Spisateljska djelatnost franjevaca Bosne Srebrene

Treće predavanje ciklusa »Hrvatski jezik u predstandardizacijskome razdoblju« održao je prof. dr. sc. fra Marko Karamatić. Profesor je predstavio spisateljsku djelatnost franjevaca Bosne Srebrene od pojave fra Matije Divkovića u 17. stoljeću do djelatnosti fra Ivana Frane Jukića i fra Grge Martića u drugoj polovici 19. stoljeća.

Na početku predavanja profesor Karamatić objasnio je povijesni okvir u kojem su franjevci Bosne Srebrene djelovali. Franjevci su u Bosnu došli krajem 13. stoljeća, a osnivanjem Bosanske vikarije 1339. godine počeli su sustavno djelovati kao upravna jedinica Franjevačkoga reda. Osmanskim osvajanjem Bosne 1463. uspostavljena je islamska teokratska vlast. Franjevci su iste godine od sultana ishodili povelju (ahdnamu) kojom se jamčilo njihov ostanak i djelovanje među katolicima. S vremenom se, prema riječima profesora Karamatića, ta tolerancija počela pretvarati u pozornicu otvorenog progona. Kako se franjevačka Bosanska vikarija našla dijelom pod osmanskom vlašću, a dijelom na slobodnom području, došlo je 1514. godine do podjele na Bosnu Hrvatsku na slobodnom i Bosnu Srebrenu na osmanskom području. Širenjem Osmanskoga Carstva u 16. stoljeću širila se i Bosna Srebrena, da bi do početka 17. stoljeća sezala od Jadrana do Budima te do obala Crnoga mora. Bečki rat (1683– 1699) uzrokovao je podjelu Bosne Srebrene: 1735. odvojili su se dalmatinski franjevci i osnovali novu provinciju, a 1757. i oni u Slavoniji i Ugarskoj pa je Bosna Srebrena svedena na granice današnje Bosne i Hercegovine. Deseci su se tisuća katolika iselili, franjevački su samostani porušeni, a broj se franjevaca uvelike smanjio. U 18. stoljeću Bosna Srebrena pomalo se izdiže iz pepela, broj se franjevaca i katolika povećava, ali zabrana gradnje samostana ostaje aktualna sve do sredine 19. stoljeća. Zadnji se put Bosna Srebrena dijeli 1847. godine, kada se od nje odvaja Hercegovačka franjevačka provincija.

Govoreći o književnosti franjevaca Bosne Srebrene, profesor je istaknuo kako je ono u 17. i 18. stoljeću bilo isključivo usmjereno na pouku i odgoj. Najrazvijeniji oblici njihova književnog pisanja bili su propovjednički, katekizamski, ljetopisni i historiografski sadržaji. S obzirom na utilitarni karakter te književnosti, njezini autori nisu težili za originalnošću. Prerađivali su i slobodnije prevodili odabrana djela europskih teoloških pisaca. Jedine knjige koje su u to vrijeme bile tiskane na hrvatskom jeziku i pristupačne katolicima bile su one bosanskih franjevaca.

Utemeljitelj književnosti franjevaca Bosne Srebrene, i uopće književnosti na tlu Bosne i Hercegovine na hrvatskom jeziku, jest fra Matija Divković (1563– 1631). Profesor je naglasio da ove godine obilježavamo 400-tu obljetnicu knjige »Nauk krstjanski za narod slovinski«, prve knjige na hrvatskom jeziku u Bosni i Hercegovini, objavljene 1611. godine u Mlecima. Fra Matija Divković najviše je utjecao na buduće pisce te je zasnovao najvažnije pojavnosti franjevačke književnosti: pisao je u prozi, okušavao se u stihovima, ali je koristio i dijalošku formu, što je začetak prvih dramskih oblika u književnosti Bosne i Hercegovine. U pisanju je koristio čisti narodni govor te je koristio bosančicu i elemente književne i jezične tradicije Slavonije, Dalmacije i Dubrovnika. Brojna ponovljena izdanja svjedoče o čitanosti i raširenosti Divkovićeve knjige.

U 18. stoljeću nastavlja se pisanje odgojno-poučne književnosti, ali se javljaju i prvi historiografski pokušaji, kronike, pjesničke forme i latinske gramatike. Posebno mjesto pripada samostanskim kronikama, ljetopisima, u kojima su pisci bilježili sve važnije događaje u cijeloj Bosni. Profesor Karamatić osvrnuo se i na historiografski rad fra Filipa Lastrića (1700–1780).

Franjevačka književnost 19. stoljeća poprima nove forme. Brojčano se smanjuju vjersko-poučne teme i sadržaji, a sve više mjesta uzimaju teme usmjerene prosvjetno-kulturnom i društvenom preporodu.

Jedan od najistaknutijih spisatelja toga razdoblja jest fra Ivan Frano Jukić koji je za svoga kratkog života djelovao kao prosvjetitelj, povjesničar, zemljopisac, etnograf, putopisac, pokretač prvog časopisa u BiH, inicijator osnivanja književnog društva i muzeja, nabavljač i popularizator knjige, politički angažiran za slobodnu BiH. Jukićev suvremenik, fra Grgo Martić, posvetio se književnom radu napisavši spjev »Osvetnici«. Profesor Karamatić istaknuo je kako je Martić značajno utjecao na duhovnu i kulturnu atmosferu svoga vremena. S njime završava trostoljetna starija franjevačka književnost Bosne Srebrene.

Profesor se Karamatić osvrnuo i na jezični aspekt književnosti bosanskih franjevaca. Pisali su dvama pismima, bosančicom i latinicom, te na dva jezika, hrvatskom i latinskom. Kada su u 18. stoljeću ostavili bosančicu i prešli na latinicu koja nije imala slovnih znakova za slavenske glasove, suočavali su se s problemom grafijske neujednačenosti.

Na kraju predavanja profesor je citirao ugledne proučavatelje hrvatskoga jezika i povijesti književnosti, suglasne u činjenici da su franjevci Bosne Srebrene odigrali važnu ulogu u povijesti hrvatskoga jezika.