Priučen na tumačenje
Večernji dio seminarskoga programa posvećen je predstavljanju najnovije knjige u izdanju Zagrebačke slavističke škole. Knjiga nosi naziv »Priučen na tumačenje: Deset čitanja«. O knjizi su na predstavljanju govorili njezin autor, doc. dr. sc. Leo Rafolt te recenzenti knjige prof. dr. sc. Krešimir Bagić i prof. dr. sc. Milovan Tatarin.
Knjiga sadrži interpretacije dramā suvremenih hrvatskih dramskih pisaca uvrštenih u antologiju »Odbrojavanje« koju je Leo Rafolt priredio 2007. godine. U knjizi su objedinjeni tekstovi o sljedećim drama: »John Smith, princeza od Walesa« Tomislava Zajeca, »Svećenikova djeca« Mate Matišića, »Nemreš pobjeć od nedjelje« Tene Štivičić, »Ptičice« Filipa Šovagovića, »Odbrojavanje« Asje Srnec Todorović, »Gola Europa« Milka Valenta, »Veliki bijeli zec« Ivana Vidića, »Prije sna« Lade Kaštelan, »Žena-bomba« Ivane Sajko te »Fritzspiel« Borisa Senkera.
U uvodnoj bilješci knjige Rafolt kaže da je okvir za knjigu »Priučen na tumačenje: Deset čitanja« nastao 2007. godine prilikom sastavljanja izbora za antologiju suvremene hrvatske drame »Odbrojavanje« kada je dobio ideju o knjizi u kojoj bi prikazao čitanja suvremenih hrvatskih drama kroz prizmu suvremene teorije i nekih modernijih problemskih čvorišta koja su stalna mjesta suvremene teorije.
Prof. dr. sc. Krešimir Bagić predstavio je Rafoltovu knjigu kroz analizu temā i konstrukcije tekstova, odnosno kroz analizu autorova stila pisanja. Između ostaloga rekao je da je Leova analitička struktura kontekstualna, da je on tumač koji višestruko širi semantičko polje drame o kojoj govori te da uvidi koje poduzima u tim interpretacijama često nadilaze poticaje koji se u tekstu nalaze. Bagić je primijetio da se Leov analitički tekst sastoji od dva dijela. U prvome dijelu autor govori načelno o temi (o traumi, nasilju, identitetu, seksualnosti i sl.), a u drugome dijelu teksta poduzima analošku interpretacijsku igru koja najavljuje o čemu je riječ. Zadaća je takvoga oblikovanja teksta, kaže Bagić, oblikovati kontekst i racionalizirati tip iskustva. Bagić kaže da Rafolt u svojim tekstovima inzistira na dijalogičnosti, da mu je važan put od općega prema pojedinačnome, od koncepta prema tekstu. Također, jasno je, kaže Bagić, da Leo poznaje svu kritičku literaturu koja se javlja u tim tekstovima, a najčešće su mu reference na Borisa Senkera i Ladu Čale Feldman. Bagić je primijetio da Rafoltov stil pisanja karakterizira bogat i razveden metajezik, perifrastičnost te preglednost izlaganja, a Lea je okarakterizirao kao aktivnoga tumača koji je, između ostaloga, obaviješten i politički korektan. Zaključno je Bagić rekao da je »Priučen na tumačenje: Deset čitanja« knjiga koja je značajan događaj za suvremenu teatrologiju te da se našoj suvremenoj drami i teatrologiji vjerojatno ništa bolje i nije moglo dogoditi.
Prof. dr. sc. Milovan Tatarin predstavljanje knjige započeo je pričom o nastanku ideje za sastavljanjem knjige čitanjā suvremenih drama. Podsjetio je da su u izdanju Zagrebačke slavističke škole objavljene tri antologije – antologija suvremene hrvatske poezije 2006. godine, antologija suvremene hrvatske drame 2007. godine te antologija suvremene hrvatske proze 2008. – a Leova ideja o pisanju »Deset čitanja« javila se neposredno nakon objave antologije suvremene hrvatske drame »Odbrojavanje« koju je također sastavio Leo Rafolt. Tatarinovo predstavljanje Rafoltove knjige odvijalo se kroz dijalošku formu. Razgovarali su o izboru tekstova u knjizi, o strukturi Rafoltovih rasprava, o njegovu odnosu prema jednoj interpretacijskoj paradigmi, o središnjoj problematici tekstova te o samome autoru, Leu Rafoltu.
