata: makroaspekta i mikroaspekta.[2] Međutim izvan službenih je popisa članova filoloških škola djelovao – o svome trošku[3] – po mnogo čemu izniman, ali i u hrvatskome jezikoslovlju dobro ukotvljen – Marćel (Marcel) Kušar.[4]
Jezikoslovac u vremenu i prostoru
Premda razmjerno rijetko spominjano, Kušarovo ime stručnoj javnosti i nije nepoznato. Naime u kroatističkoj će se literaturi na Kušara s vremena na vrijeme pozivati i dijalektolozi i standardolozi: prvi s obzirom na njegovu zapaženu dijalektološku istraživačku djelatnost, drugi ponajviše (ili, zapravo, isključivo!) s obzirom na važnu, ali ipak usputnu opasku Ivana Broza koji će ga spremno priznati za svoga pravopisnog prethodnika.[5] U filološkom krokiju Marćela Kušara (Rab, 16. siječnja 1858–Rab, 2. prosinca 1940)[6] svakako valja spomenuti njegovu predanost različitim filološkim temama. Pisao je i objavljivao mnogo, bavio se poviješću hrvatskoga jezika, dijalektologijom, standardologijom, napose pravopisnom normom, zanimao se za narodnu književnost, proučavao je jezik hrvatskih pisaca itd. Spomenimo tek izbor iz njegove bibliografije: Povijest razvitka našega jezika hrvackoga ili srpskoga od najdavnijih vremena do danas (1884. u nastavcima u »Slovincu«, a potom i u zasebnoj knjizi koju je u časopisu »Archiv für slavische Philologie« pozitivno ocijenio Vatroslav Jagić), Čakavske osobine u današnjem dubrovačkom dijalektu (1890), Glavne osobine lastovskoga narječja (1893), Rapski dijalekat (1894), Lumbardsko narječje (1895), s Petrom Kasandrićem priredio je izdanje Marulićeve Judite (1901) za koje je sastavio omanji rječnik manje poznatih riječi, dok je u »Glasniku Matice dalmatinske« objavio i raspravu O Marulićevu jeziku (Lisac, 1993: 255), Narodno blago (1925. i 1934, pretisci 1966. i 1993), za potrebe je nastavnoga rada sastavljao školske čitanke i vježbenice itd. Od 1896. na prijedlog je dr. Ivana Broza i dr. Milivoja Šrepela dopisni član Jugoslavenske (danas: Hrvatske) akademije znanosti i umjetnosti (Vince, 1993: XI; Lisac, 1993: 255).
Od raznovrsne Kušarove djelatnosti u središtu će se naše pozornosti naći dva djela koja su bitno određena njegovim književnojezičnim/standardnojezičnim nazorima, pa i iz kojih ćemo ih stoga i moći očitavati: Povijest razvitka našega jezika hrvackoga ili srpskoga od najdavnijih vremena do danas (1884) te Nauka o pravopisu jezika hrvackoga ili srpskoga (fonetičkom i etimologijskom) (1889). Naime bit će, smatramo, zanimljivo istražiti okosnice oko kojih Kušar gradi i brani svoje jezikoslovne stavove.
Odnos narječja/dijalekta i standardnog jezika. I nekad i danas jedno od ključnih pitanja hrvatske standardologije – opreka jezični standard ~ organski idiom – zastupljeno je i u Kušarovim djelima. Drugim riječima, o zauzetim će stavovima (dakle o koncepciji) ovisiti i konkretna normativna rješenja. I eksplicitan stav i način na koji je on impliciran u pristupu temama koje je Kušar promišljao bit će u središtu naše pozornosti.
Odnos ortoepije i ortografije. Nezaobilazno pitanje hrvatske standardologije – opet: i nekad i danas – pitanje je pravopisne (ortografske) norme, konkretnije, metodologije (i prakse) pravopisnog normiranja. U tom kontekstu i kao uporište i kao metodološki kamen spoticanja prepoznaje se (su)odnos ortoepije i ortografije.[7] Njega je – najavimo! – za svoje vrijeme i upravo pionirsku poziciju u pravopisnoj normativistici iznenađujuće točno intuirao M. Kušar.
