Proza devedesetih: mehanizmi književnog i kulturnog pamćenja
Treće predavanje književnoznanstvenoga ciklusa na temu književnosti i kulture devedesetih godina dvadesetoga stoljeća održala je prof. dr. sc. Andrea Zlatar Violić. Naslov je predavanja »Proza devedesetih: mehanizmi književnog i kulturnog pamćenja«.
Prof. dr. sc. Andrea Zlatar na početku je predavanja podsjetila na to kako je izgledala književna slika Hrvatske početkom devedesetih godina prošloga stoljeća te kao važne ličnosti toga razdoblja istaknula Ranka Marinkovića i Slobodana Novaka. Uz njih, kao pisce različitih estetičkih pripadnosti, navodi Nedjeljka Fabria i Ivana Aralicu, dok u srednju generaciju ubraja Pavla Pavličića i Gorana Tribusona koji njeguju poetiku kriminalističkoga i fantastičkoga romana. Za to razdoblje značajne su i spisateljice Irena Vrkljan, Dubravka Ugrešić i Slavenka Drakulić.
Za današnju sliku hrvatske pripovjedne književnosti prof. dr. sc. Andrea Zlatar kaže da je raznorodna te da ju je teško usustaviti u pregledan niz s obzirom na to da je čine pojedinci bez zajednočkoga zaštitnika poetike ili žanra.
U prvoj polovici devedesetih godina, kaže profesorica Zlatar, raste broj autobiografskih i dokumentarnih tekstova, dakle tekstova koji govore o zbilji. Početak devedesetih, iz aspekta literature, obilježile su »Krhotine« Željke Čorak, knjige u kojoj se izlaže u fragmente razlomljena mala i privatna priča, te »Šapudl« Pavla Pavličića kojim se otvara preobrazba pisca fantastičara u autobiografiju. Iz aspekta književne teorije značajna je knjiga »Književnost i sudbina« Dubravke Oraić Tolić kojom se otvara teorijska rasprava o odnosu književnosti i zbilje.
Kao glavni žanr prve polovice devedesetih profesorica Zlatar navodi esej, složenu vrstu koja spaja elemente pripovjednoga i refleksivnoga, autobiografskoga i teorijskoga. Kao značajna djela te vrste navodi »Barikade« Borisa Budena, »Kulturu laži« Dubravke Ugrešić te sabrane kolumne Ive Žanića, Zvonimira Berkovića, Viktora Ivančića i Slobodana Šnajdera.
Profesorica Zlatar u okvir dokumentarističke literature devedesetih ubraja zbornike različitih dokumenata tematski vezanih uz prognanike i izbjeglice ili ratne operacije, publicistiku i feljtonistiku, ratne dnevnike te autobiografsku pripovjednu prozu. Kao temeljno obilježje prve faze hrvatske književnosti devedesetih, odnosno književnosti do 1995. godine, profesorica Zlatar ističe nepostojanje vremenskoga odmaka od ratne stvarnosti, a posljedica toga su nerazvijeni fikcionalni modeli pripovijedanja.
Tijekom predavanja bilo je riječi i o ratnoj autobiografskoj prozi koja se javlja sredinom devedesetih godina, a čiji su autori bez literarnoga podrijetla, odnosno nisu profesionalni književnici. To je, pojašnjava profesorica Zlatar, dokumentaristička proza protkana političkim komentarima i ispovjednom retrospekcijom događaja, a osnovni je ton pripovijedanja osobni te se stvara dojam autentičnoga, estetički neposredovanoga iskustva. Primjer je takve proze knjiga »Ni pukovnik ni pokojnik« Pavla Kalinića. Kod Kalinićeve druge knjige »Requiem za jednu mladost, moju baku i USA« pripovjedna je distanca uspostavljena stvaranjem fiktivnoga lika te pripovijedanje više nije opterećeno dokumentarnim izvješćima i politološkim analizama. Tu liniju nastavljaju Alemka Mirković i Ratko Cvetnić. Autobiografska proza devedesetih suočavala se s nizom predrasuda. Alemka Mirković i Ratko Cvetnić, kaže profesorica Zlatar, bili su važni kontekstualno i zato što su pripovjedni aspket pomaknuli na poziciju pojedinca. Svoje knjige objavili su 1997. godine, a tu godinu, ističe profesorica Zlatar, možemo smatrati završetkom drugoga, središnjeg razdoblja hrvatske književnosti devedesetih. Profesorica navodi Miljenka Jergovića i njegove tri proze – »Sarajevski Marlboro«, »Karivani« te »Mama Leone« kao primjer suvremene urbane proze s elementima ispovjednoga, autobiografskog diskursa.
Od 1998. godine nadalje počeli su se javljati romani koji su događajno situirani u vrijeme i prostore Domovinskoga rata, ali su u izboru prpovjednih strategija slijedili fikcionalne modele. Profesorica Zlatar navodi Juricu Pavičića, Antu Tomića, Igora Petrića te Josipa Mlakića kao autore koji transformiraju iskustvo rata u fikcionalne forme romana, uglavnom u trećemu licu.
Profesorica Zlatar posebno ističe roman Josipa Mlakića »Kad Magle stanu« objavljen 2000. godine kao roman u kojemu se ne koriste žanrovski modeli ratnoga romana, nego (pseudo)autobiografsko pripovijedanje u koje se, u retrospekciji, uklapaju ratna zbivanja i refleksije o njima.
Krajem devedesetih godina autobiografska nota u hrvatskoj književnosti seli se u prostor sjećanja, intime i djetinjstva. Primjer je takve proze knjiga Julijane Matanović »Zašto sam vam lagala« te knjige »Rani dani« Pavla Pavličića i Gorana Tribusona. Tijekom devedesetih godina, zaključuje profesorica Zlatar, autobiografija je postala samostalan i cijenjen žanr. Autori koji pišu tijekom devedesetih, a čiji tekstovi pripadaju sasvim drugim poetičkim korijenima su: Damir Miloš, Borivoj Radaković, Zoran Ferić, Viktor Ivančić i Đermano Senjanović.
