Nemreš pobjeć od tranzicije
Nakon predavanja o pjesništvu devedesetih godina prošloga stoljeća koje je održao doc. dr. sc. Tvrtko Vuković te predavanja o prozi devedesetih koje je održala prof. dr. sc. Andrea Zlatar Violić, predavanje o drami održao je doc. dr. sc. Leo Rafolt. Naslov je predavanja »Nemreš pobjeć od tranzicije« što je parafraza naslova drame Tene Štivičić »Nemreš pobjeć od nedjelje« koja je uvrštena u Rafoltovu antologiju suvremene hrvatske drame »Odbrojavanje« te je predmet čitanja u njegovoj najnovijoj knjizi »Priučen na tumačenje: Deset čitanja«.
Na početku predavanja doc. dr. sc. Leo Rafolt najavio je da će objasniti genezu termina »tranzicijska drama« i »tranzicijsko kazalište« te da će govoriti o političkome teatru.
»Tranzicijsko kazalište« u teorijskoj uporabi kodificiraju mnogi autori (A. Lederer, M. Blažević itd.), a među njima Rafolt posebno ističe D. Lukića i njegovu knjigu »Kazalište, kultura, tranzicija« objavljenu 2011. godine. U toj knjizi Lukić govori o četiri faze tranzicije u kazalištu: »komunizam bez petokrake«, »vrijeme osvještavanja«, »vrijeme tranzicije« i »vrijeme konvergencije«. Na drugoj, nakladničkoj, razini tranzicijsko kazalište definira i Biblioteka Mansion (Hrvatski centar ITI).
Leo Rafolt bavio se i terminološkim problemima te je rekao da je termin »suvremena hrvatska drama« opterećen semantikom razdoblja, termin »moderna hrvatska« drama opterećen je semantikom megakulture moderne. »Postmoderna hrvtska drama« termin je opterećen političkom semantikom, termin »nova hrvatska drama« opterećen je semantikom adekvata dok je termin »mlada hrvatska drama« klasičan periodizacijski termin hrvatske književne historiografije.
Godina 1986. označava snažniji prodor postmodernističke terminologije u kazališnu kritiku.
Rafolt navodi nekoliko uvodnih problema u istraživanju suvremene hrvatske drame i kazališta, a to su: problem materijalnosti dramskoga pisma, problem tipologizacije poetičkih premisa, problem generičkog pamćenja, problem kanonizacije dramskoga pisma, problem poetičke legitimacije suvremene drame, problem »viška realnosti« nasuprot fantazmatsko-oniričkomu u suvremenome dramskom diskurzu te problem interkulturalizma i transkulturalizma.
Godinu 1990. Rafolt navodi kao godinu dramaturškoga obrata. U tom razdoblju, pojašnjava, djeluju autori koji su posve različiti pa se govori o dramskoj praksi devedesetih, o postdramskoj praksi ili o četvrtome naraštaju hrvatskih dramatičara. Institucionalnu podršku pruža im Teatar ITD projektom »Suvremena hrvatska drama«.
Prema riječima Lea Rafolta časopis »Plima« iz 1993. godine iznimno je važan u dramaturškome smislu. To je časopis bez vlastite kazališno-predstavljačke (institucionalne) infrastrukture, generacijski i poetički krajnje otvoren, nastavak je projekta afirmacije suvremenih hrvatskih dramatičara, teorijski je autorefleksivan te dramaturški i teorijski konceptualiziran. Od 2000. godine tu funkciju preuzima časopis »Glumište i kazalište«. U devedesetim godinama aktivni su i dramatičari iz prethodnih desetljeća. Među njima su Miro Gavran, Ivo Brešan, Mate Matišić i drugi.
Obilježja su dramā iz devedesetih godina dramaturgija tekstualiteta te crnohumorni prikaz predtranzicijske, tranzicijske i posttranzicijske zbilje. Također, posjeduju model tragigroteske, imaju snažan intertekstualni naboj te su upućene na hrvatski književni kanon.
Doc. dr. sc. Leo Rafolt rekao je da ne postoje idealni, jasno razlučivi i monolitni dramskopolitički modeli. No, moguća tipologija mogla bi se prikazati na sljedeći način. Prvo, hrvatska drama i kazalište od 1968. do 1990. kao sjecište interesa za tradiciju i povijesno-političku zbiljnost. Drugo, hrvatska drama i kazalište nakon 1991. kao »nova hrvatska drama«.
Pojam »nova hrvatska drama« kao termin šire poetičke legitimacije podrazumijeva »in – yer – face dramaturgiju« te »dramaturgiju krvi i sperme«. Termin »in – yer – face dramaturgija« institucionalizirala je Sanja Nikčević.
Rafolt navodi tri razgovijetna dramaturška modela koja su obilježila razdoblje devedesetih. To su: žensko dramsko pismo, »nova hrvatska drama« u užem smislu riječi te preispitivačka ili intertekstualna dramaturgija. Drame ratne tematike nsu dolazile na pozornice nego su se najčešće izvodile u radijskome mediju. Značajna je radijska drama Renata Orlića iz 1999. godine »Između dva oblaka«.
Modeli (auto)prezentacije suvremene hrvatske drame su: paradigma koja preuzima iskustvo europske postmodernističke drame i kazališta, paradigma koja baštini obrasce povijesnih avangardi te paradigma koja nastaje paralelno s iskustvom postdramskoga kazališta.
