Suvremena hrvatska proza

Deveta večer ovogodišnje Škole protekla je u razgovoru i druženju sa suvremenim hrvatskim piscima, Josipom Mlakićem i Edom Popovićem. Razgovor s piscima vodila je programska tajnica Škole, Anera Ryznar.

Nakon što je moderatorica večeri, Anera Ryznar, predstavila pisce kroz podatke iz njihove biografije i bibliografije, pisci su se i sami predstavili vlastitom poetikom. Josip Mlakić pročitao je ulomak iz svojega najnovijeg romana »Ljudi koji su sadili drveće«, a Edo Popović pročitao je ulomak iz svoje knjige »Priručnik za hodače«.

Edo Popović urbani je pisac lakonskoga stila, sklon konciznome opisivanju događaja i dočaravanju ugođaja iz kvartova Novoga Zagreba.

Prvu prozu, kratku priču »Kataton blues«, objavio je 1978. u studentskome magazinu »Komparatist«. Zbirka priča »Ponoćni boogie«, objavljena je 1987. U toj zbirci Popović tematizira marginalne oblike urbanoga kulturnog života, a koristi se poetikom fragmentarnosti. Radnja pričā smještena je u osamdesete godine prošloga stoljeća.

Godine 2000. objavio je »San žutih zmija«. Pod ovim naslovom kriju se tri kratke priče za koje je Popović dobio jednomjesečnu stipendiju u Grazu od Austrijskoga kulturnog foruma. Upravo je boravak u Grazu tematiziran u Popovićevu sljedećem djelu, »Kameni pas«, objavljenom 2001. godine.

Sljedeće je Popovićevo djelo trilogija »Igrači« koju čine novele »Koncert za tequilu i apaurin«, »Plesačica iz Blue Bara« te kratki roman »Dečko, dama, kreten, drot«. To su kriminalističke priče smještene u ugođaj i društvo zagrebačkoga poslijeratnog društva.

Godine 2003. Popović objavljuje svoj prvi roman, »Izlaz Zagreb jug«. U njemu autor ostaje vjeran svojemu sažetom izrazu i tematizaciji mikrokozmosa novozagrebačkih Utrina.

Zbirka od jedanaest urbanih priča objedinjenih naslovom »Tetovirane priče« objavljena je 2006. u izdanju Profila. Priče je ilustrirao crtač Igor Hofbauer. Takva kombinacija stripa i književnosti bila je novitet na hrvatskoj književnoj sceni.

Sljedeće godine Popović je objavio svoj drugi roman naslovljen »Oči«. To je roman o odrastanju u kojemu se kroz život marginaliziranoga pojedinca, fotografa Ivana Kalde, govori o društvenim promjenama u nedavnoj hrvatskoj prošlosti

»Priručnik za hodače« najnovija je Popovićeva knjiga koja iskače iz autorova uobičajena stila pisanja. Upoznajemo smireniji i opušteniji Popovićev rukopis koji je nastao kao posljedica autorova, iz zdravstvenih razloga dužeg, boravka u prirodi, točnije na Velebitu. Knjiga je žanrovska mješavina fikcije, reportaže, dnevničkih zapisa, eseja i citata, a bogato je ilustrirana crtežima i fotografijama Velebita. Uz svaki primjerak »Priručnika za hodače« dolazi i esej »Hodanje« Henryja Davida Thoreaua.

»Ljudi koji su sadili drveće« najnoviji je roman Josipa Mlakića objavljen 2010. godine. To je roman o ratnim veteranima koji u poslijeratnome razdoblju žive s traumatičnim sjećanjima i vlastitim iznevjerenim očekivanjima pokušavajući naći smisao vlastite egzistencije.

»Čuvari mostova« Mlakićev je roman objavljen 2007. godine. Prožet je snovima, sjećanjima, sumornim ugođajem, cinizmom.

Roman »Živi i mrtvi« objavljen je 2002. godine, a drugo dopunjeno izdanje izlazi 2008. godine. Za ovaj roman Mlakić je dobio nagradu V.B.Z.-a za najbolji neobjavljeni roman 2002. godine. »Živi i mrtvi« žanrovski su kombinacija ratnoga romana i horora. Sukladno tomu Mlakić, svojim već prepoznatljivim stilom, u romanu dočarava mračnu, depresivnu i beznadnu atmosferu rata. Uzori u tome su mu modernistički pisci – Bulgakov, Kundera, Lenz. Prema romanu je snimljen istoimeni film redatelja Kristijana Milića koji je na Pula Film Festivalu nagrađen s čak 8 Arena. Roman prati dvije isprepletene ratne priče vremenski udaljene pedesetak godina. Radnja prve smještena je u ratne devedesete godine na području Bosne i Hercegovine gdje pratimo Tomu, pripadnika HVO-a i grupu njegovih ratnih kolega. Druga je priča smještena u vrijeme Drugoga svjetskog rata, a glavni je protagonist domobran Martin koji je Tomin djed.

Roman »Kad magle stanu« dobio je brojne pozitivne kritike. Među kritikama se ističe mišljenje da je posebnost Mlakićeva romana to što u njegovu opisu rata ne samo da nitko nije u pravu, nego pisac uopće ne razmišlja o tome da bi u ratu netko trebao biti u pravu.

»Tragom zmijske košuljice« roman je o Bosni, o ciklusima sličnih života, o zločinu i pravdi koja stiže prekasno. Za ovaj roman autor kaže da je svojevrsni hommage Ivi Andriću te je tome prilagodio i stil pripovijedanja.

Roman pisan kroz infantilni diskurs. »Psi i klaunovi«, govori o dječakovoj nadi u bolji i ljepši svijet, ali na kraju ipak samo svjedoči raspadanju staroga.

»Ponoćno sivo« roman je koji vodi čitatelja kroz sinestezijski doživljaj rata, kroz boje, mirise, okuse i zvukove rata.

Tijekom književne večeri Edo Popović govorio je o dvama prostorima koji obilježavaju njegov život, ali i opus – o Zagrebu i Velebitu. Grad i planinu smatra dvjema stranama iste medalje koje čine ravnotežu. Edo Popović govorio je i o svojem prvijencu, zbirki priča »Ponoćni boogie«, objavljenoj 1987. te o životu na kulturnoj margini, autorima, filmovima i trendovima osamdesetih godina prošloga stoljeća koji su utjecali na nastanak knjige. Edo Popović pritom je istaknuo kako nerado govori o suvremenoj literaturi okrećući se isključivo stvaranju vlastite. Na pitanje smetaju li mu odrednice koje se često vežu uz njegovu literaturu Popović je istaknuo kako ponajviše zazire od termina »stvarnosna proza«. Takvo stajalište objašnjava mišljenjem da kada poezija počne biti stvarnosnom to znači njezin kraj. Također ističe da ne bi mogao pisati bez čitanja poezije te da je odmicanje od vlastitoga ega preduvjet pisanja dobre poezije.

Josip Mlakić govorio je o tome što za njega kao pripovjedača kojeg, kako je istaknula Anera Ryznar, hrvatska javnost percipira kao ponajboljeg pisca ratne proze, znači ratni kontekst i koliko ga u stvaranju obilježava iskustvo rata. Govorio je i o ulozi franjevaca u oblikovanju vlastite proze. Stil franjevačkih ljetopisa smatra anakroničnim te se u svojim djelima koristi jezikom vlastitoga djetinjstva. O shvaćanju protoka vremena Mlakić je rekao da ne smatra da je povijest ciklična, nego da se radi o ljudskoj prirodi koja ostaje ista. Na pitanje kako pozicionira sebe u odnosu na hrvatsku, a kako u odnosu na bosansku literarnu scenu te je li njegova pomalo izmještena pozicija prednost ili nedostatak, Mlakić odgovara da o tome ne razmišlja te da je pisanje jedini princip do kojega mu je stalo.

Mlakić je najavio da će uskoro izići njegov novi rukopis koji se sastoji od petnaest samostalnih priča koje čine roman, a Edo Popović najavio je objavljivanje svojega novog romana »Lomljenje vjetra« kojeg određuje antiutopijskim.