Utjeha kaosa

Antologija suvremenog hrvatskog pjesništva

Anka Žagar (1954)

Neka tigrovi spavaju

pronježite im zemlju na kojoj
u bešumnim šapama cvjeta noć
drhtave strune u mišićje se
svijaju i lišće je lišće je lišće
neka tigrovi samo spavaju
uzgibana crta fl uorescentnih leđa
valovlje se mreška, u mreži je noć
sjaj je san presavijen u krv i ćuh
je mačji šaputav sav po koži (on
sapet je u kožu koja je žar-i-gar)
to nečije srce spava u tigrovu srcu
prosijava kroz krzno zlatna rešetka
prašuma se kruni svjetlopisom

gregor u sunce oblači slovo po slovo
neka ih tigrovi u njihovu domu spavaju

Tko je prvi zaboravio Ameriku

kao pijesak u oči, pjesma je to
kad sveci marširaju u gostionicu
istok je zapad, sjever je jug
tko je prvi zaboravio ameriku
ušao u svoju kolumbovsku ruku
lupio o šank, lađa o dno, rekao
on nije znao, nije imao mene
opnu pamćenja, nipošto ne
išlo mu na živce, ma daj
zaustavi prozor i voli me
ispijaj kavu, razgovaraj sa suncem
ali sunce i ja više ne hodamo zajedno
neobjašnjivo je, prestala ova pjesma
kad sveci marširaju u gostionicu
ono te neće zvati, ni srkati s tobom
ove trpke lokvice, evo tebi jedan mali snijeg
pa ti ocean raširi novine sebi u glavi
dok ovaj prazan upaljač
ponovno ispunjavaš smijehom
vičeš mu: idi u tamu i vrati se gol
vičeš u sunce: budi mi
i ja opet slikam
to samoniklo jestivo bilje
i nehoteći gnijezdim se
na mjesečevim tvojim usnama
a nespretno prevagnem
rušim se u dan
tko je prvi zaboravio ameriku
svaka čast svaka čast
čisto vinsko more, praznik je

Vrijeme od jedne kave

igraj se sa mnom, lišće
ne možeš tu. Tu idu auti
da da. slažemo se u razlikama
ne želim da me izgubiš
a što grm govori
komarci će doći ako budeš plakala
a tko je za koga onda narastao
on lijep i ozbiljan kao opera
on na lijevi bok naslonjen i nijem
mrtveći sav zrak oko sebe kako se zbivao
i još steže
srce, a hoće li ti se otvoriti ruža
čije znanje jest osjećanje
ako ne može biti čudo
neka ne bude ništa
svemirska usamljenost stabljike
što me tako čisto gleda
eruptivna tišino
možeš. ti si uvijek baš
sada, idi lišće zaboravit ću te
i kaže nikada
i kada će to biti

Tamo gdje prestaje pjesma

stvarnosti u stvarima, što je to pjesma
čujna ljuska najobičnijeg luka
koja plače plače istinito
poslije svakog svlačenja

svjetlost – čista ogrebotina

ali sjećanje je već nešto treće
blaga ili opora korekcija
stvarne ljubavne kretnje
tinja tinja i onda se raspleše
u svakom valu razgovornog jezika

stvarnosti u stvarima, što je to pjesma
kakva je to vrsta gibanja
zar napisano voljenje, a ne ne
samo su mrzitelji sve vjerno učinili
tebe težak kameni križ
u grudima kako mi se
okreće mi se okreće
bože, rodi ga se

Okupacija

dan raste
orao
je već davno pao

(a drukčije sjena pada
drukčije ruši se grad)

idi i traži njegov trag na nebu
uspni se navrh sebe
nađi trag njegovu neosjećanju

pogledaj nebo, javi se

Kontekst

svaki sat
ima svoju nestabilnost
i ushićenje

jedan je sat zaspao, pa sam zakasnio
drugi je sat stigao na vrijeme
treći bi samo rađao
sve što još nije mrtvo

jednu su riječ ubili
drugu teško ranili
treća je sama prebjegla
ona će ona će
sinoć na raspukloj cesti
razmijeniti
njihova mrtva tijela
recitirati:
negdje daleko
tamo u tvojoj glavi
bum po zemli capkala
pa se ničeg ne bum setila

Izažeto

veljača
koliko tuge
iziđe
kroz mačja usta
kroz bijelo meso vijavice
u krzno noći inje inje
okrutno
uspinje se

a kako je različito ljeto
kao iz neke druge pjesme
kroz otvore muških sandala

izažimlje se
i samo prašina i vruć zrak
zaderu kožu unesu se
i bazglasno se nose
a hodači
sve zemljaniji bivaju
i sve niže prigiba se dan

i napetost se
stoljećima smanjuje
između jedan i dva

Biblijski psi još laju

odmaknite zvučnu sliku, odmaknite taj zid
dajte im piti zgrušanu vodu, dajte im led
biblijski psi još i još laju ga, laju ga
au au do mozga i natrag
u kristalnu čašu
u prozirni cvijet

oni koji prečuju, oni su jednina
oni koji se gase svaku večer
i ujutro se rasprostiru
po cijelu tijelu jednako
i uzaludno

taj stud psi netremice laju
razapeto je noćivo – platno
njihovo gorko atoničko
i svaka rana – novo buđenje
i svako buđenje – nova glad
laje na tebe golotinjski

šum vjetra nad pustinjom tar

Kad bude sada
popodne i obujmiti nebo

kad auto pred kućom
malo tiho zabruji
i onda umre

on dijete iz auta
kao bombon iz vrećice
izvuče
visoko ga
podigne
evo te
koliki si mi
narastao
odjednom si
pogledaj brzo svijet
prije no što on tebe
strpa u svoja usta
koliko te moja ljubav sad
uzdiže, toliko
će te njegova
sniziti na standard
kad bude sada
kako je malen
i neozbiljan
tvoj otac
pljuni na njega
jedan mali osmijeh
dok si još gore

Snoliko

odjednom kroz staklo vode, imala sam te
ljutila si se od sebe kao lukovica
u vlastitoj vitrini

pacolepsis, fosilna ribica iz brazila
kako si lijepa sva još zatočena u sebi
a dvjesta milijuna godina
trebalo je meni
da doplivam u tvoju tišinu
hej
jesam li stigla na vrijeme
taknuti te
prevesti u bijelo
tvojemoje okamenjene ljuske
da sve bude izmaglica
slika ustreptaloga
a koja svjetlucava sva
napetost između morskoga i
kopnenog dijela tvoje duše
a koja još hoda hoda
između sebe i sebe
                                  i čudi se
kako joj se unutra
odjednom mogla dogoditi
tako nježna zima
jer ti zaustaviš se
i dalje tečeš, pacolepsis

oči mi plaču, ali ja ne

nenačeta vodo, sanjaš li


Bilješke o autoru



 
Rođena je 1954. u Zamostu u Gorskom kotaru. Polazila školu u Plešcima, Čabru i Zagrebu, gdje je diplomirala na Filozofskom fakultetu.

Objavila:
Išla i... sve zaboravila, 1983; Onaon, s grafikama Dalibora Jelavića, 1984; Zemunice u snu, 1987; Uzme mi nešto u snu dok me nema, 1989; Bešumno bijelo, s grafikama Ljubomira Stahova, 1990; Nebnice, 1990; Guar, rosna životinja, s crtežima Mirjane Vodopije, 1992; Stišavanje izvora, 1997; Male proze kojima se kiša uspinje natrag na nebo, 2000.