Tatjana Pišković
Dramski diskurs između pragmalingvistike i feminističke lingvistike
Promatra li se jezik kao djelovanje, pretpostavlja se da postoji dijaloška situacija u kojoj pojedini verbalni iskazi poprimaju obilježja konkretne akcije. Takvi se iskazi mogu raščlanjivati i opisivati prema različitim kriterijima, a jedan je od njih rod govornika. Poimanje roda uvelike je uvjetovano društvenim konvencijama pa kako žene i muškarci nemaju jednake početne pozicije u raznim drugim kontekstima, različita su i njihova prava na iskorištavanje djelatne moći jezika. Austinovski pristup djelovanju riječima i suvremena, feministička, nadogradnja njegove teorije propituju se na primjeru Krležine drame U agoniji.
Dramski diskurs i govorni činovi
Više je razloga zbog kojih su dramski tekstovi prikladni za analizu i oprimjerenje (teorije) govornih činova. Oni prije svega zadovoljavaju sve pretpostavke jezičnoga djelovanja (usp. Ivanetić 1995: 9–43).
Dijalog je konstitutivni element drame. Goffman ističe da konverzacija nikad nije samo govorna razmjena, nego djelovanje i predstava (usp. Moranjak-Bamburać 2004) pa je performativnost osnovna značajka dramskoga diskursa. Dramski se dijalog, dakako, razlikuje od svakodnevne, prirodne konverzacije (usp. Katnić-Bakaršić 2001: 146–147): interpretacija dramskoga dijaloga pretpostavlja analizu dramske situacije te zahtijeva i jezično i stilistički kompetentnoga tumača (polazi se od književne teorije i književnoga teksta te se uzima u obzir njegov estetski i metajezični kod), a tumačenje svakodnevne konverzacije polazi od životne situacije, stvarnoga društvenog konteksta i od kognitivnih shema koje dijele govornici unutar iste društvene zajednice (Katnić-Bakaršić 2001: 90–136).
Situacijski čimbenici također utječu na komunikaciju i uz jezične su iskaze najvažniji elementi komunikacijskoga procesa.[1] Drama ispunjava i tu pretpostavku jezičnoga djelovanja, i to ne samo zbog postojanja sugovornika, nego i zbog oslanjanja na norme (društvene ili individualne), uloge i očekivanje (usp. Ivanetić 1995: 11–12). Odstupanje od normā u svakodnevnome životu izaziva sankcije, a u drami stvara zaplet; sankcioniranje dovodi do raspleta ili uvodi u novu dramsku situaciju. U Krležinoj drami U agoniji samoubojstvo predstavlja kršenje društvene norme pa se upliće policija (u dodanome, trećemu činu drame) i tada govorimo o sankcioniranju na društvenoj razini, a Laura i Križovec provode individualno, »privatno« sankcioniranje toga čina koristeći se pritom različitim govornim činovima za neodobravanje.
Govorni činovi osnovni su oblik realizacije dijaloga (Ivanetić 1995: 13–29). Poznato je da je John Austin prvi počeo promatrati jezik kao djelovanje i izvođenje radnje/čina nabrajajući tzv. performativne glagole čijim se izricanjem u prvome licu jednine prezenta simultano izvodi određena radnja (Austin 1994: 98–109). Takvim se pristupom jeziku uzima u obzir, uz lingvističku i semantičku, i ona pragmatička dimenzija teksta ili, drugim riječima, pažnja se posvećuje »komunikacijskoj snazi« iskaza i »učinku iskaza na recipijenta«.[2] Austin je iskaze podijelio na konstative, »opisne iskaze, rečenice koje ustvrđuju činjenice, izvješćujući o […] stanju stvari« i performative, »iskaze kojima nije zadaća da obavijeste ili opišu, već da obave neku »izvedbu«, izvrše čin samim postupkom iskazivanja« (Felman 1993: 13). Na kategoriju konstativnih iskaza primjenjivi su kriteriji istinitosti/lažnosti jer su njihove glavne karakteristike informativnost i obavijesnost, ali to ne vrijedi za performativne iskaze koji nastoje djelovati na sugovornika i u tome mogu biti uspješni ili neuspješni. Zato se kriterij istinit/lažan kod performativa zamjenjuje kriterijem uspješan/neuspješan. Neuspješnost performativa može biti uvjetovana »izvana«, neprimjerenim okolnostima u kojima se izriče i u tom se slučaju radi o promašaju. Performativi su neuspješni i onda kad netko namjerno upotrijebi performativni iskaz, ali ne misli ozbiljno i vara sugovornika. Tada govorimo o zlouporabi.[3]
Govorni se činovi najlakše prepoznaju i razgraničuju u dijalogu pa je odabir dramskoga teksta za propitivanje teorije govornih činova zapravo kretanje linijom manjega otpora. Performativni su iskazi vezani za prvo lice jednine prezenta pa ih u drami koja se događa ovdje i sada i gdje svi govore u svoje ime pronalazimo u gotovo svakoj replici. Dramska se radnja temelji na dijalogu; jezik je dakle osnovno sredstvo djelovanja, i to ne samo u onom austinovskom, performativnom smislu, nego i opisni, konstativni iskazi u drami dobivaju djelotvornu moć. Felman (1993: 22–23) smatra da u drami Don Juan do sukoba dolazi zbog »antagonističkoga shvaćanja jezika«: s jedne su strane oni koji jezik shvaćaju »spoznajno ili konstativno«, tj. oni kojima je jezik »instrument prenošenja istine i instrument znanja, spoznavanja zbilje«, a s druge su strane oni koji jezik shvaćaju »performativno«, odnosno oni kojima govoriti »ne znači znati ili spoznati nego činiti, djelovati na sugovornika«. Tako se dramski karakteri mogu podijeliti na one koji govore informativnim jezikom (bit iskaza je u tome da odgovara ili ne odgovara zbiljskome referentu) i one koji govore performativnim jezikom (bit iskaza je u uspješnom ili neuspješnom djelovanju na sugovornika).[4]
