Kratki spojevi: zamke kontekstualizacijskih pristupa renesansnoj književnosti
U prvom subotnjem predavanju doc. dr. sc. Tomislav Bogdan na nekoliko se odabranih primjera iz hrvatske renesansne književnosti osvrnuo na zamke do kojih može doći zanemarivanjem imanentističkog pristupa književnome tekstu.
Doc. dr. sc. Tomislav Bogdan objasnio je kako već neko vrijeme u znanosti o književnosti prevladavaju kontekstualizacijski pristupi koji književni tekst promatraju u njegovu kulturnome kontekstu, dok je svaki oblik imanentističkog, na sam književni tekst usredotočenog pristupa osuđen na prigovore. Iako su rezultati kontekstualizacijskih pristupa često vrlo vrijedni i korisni, profesor je Bogdan u svojem predavanju na primjerima ilustrirao da su renesansna književna djela podjednako snažno povezana međusobno, unutarknjiževnim odnosima, kao što su povezana sa zbiljom. Ondje gdje drugi u starijemu književnom tekstu vide, primjerice, oblik upisivanja političkoga, profesor nerijetko vidi književne postupke, mehanizme i unutarknjiževne veze.
Nametanje zbilje i zanemarivanje literarne prirode djela očito je u pristupu mnogim važnim epovima. Zbilja se tako već dugo upisuje u »Juditu« Marka Marulića, i to preko teze o alegorijskoj prirodi epa. Dobar su primjer i »Planine« Petra Zoranića koje vrve autoreferencijalnim postupcima i citatnim povezivanjima s kanonskim djelima europske književnosti. Usprkos tome, »Planine« se u posljednje vrijeme pokušavaju svesti na namjeru da se opiše baština te se ističe njihova domoljubna sastavnica. Profesor Bogdan zadržao se i na djelu »Ribanje i ribarsko prigovaranje« Petra Hektorovića. U tom se spjevu opisuje trodnevno putovanje barkom što ga je od Hvara do Brača i Šolte te natrag Hektorović poduzeo s dvama hvarskim ribarima. Hektorovićevo se djelo smatra iznimnim po svome dokumentarizmu i zanimanju koje pokazuje za zbilju. Profesor Bogdan ističe da u istom djelu ima i mnogo fikcionalnih, nemimetičnih dijelova. »Ribanje i ribarsko prigovaranje« povezuje se s ribarskom eklogom jer sadrži odulje razgovore između dvojice ribara s kojima je Hektorović putovao. Riječ je o opsežnim dijaloškim dionicama u kojima se izmjenjuju kratke replike ispunjene moraliziranjem. Kontekstualizacijski pristupi te stihove proglašavaju realističnima, dok se zapravo, po profesoru Bogdanu, radi o citatima iz Diogena Laertija i njegova kompendija »Život i mišljenja istaknutih filozofa«.
Zamke kontekstualizacijskoga pristupa renesansnoj drami profesor je Bogdan ilustrirao na djelu najvažnijega hrvatskog dramskog autora 16. stoljeća, Marina Držića. Upozorio je na dva događaja iz Držićeva života koja su važna za shvaćanje njegova dramskoga djela. Držićev odlazak na studij u Sienu presudno je utjecao na njegovo dramsko stvaranje. Naime, taj je dramski pisac adaptirao talijanske dramske žanrove te je iz eruditne komedije preuzeo niz tema, motiva i dramaturških postupaka. Važan je događaj i urota koju je pred kraj života pokušao pokrenuti protiv svoje domovine. Zbog političkih pisama koja je Držić pisao u njegova se dramska djela posvuda retroaktivno učitava politička urota. Ispravnije je, po profesoru Bogdanu, o Držiću razmišljati kao o urotniku koji se u političkim spisima služi elementima književnog diskurza. Držićeva se dramska djela često promatraju kao komentar društvenoga poretka, no takva je kontekstualizacija, ističe profesor Bogdan, često pretjerana. U Držićevim djelima ima subverzije, ali ne onoliko koliko se isticalo. Ona je mnogo finija i posrednija. Kao dokaz za postojanje rafinirane političke subverzije profesor je Bogdan prisutnima prikazao Tripčetov monolog iz trećega čina Dunda Maroja, u kojem je politička aluzivnost omogućena upravo primjenom dramaturških književnih sredstava i postupaka.
Profesor Bogdan u svojem se predavanju usredotočio i na jedan lirski renesansni žanr – poslanicu. U tom je žanru tekst strukturiran kao da ima namjeru ostvarivanja pismene komunikacije između pošiljatelja i adresata, konkretnih povijesnih osoba. Od svih lirskih žanrova renesansne književnosti poslanice sadržavaju najviše autobiografskih i faktičnih elemenata. Jasno je, međutim, kako pjesničke poslanice imaju javni status i kako njihov autor računa s time da će poslanica biti čitana. Profesor Bogdan izabrao je dvije poslanice dubrovačkih pjesnika 16. stoljeća Nikole Nalješkovića i Dinka Ranjine: »Gospodin Dinko Ranjina, vlastelin dubrovački, Nikoli Nalješkoviću« i »Gospodinu Dimku Ranjini odgovor Nikole Nalješkovića«. U tim su poslanicama jedini zastupljeni elementi zbilje osnovne komunikacijske pretpostavke žanra (konkretan pošiljatelj i adresat). Predmet izabranih poslovica fikcionalni su, tipski ljubavni problemi, a način na koji se izlažu očituje ilustrativne poetičke osobine, svojstvene lirskim opusima dvojice autora. Uobičajena zabluda književne historiografije u razmatranju ljubavnih poslanica shvaćanje je da se u njima rješavaju realni ljubavni problemi, međutim, tema ljubavi lišava poslanicu njezina autobiografskoga habitusa. Takve su poslanice primjeri litararnog poigravanja i razgovora o literaturi samoj, a toga u starijoj hrvatskoj književnosti ima, kako ističe profesor Bogdan, mnogo više nego što se to danas misli i ističe.
