Pjesništvo devedesetih

Predavanje o pjesništvu devedesetih godina dvadesetog stoljeća održao je dr. sc. Tvrtko Vuković, docent na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Predavanje je naslovio »Čitljivost i nečitljivo: Pjesništvo devedesetih i fikcija književne povijesti«.

Na početku predavanja dr. sc. Tvrtko Vuković pojasnio je ukratko o čemu će u predavanju biti riječi. Pojam »nečitljivo« odnosi se na činjenicu da tradicionalni načini tipologizacije pjesništva više ne uspijevaju opisati složenost pjesničkog polja. Pojam »čitljivost« pak ukazuje na određenu poetičku sklonost pjesništva u devedesetima da postane razumljivo. Sintagma »fikcija književne povijesti« podrazumijeva problem s kojim se znanost o književnosti i književna povijest susreću prilikom pokušaja da svoj predmet objektivno prikažu.

Upravo je o tome najprije bilo govora. Postavljena je teza da je pjesništvo devedesetih u potpunosti heteronomno polje te da zbog toga znanost o književnosti i književna povijest pribjegavaju strategijama fikcionalizacije njegove homogenosti. To u konačnici dovodi do neželjenih oblika subjektivacije i mitizacije književnoznanstvene metode. Pjesništvo devedesetih prilika je da se neki od tih problema drukčije sagledaju.

Potom je u predavanju otvoreno pitanje »čitljivosti« koje je povezano s promjenom pjesničkih politika u devedesetima. Tu je »čitljivost« objašnjena uz pomoć pojmova koje u svojim radovima o politici estetike i politici književnosti razvija francuski teoretičar Jacques Rancière. Ukratko, čitljivost je težnja pjesništva, nova politika pjesništva, da iz sebe isključi one oblike nečitljivosti koji su ga određivali od romantizma do postmodernizma. U tom su smislu promatrane dvije pjesničke poetike koje su se javile u devedesetima. Riječ je o ratnom pjesništvu i o pjesništvu stvarnosne orijentacije.

Ratno pjesništvo obilježava nastojanje da pjesništvo izravno referira na određenu povijesnu stvarnost te da sebe i tu stvarnost učini čitljivima. Ono, također, pjesništvo iz modernističke nesvrhovitosti i elitizma vraća ideji djelovanja u zajednici i izgrađivanju njezina etosa. Stvarnosno pjesništvo pak obilježava težnja da se pjesništvo približi popularnoj kulturi što bi ga trebalo učiniti čitljivim, a u konačnici vidljivim i isplativim u okviru kulturnog tržišta.

Zaključno, ratno i stvarnosno pjesništvo kompliciraju odnos visoke i popularne književnosti i kulture te na taj način skreću pažnju na činjenicu da znanost o književnosti i književna povijest moraju redefinirati vlastite načine opisa i usustavljivanja građe te da moraju postaviti neka ključna, a do sada zanemarena pitanja poput kanona, periodizacije, odnosa estetike i ekonomije i slično.