Portret autora: Boris Senker

Gost kulturološke dramske večeri jubilarnoga četrdesetog seminara Škole ugledni je hrvatski dramatičar i profesor na Katedri za teatrologiju i filmologiju Odsjeka za komparativnu književnost na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, Boris Senker. Gosta večeri kroz razgovor je portretirao doc. dr. sc. Leo Rafolt, voditelj Teatrološkog proseminara u sklopu Zagrebačke slavističke škole.

Doc. dr. sc. Leo Rafolt predstavio je Borisa Senkera kao cijenjenoga profesora i kao autora brojnih, samostalno ili u suautorstvu, objavljenih djelā o drami i kazalištu te mnogih neobjavljenih dramā. Veći dio Senkerova dramskoga opusa čine tekstovi koji su nastali u suautorstvu s Ninom Škrabeom i Tahirom Mujičićem i koji su objavljeni u zasebnim knjigama u razdoblju od 1975. do 1977. Samostalno je napisao desetak dramskih tekstova, od kojih je većina izvođena na domaćim i inozemnim pozornicama i pritom dobila mnogobrojne nagrade.

Boris Senker govorio je o temi koja ga zaokuplja od davnih vremena, o Miroslavu Krleži i njegovu stvaralaštvu. Govorio je o očevoj ulozi pri upoznavanju sa stvaralaštvom ovoga značajnoga hrvatskog pisca dvadesetoga stoljeća te o preokupaciji Krležinim utjecajem i utjecanjem Krležom, odonsno govorio je i o manipuliranju tim velikim imenom. Osim domaćih pisaca, poput Krleže, Držića ili Šenoe, Senker u svojim djelima tematizira i svjetske pisce, ponajprije Williama Shakespearea.

Razgovor se vodio i oko »Prologa«, prema riječima Borisa Senkera, neizostavnoga časopisa za one koji se zanimaju za kazalište, časopisa u kojemu su bile recenzirane sve važne predstave te u kojemu je bilo zanimljivih prijevoda i intervjua. Boris Senker bio je član uredništva časopisa »Prolog« i istonaslovne biblioteke. Također je, u dva navrata (1985–1990 i 1995–2000), vodio kazališnu kroniku u »Republici«.

Voditelj dramske večeri, doc. dr. sc. Leo Rafolt, otvorio je i pitanje viđenja Borisa Senkera kao žanrovskoga dramatičara, a razgovarali su i o sve češćoj pojavi u suvremenoj hrvatskoj drami da glumci postaju dramatičari. Boris Senker takvu je pojavu potrebe glumaca za tim da ne samo da govore tuđe tekstove nego i da pišu svoje ocijenio pozitivnom smatrajući korisnom činjenicu da glumci kao pisci imaju i iskustvo govorenja teksta. Pri pisnaju teksta važno je i čuti tekst, objašnjava Senker, te dodaje da su Tahir Mujičić, Nino Škrabe i on pri pisanju svojih dramskih tekstova često ih i izgovarali.

Stil Borisa Senkera kao dramskoga kritičara mogao bi se poistovjetiti, prema riječima gosta večeri, s vlastitom autobiografijom iz pozicije gledatelja. Naime, Boris Senker ne želi pisati samo o onome što vidi na pozornici, nego u svoje osvrte uključuje i reakciju publike i kritike. Zbog tog razloga njegovi osvrti na predstave ne nastaju nakon premijere, nego često nakon nekoliko puta odgledane predstave i razmotrenih reakcijā na predstavu. Također, Boris Senker kaže kako mu je najteže gledati predstave iz pozicije kroničara smatrajuće se osobom koja više registrira i konstruktivno reagira, a manje teoretizira te bi mu bila draža pozicija naivnoga gledatelja u kojoj mu se spontano javljaju ideje o redateljskim zahvatima.

Na pitanje o tome koji tip teatra voli, Boris Senker odgovorio je da mu nije bitan viši ili niži žanr, nego svjesnost redatelja i glumaca o vremenu i prostoru. Dakle, da dva sata predstave ne bude puko trajanje nego zaista događanje nečega.

Kao polazišnu razliku između suvremenih dramatičara i dramatičara svojega naraštaja Senker navodi mjesto i način obrazovanja. Izrazio je zadovljstvo pojedinim mladim dramatičarima, ali i žaljenje za tim što nema dobre suradnje između njih i mladih redatelja.

Portretiranju gosta večeri kroz dijalošku formu intervjua i ugodnoga razgovora pridružili su se i seminaristi Škole popunjavajući sliku o Borisu Senkeru traženjem odgovora na vlastita pitanja.

U nastavku teksta nudimo kratak pregled nekoliko djelā Borisa Senkera.

Knjiga »Uvod u suvremenu teatrologiju I.« pruža analitički uvid u suvremene pristupe kazalištu. Autor se u knjizi bavi određenjem teatrologije kao znanosti, analizom pravaca koji su obilježili proučavanje kazališta u 20. stoljeću, govori o semiologiji kazališta, strukturalnoj semantici, psihologiji, sociologiji i antropologiji kazališta, o feminističkoj kritici pozicije žene u drami i glumišnoj profesiji, o feminističkoj kritici ženskoga dramskog pisama i ženske izvedbe, o kazališnoj razmjeni između različitih kultura po sinkronijskoj i dijakronijskoj crti, o odnosu kazališta i moći, kazališta i marginaliziranih društvenih skupina te o odnosu teatrologije i dramatologije.

»Tercet kabaret« knjiga je Borisa Senkera u kojoj se autor bavi trima kazališnim tekstovima pogodnima za proučavanje nekadašnjeg zagrebačkog kabareta – »Zagrebulje zagrobne« (Cabaret &TD; Teatar &TD, 1999), »Friztspiel« (Istarsko narodno kazalište i Epilog teatar, 2002) i »TOP« ili »Tečaj odvikavanja od pušenja« (Teatar &TD, 2003). Od ovih triju tekstova objavljen je samo »Fritzspiel«, i to u antologiji suvremene hrvatske drame »Odbrojavanje« koja je objavljena 2007. u nakladi Zagrebačke slavističke škole. Spomenutu je antologiju priredio voditelj večerašnjeg razgovora s Borisom Senkerom, doc. dr. sc. Leo Rafolt.

»Dvokrležje ili dva fašnika« knjiga je koju je Boris Senker napisao u suradnji sa zagrebačkim pjesnikom, redateljem, dramskim piscem, scenaristom i karikaturistom Tahirom Mujičićem, a posvećena je Miroslavu krleži i »Baladama Petrice Kerempuha«.

»Bard u Iliriji« djelo je u kojem autor sagledava važnost dramskoga opusa najvećeg svjetskog dramatičara, Williama Shakespearea, u hrvatskom kazalištu. Autor ističe utjecaj Shakespeareovih drama na stvaranje hrvatskog glumišta te daje povijesni pregled izvedbi Shakespeareovih djela na hrvatskim kazališnim daskama, a usredotočuje se na obradu recepcije Shakepeareovih drama u dvama kazališnim središtima, u Zagrebu i Dubrovniku. Autor je u ovu knjigu uvrstio i nekoliko kazališnih kritika, od Šenoine kazališne kritike koja seže u 19. stoljeće pa do suvremenih. Neki od autora tih kritika su: August Šenoa, Josip Horvat, Milan Begović, Ivo Hergešić, Nataša Govedić.

»Tri glavosjeka« Senkerova je knjiga koja obuhvaća tri teksta, tri drame u kojima su glavni likovi žene. Prvi tekst, »Prikazanje kreposna života, junačkih djela i blage smrti te uznesenja u povijest POBJEDNICE JUDIT«, novo je čitanje biblijskog starozavjetnog predloška, ali i književna preobrazba Marulićeve renesansne »Judite« u suvremenu dramu. Drugi tekst, »DANDY ili san glavosječke noći«, biblijska je priča o Salomi osvijetljena iz perspektive istoimene drame Oscara Wildea. Treći je tekst »GLORIANA ili Elizabeta & Essex, Kazalište & Sex«. U tom tekstu Senker propituje odnose između povijesti, kazališnog teksta, kazališne predstave i izvankazališne realnosti suvremenog doba.

Pri oblikovanju ovih triju drama autor je koristio materijal iz hrvatske i europske književne i kazališne baštine stvarajući time složene tekstove za razumijevanje kojih je potrebno detaljno iščitavanje.

»Pozornici nasuprot« zagrebačka je kazališna kronika koja obuhvaća period od 1995. do 2000. godine. Sadrži izbor iz osvrta na kazališne predstave i kazališna zbivanja koje je autor u navedenom razdoblju pisao za književni časopis »Republika« i za koje je 2000. godine dobio nagradu »Petar Brečić« (u kategoriji kazališnoga eseja). Knjiga je dobila nagradu Matice hrvatske »Antun Gustav Matoš« za najbolju knjigu književne i umjetničke kritike u 2003. godini.

Boris Senker piše dvotomnu hrestomatiju novije hrvatske drame. U »Hrestomatiji novije hrvatske drame I. dio 1895. – 1940.« govori se, kao što i sâm naslov kaže, o razvoju novije hrvatske drame od kraja 19. stoljeća do 1940. godine. Autor kroz dramske fragmente, predgovore fragmentima, bilježenje važnih podataka o izdanjima te kroz popis važnije literature i izbor citata iz važnih književnih i kazališnih kritika predstavlja dvadeset četiri dramatičara.

Drugi dio Senkerove zbirke biranih dramskih tekstova i kritičkih osvrtaKnjiga na stranom jeziku / Book in foreign language, »Hrestomatija novije hrvatske drame II. dio 1941. – 1995.«, nudi cjelovit pregled relevantnih zbivanja i stanja u hrvatskoj dramskoj književnosti u navedenom razdoblju.

»Pinta nova illiti Titus Grabantzias diak kak szluga dveh zvuzlaneh szvatov« Senkerova je tragikomična drama o događajima iz Varaždina krajem 18. stoljeća u kojoj je sintetizirao idiome kajkavskog književnog izraza svojih prethodnika (Vramca, Pergošića, Habdelića, Belostenca, Brezovačkog, Krleže) te stvorio novi, živi govor. Tekst drame upotpunjen je rječnikom kajkavizama i tuđica. Predgovor za knjigu napisao je mr. Denis Peričić, a za ilustracije je zaslužan ilustrator Željko Prstec. Knjiga je dobila nagradu »Katarina Patačić« za najbolju kajkavsku knjigu u 2002. godini.