Stjepan Damjanović

Hrvatskostaroslavenski

U svojoj je poznatoj i često navođenoj raspravi Hrvatski tip crkvenoslavenskog jezika[1] Josip Hamm ovako podijelio indigenu hrvatsku redakciju staroslavenskoga jezika: 1. do sredine XIV stoljeća (slobodan i neprisiljen, spontan razvitak prema starim predlošcima), 2. od sredine XIV stoljeća, od Pašmanskoga brevijara i brevijara Illirico 5/6, do prvih štampanih glagoljskih knjiga (revizija tekstova uz istodobno osvježavanje jezika) i 3. svršetak XV stoljeća i prve godine XVI stoljeća (prilagođavanje novim vremenima, pokušaj normiranja književnog jezika za štampana glagoljska djela).[2] Iste 1963. pojavilo se i drugo izdanje poznate Hammove Staroslavenske gramatike[3] u kojoj je više pažnje posvetio paleografskim značajkama i ponudio periodizaciju hrvatskoglagoljskih tekstova s obzirom na njih. Potrudio se da razjasni razliku između redakcije i recenzije, pa je prvu odredio kao nenamjerno, spontano, a drugu kao hotimično, namjerno mijenjanje kanonskoga staroslavenskog teksta. I on i drugi kao redakcijske osobine navode npr. promjenu stražnjega nazala (ǫ) u u ili jeryja (y) u i i sl. To su osobine koje se provlače kroz cijele tekstove pa o spontanosti ne može biti ni govora. Istina je da u redakcijskim tekstovima nalazimo i spontanih odstupanja od klasične staroslavenske norme, ali to su ona koja obično ne spominjemo kada normu koje redakcije opisujemo. Neka su, međutim, postala dio novouspostavljene (redakcijske) norme, ona su posljedica svjesnoga autorova odnosa prema tekstu. Većina ih je, vjerojatno, ušla u svijest nakon dugotrajnijega nesvjesnoga mijenjanja, ali tekstovna zasvjedočenost nije takva da bismo te procese mogli dobro dokumentirati. Termin recenzija trebalo bi, po mojem mišljenju, rezervirati za tekstove nastale u pisarskim središtima koja su imala svoju normu i relativno je rigorozno provodila. Uz malu nategu mogli bismo uz redakciju vezati strukturalističko određenje norme, a uz recenziju određenje kodifikacije.

Zanimljivo je i pitanje kako su redakcije uopće nastale. U paleoslavističkoj literaturi prilično je slaganje o tome da je staroslavenski bio književnim jezikom na vrlo širokom terenu i da su se tekstovi toga jezika počeli različito čitati. Još je 1929. Nikolaj Durnovo tvrdio da su Rusi stražnji nazal () čitali kao u.[4] Slične se tvrdnje ponavljaju do naših dana, ali mislim da bi valjalo s njima biti oprezan. Naravno, u različitim se sredinama i vremenima moglo svakako čitati, ali ne bi trebalo smetnuti s uma da je staroslavenski bio posvećen uporabom na oltaru, da je dakle imao ugled liturgijskoga jezika i da je svatko tko ga je učio naučio i neka izgovorna pravila. To se moglo naučiti ne samo u pisarskim središtima nego je i plovan u seoskom kaptolu mogao poučiti svoje žakne. Uostalom, kada danas učimo staroslavenski, mi jat (ê) u starim tekstovima ne realiziramo u skladu s normom u svom standardu ili u svom govoru, nego po određenim pravilima za koja držimo da pripadaju staroslavenskom jeziku. Tako je i s nazalima, jeryjem, jerovima. I stari su tako činili pa s nesvjesnim utjecajem piščeva govora ne treba pretjerivati.[5]

Kad opisujemo pojedine redakcije, navodimo do desetak njihovih osobina, a sva – i pri opisu najstarijih redakcijskih razdoblja – spomenuta određenja dobro funkcioniraju jer zapravo samo nabrojimo razlike prema klasičnom staroslavenskom.[6] No kadšto čitamo i drukčija određenja, pa npr. Hamm kaže da su od oblika karakteristični za (najstariji) hrvatski tip različni aoristi.[7] Time konstatiramo podudarnost, a ne razliku u odnosu prema klasičnom staroslavenskom. Naravno, hrvatsku redakciju čini i ono isto i ono različito u odnosu prema najstarijem slavenskom književnom jeziku, ali konstatacije o podudarnostima tu imaju smisla samo ako to hrvatsku inačicu staroslavenskoga čini drukčijom od neke druge inačice u kojoj se razlika među aoristima ne čuva dobro. To dalje znači da potpunoga opisa nema bez poznavanja stanja u svim redakcijama. Kada se opisuje najstarije razdoblje hrvatske redakcije, obično se navode ove osobine: 1. zamijenjeni su nazalni samoglasnici, prednji je prešao u e ili a, a stražnji u; 2. samoglasnik jery zamijenjen je samoglasnikom i; 3. izjednačili su se jerovi (uslijed depalatalizacije u XI. st.), a u najstarijim hrvatskostaroslavenskim tekstovima izričito prevladava jor, koji je kasnije zamijenjen štapićem, i apostrof; 4. glagoljični grafem šta () ostvaruje se u hrvatskoglagoljskim tekstovima kao ć, šć i rijetko kao št. Što imamo od tekstova iz toga prvoga razdoblja?[8] I naši i inozemni paleoslavisti navode uvijek Bečke listiće (XI/XII. st.) i dva odlomka apostola iz XII. st. (Mihanovićev, Grškovićev) te u novije vrijeme Bašćansku ploču i Splitski odlomak misala. Postavlja se pitanje zašto se ne spominju drugi tekstovi iz toga vremena koje je Eduard Hercigonja nazvao razdobljem fragmenata. Ili ih njihove jezične osobine isključuju iz hrvatskostaroslavenskoga ili premalo znamo o njihovu jeziku? Počnimo s epigrafskim hrvatskim glagoljičnim tekstovima koje se spontano, zbog siromaštva tih tekstova, isključuje iz ovakvih razmatranja, naravno osim Bašćanske ploče.[9] Za čuvenu kraljevsku ploču iz Baške već je pokazano da je pravi predstavnik hrvatskostaroslavenskoga jezika,[10] a ovdje bih samo konstatirao ovo. Ako bismo riječ po riječ s Ploče omjeravali o starohrvatsku jezičnu normu, našli bismo puno narušavanja (azъ, svetaja, svetuju, svetago, obladajućago, svoeju, živetъ, jerovi na svim mjestima gdje po staroslavenskoj normi moraju biti, jat nezamijenjen). Ako bismo omjeravali o normu klasičnoga staroslavenskoga, opet bi bilo odstupanja (svi su nazali zamijenjeni, osim onoga u 4. retku u riječi svoę – to je jedan od rijetkih zapisanih nazala u našoj glagoljičnoj tradiciji, prezent poreče). Omjeravanje o normu prve faze hrvatskostaroslavenskoga jezika pokazuje vrlo uredan tekst i zapravo su samo dvije riječi izvan te norme: spomenuto zamjeničko svoę možemo smatrati arhaizmom, a prezent poreče ulaženjem osobina piščeva govora. Naravno, ukoliko bi se naprimjer uspjelo dokazati da poreče nije prezentski nego aoristni oblik, bio bi posve u skladu s tom normom. Ovako ili onako riječ je o tekstu koji je u cjelini napisan na besprijekornom hrvatskostaroslavenskom jeziku. Za druge naše epigrafske tekstove (Plominski natpis, Valunska ploča, Krčki natpis, Jurandvorski ulomci, Grdoselski ulomak, Senjska ploča, Plastovski ulomak, Kninski ulomak, Supetarski ulomak) već smo konstatirali da nude vrlo ograničen broj riječi, ali se može dokumentirano tvrditi da se ni jedna u cjelini ispisana riječ ne protivi normi prve faze hrvatskostaroslavenskoga jezika.[11] To također vrijedi i za Bečke listiće,[12] s tim što se u njima javlja štapić, a samo bi precizno proučavanje drugih tekstova pokazalo je li taj štapić početak norme za iduće razdoblje ili se nalazi i u drugim tekstovima. Spomenut ćemo Bašćanske ostriške, Krakovski odlomak misala, Kukuljevićev odlomak misala, Birbinjski odlomak misala, Londonski odlomak brevijara, Ljubljanski homilijar itd. To nije raskošan korpus, ali je veći od ukupnih korpusa crkvenoslavenskih tekstova drugih katoličkih Slavena i valjalo bi ga proučiti upravo s obzirom na uklopljenost u normu prve faze hrvatskostaroslavenskoga.[13] Ta proučavanja pokazala bi nam kako pojedini tekst poštuje normu, ali bismo nakon njih možda dobili i neki novi kriterij, neki novi element te norme. Kao što smo spominjali u prvom tekstu u ovoj knjizi, počeli smo s preciznim sintaktičkim istraživanja (Mihaljević) koja će, vjerujem, potaknuti nova. Jer baš na prijelazu u drugo razdoblje hrvatskostaroslavenskoga primjećuju se promjene u poretku riječi i u rekciji, pa npr. konstrukcije ne bê iže smutilъ bi, aĉe bi ne uničižili me zamjenjuju ne bê iže bi smutilь i aĉe bi me ne uničižili, konstrukciju ne vьzdviglь bimь sulice moee u konstrukciju ne vьzdviglь bimь sulicu moju itd.[14]