Upletanje nerečenog: alegorija u krugovaškoj prozi šezdesetih godina

Polemička struktura poetike

Iz današnje se perspektive doima da je poetika krugovaškog naraštaja u svojoj polemičkoj strukturi, koja će obilježiti potonje stasavanje i konačnu sudbinu njezinih pripadnika, već bila umnogome određena samim višeznačnim nazivom središnjega generacijskog časopisa. Krugovi (1952-1958) su naime asocirali:

1. kroz svoju množinu – pluralnost, kreativnu slobodu i toleranciju u kulturnim, estetičkim i ideološkim uvjerenjima nasuprot monologizmu i uniformnosti fašističko-nacionalističke (do 1945) i boljševičke umjetničke dogme (do 1951);
2. kroz sliku »olimpijskog« presijecanja krugova – posredničku poziciju između
   1. domaće i različitih europskih i izvaneuropskih književnosti (Krugovi su npr. bili objavili izbore iz meksičke i frankofone crnačke poezije),
   2. popularne i avangardne književnosti odnosno kulture i književnosti,
   3. različitih književnih razdoblja i poetika,
   4. književnosti i filozofije odnosno priče (figure) i istine (spoznaje),
   5. umjetnosti i života.
      Takva je posrednička pozicija svoju umjetničku neodlučivost suprotstavljala ratobornoj odlučnosti; umjetničku iskorijenjenost političkoj ukorijenjenosti; intelektualno »slobodno lebdenje« (freischwebende Intelligenz) radničkoj, klasnoj ili »rođačkoj« pripadnosti;
3. kroz širenje koncentričnih krugova – uvlačenje sve širih zona istomišljenika u:
   1. slobodno idejno izborno srodstvo protiv prisilnih rodnih srodstava;
   2. sporazumnu zamišljenu zajednicu individua nasuprot zadanim teritorijalnim, krvnim ili klasnim zajednicama;
4. kroz kruženje – ciklički tijek povijesti (Nietzscheov mit vječnog povratka) nasuprot (marksističkoj)željeznoj nuždi ciljno usmjerene povijesti;
5. kroz oblik mikrosocijalnog okupljanja – organizaciju književnog i kulturnog života u cercles, kružoke, koterije ujedinjene oko određene poetike nasuprot politički nametnutoj ideologiji. Što je veći bio pritisak vladajuće ideologije ili pak poetike drugih koterija (npr. sljedećeg naraštaja razlogovaca), to je poetičko jedinstvo krugovaša bilo čvršće i dogmatičnije, pretvarajući se iz poetike u ideologiju.

Takva, višestruko oporbena pozicija što je krugovaši u razdoblju svoje afirmacije ističu u svojim manifestima i tekstovima svjedoči prije svega o traumatičnom osjećaju povijesne nesuvremenosti (Ungleichzeitigkeit). Krugovaši su imali ambivalentan osjećaj da su stigli u isti mah prerano, jer ih nitko ne razumije, ali i prekasno, jer su bili vezani za jednu prošlost koje više nije bilo. No polemika je bila i svjedočanstvo njihove zemljopisne i kulturalne neudomljenosti (Obdachlosigkeit)u nadnacionalnoj Jugoslaviji koja je potiskivala njihov nacionalni identitet i tradiciju i tako ih lišavala kako stvarne tako i simboličke domovine.

Srednjoeuropska modernistička dekadencija

U obje te dimenzije – povijesnoj i zemljopisno-kulturalnoj – riječ je o tipično modernistički-dekadentnom osjećaju svijeta što ga karakterizira nagli raskid s osjećajem pripadnosti danoj političkoj cjelini radi duhovne emancipacije od nje. Naznačena je emancipacija u europskom okviru imala dva načelna smjera: kozmopolitski koji je vodio od manje cjeline obitelji, lokalne ili rodne zajednice prema većoj cjelini, npr. državi, Europi, čovječanstvu, poglavito u zapadnoeuropskim zemljama; i nacionalni koji je vodio od tih većih cjelina prema manjoj cjelini, npr. naciji. Dok su zapadnoeuropski modernizmi dakle bili prve, »otmjenije« vrste, krugovaški je modernizam očito bio druge, manje cijenjene vrste. Za tu malo zapaženu bifurkaciju europskoga modernističkog projekta postoji niz razloga koji bi zavrijedili pomnije ispitivanje. No u oba se slučaja u konačnici radi o dezintegraciji jedne cjeline s ciljem integracije druge, što znači da oporba na kraju uspostavlja isto ono čemu se na početku žestoko opire. U tome je sadržana sva aporetičnost modernističkog »secesionizma« koji je još Nietzsche u Slučaju Wagner objasnio iz kivnosti (ressentiment) i anarhizma prikraćenih i izopćenih jedinki dane cjeline:

Što je znak svake književne dekadencije? To da život više ne prebiva u cjelini. Riječ se osamostaljuje i iskače iz rečenice, rečenica se izdvaja i zamućuje značenje stranice, stranica stječe život na štetu cjeline – cjelina više nije cjelina. Ali to je jednadžba svakoga dekadentnog stila: svaki put anarhija atoma, razjedinjavanje volje...1

U skladu s tim, Baudelaire je s gledišta modernističkog umjetnika poricao pripovjedni integritet prošlosti rastvorivši je u niz nepovezanih i nesumjerljivih trenutaka.2 Umjetnik onda slobodno kombinira i povezuje te raspršene trenutke polazeći iz promjenjive sadašnjosti, dakle svaki put iznova. Prošlost ga zajednice više ne obvezuje te postaje njegov slobodni konstrukt. Kao što je zabilježio prvi relevantni teoretičar dekadencije Paul Bourget, dekadent dosljedno ustraje na važnosti individualna života na štetu »društvenog organizma«, čak i ako to završava »potpunom samoćom«. Kad Bourget pronalazi kompenzaciju za tu samoću u nadi da će »oni koji nam se pridruže doista biti naša braća«,3 on malone anticipira slučaj krugovaša koji su izgradili svoje zajedništvo na ideji »očajničkog bratstva«.

Očajničko bratstvo izopćenika

Odlomljene i raspršene, iskorijenjene i usamljene jedinke – otpadnici od vladajućeg ustrojstva cjeline – očajnički tragaju za novim, simboličkim bratstvom intelektualnih srodnika bez obzira na povijesnu, zemljopisnu, ideološku ili klasnu pripadnost tih srodnika (jedino žene nisu imale pristupa među »braću«!). Tom se zdvojnom potragom za »klapom pajdaša« npr. može objasniti zašto se u Krugovima prevode engleski, mađarski, poljski, španjolski, češki, ruski i skandinavski pisci, zašto se uz hrvatske moderniste referira i na stare renesansne i barokne hrvatske pisce. U svojemu oporbenom odvajanju od socijalistički zadane sadašnjosti kao jedine prirodne danosti, krugovaši naime kreativno biraju (i sastavljaju) vlastitu tradiciju u duhu Eliotovih ideja o tradiciji koja se neprekidno obnavlja sa svakim suvremenim individualnim talentom. Intencija im je da, takvim otimanjem iz željeznog zagrljaja navodne povijesne logike, očude svoju postojeću sadašnjost gledajući je očima (izbačenih, iskrcanih ili »otkačenih«) promatrača umjesto prisilnih ili zdušnih sudionika. Prošlost je mogla i još može biti drugačija nego što sada izgleda, a s njenom promjenom promijenit će se i službena slika sadašnjosti.

Kad se prošlost dakle jedanput pogleda na takav iskošeno-razgradbeni način izopćenika, i sadašnjost gubi svoj neupitni logički i smisaoni integritet. Cijela se veličanstvena zgrada »željezne nužde povijesti« odjednom pretvara u Benjaminovu »hrpu ruševina«, apokaliptičan prizor pustoši koju je u navodno zajedničkoj povijesti ostavila traumatično ušutkana povijest nacionalnih predaka. U tom se trenutku optimistička kolektivna perspektiva angažiranihsudionika jugoslavenske povijesti počinje uistinu dramatično razlikovati od dekadentne individualne perspektive njezinih silom izbačenih ili svojevoljno izašlih promatrača. Umjesto prema budućnosti kao kolektiv, takve se individue naime pasionirano okreću prema nerazriješenoj nacionalnoj prošlosti koja se, lišena prava na postojanje, objavljuje samo u ruševinama, krhotinama i pukotinama službene povijesti. Nikad siguran u svoj posao, izopćenik poduzima najprije gonetanje, a zatim i prikupljanje blijedih i neraspoznatljivih naznaka te povijesti na poprištu počinjenoga povijesnog zločina.

To je taj alegorijski obremenjen i okamenjen svijet pun zlokobnog, a nepouzdanog znamenja – svijet čiji smisao ne samo što više nije prezentan nego uporno i neumoljivo izmiče kako god da ga se pokuša protumačiti – u koji Walter Benjamin smješta svojega »anđela povijesti«. »Što se nama [tj. sudionicima] pričinja kao slijed zgoda [dakle povijest]«, piše njemački kritičar, »u tome on [tj. anđeo-promatrač] vidi jednu jedinu katastrofu koja nepopustljivo gomila ruševine i baca mu ih pred noge. On bi rado počinuo, probudio mrtve i sastavio ono što je razmrskano. Ali iz raja huji vihor koji mu je razapeo krila i tako je silovit da ih on više ne može sklopiti. Taj ga vihor nezadrživo goni u budućnost kojoj on okreće leđa, dok hrpa ruševina pred njim raste do neba. Ono što zovemo (povijesnim) napretkom upravo je taj vihor.«4 Valja uočiti da Benjamin ovdje nepogrešivo apostrofira gore naznačenu aporetičnost modernističkoga dezintegrativno-integrativnog ili oporbeno-hegemonističkog pothvata. Kao njegov »anđeo povijesti« – nostalgično bestežinsko biće koje svojom nadzemaljski uzdignutom perspektivom posreduje između promatračke božanske daljine i sudioničke ljudske blizine – tako su i krugovaši kao egzemplarni modernisti u paradoksalnoj ni-niti poziciji gonjenoj proturječnim težnjama.

Opsesivna razgradnja

Sjedne strane oni su strastveno okrenuti zamrlim glasovima predaka raspršenim u krhotinama službenoga kulturalnog pamćenja težeći tome da to »nerečeno« upletu u svoje književno svjedočanstvo. Iz te dekadentno-dezintegrativne perspektive međutim, osim što je u ono socijalističko vrijeme bila praćena dnevno-političkim optužbama i odgovarajućim sankcijama, nadaje se iznimno važan moment krugovaške poetike: problematičnost bilo kojega zauzetoga gledišta na prošlost stoga što ono rezultira novom poviješću s novim žrtvama. Budući da svaka priča postaje suspektna kao pristrana krivotvorina istine, krugovaši je u svojoj poetici teže ili dezintegrirati brojnim misaonim digresijama životno rastrojenoga autobiografskog pripovjedača (kao npr. u prozi Slobodana Novaka) ili relativizirati problematizacijom fikcionalnog pripovjedača (kao u prozi Antuna Šoljana ili Ivana Slamniga). U svakom slučaju, njihova se fikcija više ne izdaje za istinu, kao u realističkoj poetici, nego upozorava na svoju patvorenost koja se ne smije uzimati zdravo za gotovo. [Zbog istoga tog razloga Slamnig stavlja i svoj lirski subjekt u fikcionalne zagrade ili svraća pozornost na njega.]

Kao što je Benjamin objasnio na primjeru njemačkog baroka, alegoričar zdvojno pokušava opskrbiti ispražnjeni svijet kakvim smislom, ali se pri nepovratno razgrađenom stanju svijeta svaki pronađeni smisao istog trenutka pretvara u predmet razgradnje. Kao barokna – a to je zapravo Benjaminova teza – tako i modernistička alegorizacija svijeta ugrađuje u znakove mehanizam trajne značenjske odgode. Zbog toga svaki krugovaški književni znak (sastavljen od književnoga označitelja i životnoga označenog) sadrži zavjet čitatelju da ga prelamanjem kroz svoje »označeno« opet razgradi, i to radi ujedinjavanja njegovih sastavnica na novoj, pravednijoj ili istinitijoj osnovi. Benjamin je dakle, definirajući modernistički »posttraumatski sindrom« uporne integracije-kroz-dezintegraciju, i tu bio valjani anticipator specifičnoga krugovaškog problema. »Prikazan s gledišta pojma katastrofe«, piše on u Centralnom parku, »povijesni tijek ne može misaona čovjeka zaokupiti više nego kaleidoskop u dječjoj ruci, gdje se sve što je uredno posloženo pri svakom okretaju obrušava u novi poredak.«5

Kao svojevrsnu potvrdu te teze, u zbirci međusobno povezanih priča Antuna Šoljana Izdajice (1961) na jednome mjestu čitamo:

Ali mi smo shvatili koliko je nesiguran čovjek koji stoji na mjestu. Stojiš i pogodi te bomba. Staviš novac u banku i dođe inflacija. Sagradiš kuću i evo ti poplave, požara, potresa. Obradiš imanje, oluje unište usjeve. Vjeruješ u kakvog boga, ispadne da je lažan. Stvoriš obitelj, prijatelje, dom i jednog dana bez prethodne opomene sve ode kvragu. Stojiš na ulici, padne ti na glavu cigla. Ležiš u krevetu, udari te kap. I uvijek se pitaš: bi li se to dogodilo da nisi ostao na mjestu? Shvatili smo koliko je čovjek nesiguran na svakome mjestu.6

No takvu je neizvjesnost, dakako, teško izdržavati na duge staze kako na životnom tako i na književnom planu. Što se tiče književnoga plana, krugovaši šezdesetih godina još uporno inzistiraju na osvješćivanju književne forme na svim mogućim razinama: od jezične preko stilske i diskurzivne do kompozicijske i žanrovske. Ali uskoro se pokazuje da pretjerana zaokupljenost forme samom sobom vodi u hermetizam i odbija čitateljstvo koje od književnosti traži životne sadržaje pa se krugovaši utječu drugim, popularnijim tehnikama pridobivanja. Što se tiče životnoga plana, žuđeni utopijski krajolik simboličkoga bratstva »srodnika po izboru«, koje svoju slobodu stječe kroz rastvaranje svih nametnutih razlika među »braćom«, pretvara se malo-pomalo u tjeskobno bespuće. Isto tako, lišena očekivano neposrednoga odaziva istomišljenika, zacrtana se emancipacijska misija koja je trebala uroditi harmonijom izrođuje u stanje ravnodušnosti i beznađa.

Svjedočanstva o tako neželjenu razvoju događaja rasuta su po svim ranim prozama Antuna Šoljana. U njima se krugovaški projekt manifestira više na eksplicitnoj ili sadržajnoj nego na implicitnoj ili formalnoj osnovi kao npr. u Slobodana Novaka gdje se taj poetički projekt pretvara u sofisticirani avanti adagio, quasi indietro pripovjedne »progresije«. Priča prividno ide naprijed, no postiže svoje ključne učinke u osvjetljivanju nepouzdanosti njezina pripovjedača unatrag. Zbog poetički zornijeg karaktera Šoljanove proze, poslužit ćemo se ilustracijama iz nje.

Počnimo od mjesta iz Specijalnih izaslanika (1959) gdje se evidentno rasplinjuje svijest o cilju misije:

Zašto? Pitao sam Milija. U ime čega? Za koga? (...) Samo kad bi nešto htjelo doći, kad bi se nešto htjelo dogoditi, sve bi bilo lakše.7

Raspadu očekivane idile pod iznenadnim napadom panike svjedočimo već u Izdajicama (1961):

Odjednom mi je prodrlo do svijesti da je sve ovdje mrtvo, metalno i ukočeno kao ovaj list – da nema spasa. Gotovi smo, sve je na kraju pokazalo svoje pravo lice. (...) Okružio nas je potpun, neprobojan mrak. (...) Osvrtali smo se bespomoćno, ali se nismo usuđivali krenuti ni u jednom smjeru, jer je svaki bio jednako beznadna lutrija.8

I u Kratkom izletu (1965) zagonetna prošlost, koja je trebala pružiti utočište, vreba na svakom koraku da proguta izletnike svojim ponorom ništavila:

Ništa se nije moglo raditi. Nije bilo ničega. Što ćemo? Pitao sam Milija. Mili nije znao i slegnuo je ramenima. Nije me briga. Nije ni mene briga. Nikoga nije ni za što briga.9

Suglasje pod svaku cijenu

Suočene s užasom od potpune dezorijentacije i gubljenja u svijetu lišenom raspoznatljivih uporišta, krugovaške jedinke bivaju očajnički upućene jedna na drugu gradeći, pod prijetnjom vanjskog neprijatelja (»njih«), svoje međusobno suglasje pod svaku cijenu. Poput naprijed spomenutoga Benjaminova »anđela povijesti«, gonjeni pravocrtnim vihorom povijesnog napretka da se odupru bolesnoj fascinaciji »nerečenom« prošlošću, oni se sada naglo okreću na suprotnu, hegemonistički-integrativnu stranu koja leži u budućnosti. Tako se u Specijalnim izaslanicima kaže:

Morali smo se držati jedan drugoga. Morali smo zaboraviti sve unutarnje razmirice, iako nije trebalo misliti da ih nema. Mi smo bili svaki za se, nas dvojica, ali sada smo se nalazili u tuđoj zemlji gdje se opijamo od nostalgije, i morali smo čvrsto stajati jedan uz drugoga, sačuvati fasadu složnosti i jedinstvenosti, morali smo izgledati kao jedan.10

Jedino dakle što drži na okupu mi jesu oni. Suglasje traži neprijatelja: »Udaljavali smo se od njih u svoju jednakost...« Ako, kao što se kaže u Specijalnim izaslanicima, želimo postati »dio cjeline koja daleko nadilazi naš mali privatni svijet« odnosno, odvajajući se od vlastite umjetne zemlje (čitaj: države) postati dio autentične »tuđinske zemlje (čitaj: nacionalne) koja mi je priznala da imam domovinu, pokazala da joj pripadam« – onda moramo zaboraviti sve svoje međusobne razlike. U kontekstu projekta nacije kao zamišljene zajednice, postkolonijalni teoretičar Homi Bhabha govori o »sintaksi zaborava« ili »obvezi na zaborav« ugrađenoj u njezine temelje.11 Još je Baudelaire uostalom, najavljujući specifičnost modernističkog projekta zajedništva, govorio o l'imagination voyageuse koja osporava duboke podjele stvarnog društvenog života u ime kakva zamišljenoga neobvezujućeg »svijeta suglasja« među različitim ljudskim i prirodnim predjelima i krajolicima. Na takvo se rasterećujuće putovanje u budućnost zapućuju i junaci Kratkog izleta:

Počeli smo se postupno prepuštati ravnodušnosti, onoj međustaničnoj hibernaciji duha kad čovjek ni sa čim ne stupa u bliži kontakt. (...) Nije nam tu živjeti; imamo druge, važnije ciljeve. Nekamo nam je stići. (...) Samo su još dvije točke živjele u našoj svijesti: odakle smo krenuli i kamo ćemo doći. Sve je drugo samo već odavno uhodan i nepromjenjiv sustav slučajnosti, labirint digresija u koje je bolje ne zavirivati previše detaljno. (188)

Osnivački akt koji ih spaja i time, kao što se kaže u Izdajicama, čini »jedinim pravim narodom, jedinim rođacima u svijetu od karata«, jest izdaja cjeline od koje su se odcijepili, nikakav drugi jasan pozitivan cilj: »Izdaja je sadržana u našem kredu. Zajedno smo baš po tome što smo svi pomalo izdajice.« Ali ta se izdaja, u skladu s »obvezom na zaborav« apostrofiranom u Homi Bhabhe, ne računa kao izdaja, nego potiskuje kao svaka prava trauma. Stoga tek »izdati to izdajstvo znači biti pravi izdajica... Biti zaista vjeran nečemu, izvan nas, stvarno o nečemu ovisiti, to je izdaja«.

To je u neku ruku bio slogan koji je definirao samoizolaciju krugovaške poetike u desetljećima nakon formativnih šezdesetih godina. Ali takvo se »ratno« zajedništvo, utemeljeno samo na distanciranju od prošlosti kao nečega nepodnošljivo drugoga što treba pod svaku cijenu potisnuti, ponovno ne može dugo održati. Potisnuta trauma »izgubljenog zavičaja« – jer ta se oprečno mišljena formulacija Slobodana Novaka može paradoksalno primijeniti i ovdje – u pravilu se vraća. Čim udaljavanjem od odbačenoga drugog malo-pomalo opadne prvobitni osjećaj gnušanja prema njemu, društvo se izletnika u Kratkom izletu počinje osipati. Jedan po jedan, moreni kajanjem, izletnici se vraćaju u napuštenu maticu »izgubljenog zavičaja«. Između pripovjedača i glavnoga lika Roka, kao jedinih još preostalih zavjerenika, naposljetku dolazi do bijesne razmirice:

– Zašto si nas onda vodio? – povikao sam odjednom dok mi je nemoć krkljala u glasu. – Kamo si vodio te ljude?

Roko je slegnuo ramenima, mirno.

– Ja vodio? Kakve ljude? – pitao je, tek s malo ironije. Jesi li pri zdravoj pameti? Što bih ja koga vodio? Ja sam bio samo organizator, da tako kažem, vođa puta. Svi ste vi htjeli da se ide. Jeste li htjeli ili niste? Ja nisam nikoga tjerao. Svako je pošao od svoje volje. Ja sam, čovječe božji, samo izvršavao vašu zajedničku želju; odredili ste me za to. (237/8)

U Izdajicama se pak s gorčinom uočavaju nedostaci planirane sporazumne u odnosu na napuštenu krvnu zajednicu:

Naša izolacija je jalova jer je samo sporazumna, ne osnovana na krvi ... zaboravili smo, zanemarili dušu, utrobu, krv, ozbiljnost. Više se ne pouzdajemo u vlastitu krv, jer je iznevjerila tolike prije nas. (...) sve nam je bilo dobro što nam je bilo svejedno (...) a meni se učinilo da ima nešto vrednije od tog sporazuma, od te naše nonšalancije, od našeg jalovog izdvajanja... (69)

Nerazrješiva aporetičnost projekta

Krugovašima tako, da zaključimo, ne uspijeva niti (a) bijeg od zajedničke budućnosti prema vlastitoj prošlosti niti (b) bijeg od zajedničke prošlosti prema vlastitoj budućnosti. »Izgubljeni zavičaj« koji žele pod svaku cijenu pronaći u nerečenoj prošlosti, ne bi li ga nekako upleli u svoju vlastitu priču, pokazuje se kao uvijek-već-drugi. Odbačeni pak drugi, kojega žele pod svaku cijenu ostaviti u prošlosti izvan svoje buduće zavičajne priče, ispostavlja se kao uvijek-već-ja.

Stoga njihova proza, u skladu s aporetičnošću cijeloga modernističkog projekta, oscilira između planiranoga upletanja nerečenog, kad je to nerečeno još sastavni dio dezintegrativne poetičke strategije, i neplaniranoga upletanja nerečenog, kad ono mimo intencije potkopava njihovu integrativnu poetiku. Dezintegracija i integracija tvore nerazdružive aspekte krugovaške poetike od samoga njezina početka, iako prva jasnije dolazi do izražaja u prvoj, a druga u drugoj fazi njezina razvitka. Raspoznajemo je već u kasnijim Šoljanovim romanima, ali napose jasno u »zakašnjeloga krugovaša« Ivana Aralice koji u svojoj prozi osamdesetih godina bezrezervno prigrljuje i povijest i priču. No moja je teza da obje vrste alegorijskog upletanja nerečenog bez obzira na to koja dominira u određenom razdoblju razvoja krugovaške poetike – dakle 1) dezintegrativno-natražno u kojemu upletanje istine rastače priču i 2) integrativno-napredno u kojemu upletanje priče asimilira istinu – otpočetka do kraja koegzistiraju u krugovaškoj poetici kao njezine konstitutivne sastavnice.

Taj paradoksalni sraz dviju proturječnih težnji, narativne i spoznajne – toliko karakterističan za poetiku kojom se bavimo – rezultat je istaknutoga oporbenog ili, ako se hoće, revolucionarnog obilježja krugovaškog projekta. Po njemu, naime, nesmiljeni gospodar kojega je proglasila prethodna revolucija (tzv. narodno-oslobodilačka) – a to znači prošlost koja željeznom logikom determinira sadašnjost – mora ustupiti mjesto novome nesmiljenom gospodaru – sadašnjosti koja stalnom preinakom tradicije determinira prošlost. Sve dok pak na mjesto jednoga postavlja drugoga gospodara, što po definiciji mora, nijedna (makar bila i književna) revolucija ne može iskoračiti iz začaranog kruga onoga što je naumila pobiti, nego ostaje zatravljena zrcalnim polovima toga kruga. To je, predmnijevam, bio razlog zašto su postmodernistički potomci s mnogo više opreza od svojih preteča relativizirali vlastitu oporbu modernističkoj poetici.