Anagram / Jezik/lingvistika
27. 2. 2008.

Sanda Lucija Udier

O jeziku političkih govora i priopćenja

U radu će se, na predlošku tekstova službenih govora predsjednika i priopćenja za javnost Vlade Republike Hrvatske (od rujna 2005. do travnja 2006. godine), prikazati i protumačiti specifična obilježja političkoga jezika (ona koja ga čine bliskim informativnim žanrovima publicističkoga jezika s jedne strane, i ona koja ga čine bliskim jeziku reklame s druge strane) kao primjera javnoga diskursa.

Javna komunikacija

Javna komunikacija obuhvaća komunikacijske činove koje se ostvaruju u sferi javnosti. Standardni je jezik njezino sredstvo. Kao sredstvo javne komunikacije standardni je jezik određen djelatnostima i odnosima među članovima zajednice. Raznolikost odnosa i društvenih djelatnosti čini ga složenim jer obuhvaća najrazličitije jezične realizacije.

Sudionici javne komunikacije

Javna je komunikacija specifična sa stanovišta svojih sudionika, odnosno po njihovoj ulozi i statusu u društvenoj strukturi. (Javna i privatna komunikacija nisu jasno razgraničene, nego je njihov odnos komplementaran.) Pošiljatelj odašilje javne poruke sa svojega relativno čvrstoga i prepoznatljivoga društvenoga položaja, a primatelji su potencijalno svi članovi zajednice. Pošiljatelj stoga nastoji oblikovati svoju poruku tako da je heterogeno primateljsko tijelo može razumjeti i po mogućnosti prihvatiti. To nastojanje rezultira demokratičnošću i populističnošću javnoga diskursa po kojima se on razlikuje od drugih diskursa (Kovačević i Badurina, 2001). Specifičnost je javne komunikacije sa stanovišta sudionika i u tome što recipijenti pošiljateljima poruke ne mogu dati izravnu povratnu informaciju. Korisnik nema mogućnost neposrednoga odgovora, ali mora biti tretiran s poštovanjem i kao ravnopravan sugovornik (Bešker, 1996). Nekoliko je vrsta mogućega pogrešnoga odnosa prema korisnicima. Prvi je način da se korisnika ignorira, to jest da se poruke ne odašilju većini, nego uskome krugu korisnika kako bi se ponudila određena interpretacija događaja povoljna određenoj političkoj struji. Drugi je način da se korisnika smatra dijelom mase koja je shvaćena kao čimbenik mijenjanja ili usmjeravanja tijekova političkih zbivanja. U tom smislu korisnik biva zlorabljen kao sredstvo za postizanje političkih ciljeva te postaje objekt agitacije i manipulacije. Treći je način kada se korisnika smatra individuom zainteresiranom samo za prizemne teme (kao što su spolnost, novac ili zločin). Četvrti je način kada se korisnika smatra stereotipnim pripadnikom određene vrste, najčešće ograničene na okolicu u kojoj živi i djeluje (Bešker, 1996).

Jezik javne komunikacije

Jezik u javnoj komunikaciji (poglavito u medijima) ima svoja obilježja i specifičnosti jer mora biti razumljiv i prihvatljiv brojnim i raznolikim članovima zajednice (Škiljan, 2000). Jezična se djelatnost odvija u skladu s normama koje mogu biti jezične, komunikacijske i pragmatičke. Jezične se norme odnose na jezične jedinice i njihovu porabu, komunikacijske na izbor adekvatnoga idioma u određenome komunikacijskome kontekstu, a pragmatičke norme na odabir najefikasnije strategije u komunikacijskim činovima s obzirom na kontekst. Sve se norme temelje na uzusu i mogu biti izražene implicitno ili eksplicitno, kao što je izražena standardnojezična norma. Javni se jezik pokorava pravilima koja proizlaze iz distribucije društvene moći (Škiljan, 2000). Javna se komunikacija odvija na specifičnom idiomu koji, osim komunikacijske, ima i simboličku ulogu (Škiljan, 2000) jer određeni članovi jezične zajednice u njemu pronalaze simbol svoje posebnosti i zajedništva. Od svih domena javne komunikacije simbolična se uloga jezika najlakše može uočiti na političkome diskursu. Simbolički je prostor idioma važan za sagledavanje odnosa između jezika i identiteta. Identitet pojedinoga jezika jest njegova prepoznatljivost u ukupnosti jezične raznolikosti, a svoj vlastiti jezični identitet mogu imati pojedinac, jezična zajednica i komunikacijski kolektiv. Jezični je identitet dinamičan i podliježe promjenama (Škiljan, 2000).

Politički diskurs kao vrsta javnoga diskursa

Politički je diskurs specifičan po tome što ima konkretnu političku svrhu: kako pučanstvo pridobiti za određena gledišta i uvjeriti ga u njihovu ispravnost sa svrhom stjecanja političke moći. On služi i konstituiranju javnosti te uređenju važnih odnosa u društvu. Jezične se strategije političkoga diskursa oblikuju tako da služe toj svrsi. To rezultira priklanjanjem retoričkim vrijednostima i očituje se u sklonosti manipuliranju jezikom (Škiljan, 2000). Jezik politike, dakle, djeluje kao sredstvo artikuliranja i populariziranja ideoloških i političkih mišljenja i stavova (Kovačević i Badurina, 2001). Domena politike služi definiranju općih društvenih interesa tako da ih aktivni sudionici definiraju, a pasivni prepoznaju kao svoje vlastite. Ovladavanje formalnim i sadržajnim osobinama političkoga diskursa preduvjet je za aktivnu participaciju u političkoj domeni. Uspješni aktivni sudionici oblikuju političku javnost tako da, vješto se služeći jezičnim strategijama, dio vlastitih specifičnih interesa prezentiraju kao opće. Jezik zbog toga postaje sredstvo i predmet ideologizacije. Budući da je oblikovanje političke javnosti u modernim društvima jako važno, suvremene teorije političke komunikacije posvećuju veliku pozornost argumentacijskim strategijama i postupcima. Komunikacijske se strategije ogledaju u komunikacijskim činovima, a komunikacijski se činovi vrlo razlikuju. Što je političko društveno uređenje manje pluralističko, to su komunikacijski činovi unutar političkih iskaza u njoj ujednačeniji tako da totalitarna društva imaju posve jednoobrazne i shematizirane političke iskaze (Škiljan, 2000).

Mediji

U sredstvima javnoga priopćavanja pojavljuju se svi diskursi javne komunikacije, a zbog važnosti političkoga javnoga mnijenja politički diskurs u njima ima veliku ulogu. Temeljna je uloga medija informiranje i oblikovanje javnosti i javnoga mnijenja, poglavito političkoga. Mediji posreduju poruke nastale u drugim domenama javne komunikacije i distribuiraju ih širokom krugu primatelja prilagođavajući ih i jezično i sadržajno primateljskim interesima i kompetenciji. Mediji djeluju kao sredstvo usmjeravanja javnoga mnijenja u određenome pravcu (Škiljan, 2000). Usmjeravanje javnoga mnijenja i manipulacija njime može se postići raznim načinima: od samoga odabira građe, dakle događaja koji će biti pretvoreni u vijesti, do njihove vođene i usmjerene interpretacije. S obzirom na to da mediji usmjeravaju društvene procese koji nastaju kad se pozornost društva usmjeri prema nekom događaju, njihova je odgovornost vrlo velika (Novosel, 1996). Za medije se kaže da su četvrta vlast ili kontravlast jer osiguravaju javnost i sprječavaju monopol i eventualne manipulacije državne i političke vlasti. Mediji su dobri ako su etični, odnosno istiniti i dobronamjerni (Galić, 1996).

Osnovna novinarska načela

Nekoliko je osnovnih načela prema kojima se odvija novinarska djelatnost kada želi biti profesionalna i djelotvorna. Svaki novinarski oblik ima jasno određene karakteristike koje novinar treba poštovati (Malović, 1996). Osnovni je novinarski oblik vijest, a da bi događaj postao vijest trebaju biti zadovoljena tri kriterija: relevantnost, korisnost i zanimljivost. Profesionalno napisana vijest točna je i pravodobna ili nije vijest (Malović, 1995). Svaka vijest iznosi odgovore na pitanja: tko?, što?, kada?, gdje? i zašto? koji se nalaze u prvih 30 sekunda njezina percipiranja. Taj udarni početak, takozvana glava vijesti, sadrži sve osnovne podatke i daje razlog za daljnje praćenje (Bešker, 1996). Vijest treba biti jednoznačna, kratkih rečenica, bez fraziranja, uvoda i komentara. Njezini su funkcionalni zakoni objektivnost i svrsishodnost. Naslov je sastavni dio vijesti te ne smije biti nerazumljiv ili neodmjeren i navoditi na pogrešan zaključak (Ricchiardi, 1996). Točnost je najvažnije obilježje vijesti i svakoga drugoga novinarskoga oblika. Stoga mora biti točno napisano svako ime, naziv i citat, a svi podaci i brojevi moraju biti provjereni. Rad novinara ne smije biti karakteriziran ideološkim predznakom. Vijest ne ovisi o ideologiji. Stav novinara uvijek je u komentaru, a nikad u vijesti (Malović, 1995).

Službe informiranja

Sustav informiranja nezamisliv je bez rada služba za informiranje. One djeluju u svim većim sustavima i organizacijama te su nezaobilazne u institucijama vlasti i političkim strankama. Organizirane su na temeljnim načelima novinarske profesije i poštuju temeljna načela rada u medijima (rokove, dužinu teksta, način pisanja i drugo). U njima rade novinari koji pripremaju vijesti o djelatnosti svoje institucije i glasnogovornici koji se brinu o dojmu koji institucija ostavlja u javnosti. One održavaju redovite veze s medijima i šalju vijesti u nacionalni i internacionalni informativni sustav. Djelotvorna služba informiranja njeguje odnose s novinarima (poziva ih na sva zbivanja i prezentacije, omogućuje razgovore i daje sve potrebne informacije) ne pokušavajući ugroziti njihovu objektivnost (Malović, 1995). Vrijednosna je neutralnost moralna obveza svakoga novinarskoga rada, ali službe informiranja pojedinih organizacija izuzete su iz te obveze (Bešker, 1996). Izvor službenih informacija ne želi prikazati loše strane svoje ustanove i nastoji preduhitriti negativne vijesti plasiranjem vlastitoga viđenja određene novosti. U službenoj se vijesti pomnim čitanjem može utvrditi što je točna informacija, a što promidžba ili prikrivanje pravih činjenica. Službeno priopćenje za javnost novinarima predstavlja poticaj za daljnje istraživanje.

Službena priopćenja za javnost

Odašiljanje priopćenja za javnost najkraći je i najbrži način da se vijest plasira u medije. Informacija se sroči u novinarskome duhu: kratko i sažeto sa svim relevantnim podacima. Mora sadržavati izvor informiranja i naznaku kada se može objaviti. Priopćenja za javnost redovito se šalju svim medijima, bez izuzetka. Profesionalna služba za informiranje ne favorizira pojedine medije nauštrb drugih (Malović, 1995).

Službena priopćenja za javnost pomno su strukturirani i uređeni tekstovi. Naslovi službenih priopćenja kratki su i vrlo određeno imenuju sadržaj. U njima su zastupljenije imenice nego glagoli (Silić, 1997). Priopćenja su kratka (maksimalne dužine dvije kartice teksta). Kao i tekst novinskih članaka, i tekst se službenih priopćenja oblikuje takozvanim principom piramide. To znači da najvažnije informacije stoje na početku teksta, a u produžetku se iznose tumačenja, razrade i manje važne informacije. Rečenice su u službenim priopćenjima kratke, jasne i nedvosmislene. Preporučljivo se koristiti više glagolima nego imenicama, a aktivne glagolske konstrukcije poželjnije su od pasivnih. Priopćenje mora sadržavati podatke o osobi zaduženoj za kontakt (njezine brojeve telefona, telefaksa i internetsku adresu) kako bi novinari odmah mogli znati komu se mogu obratiti ako žele postaviti neka dodatna pitanja i saznati više podataka (Malović, 2005). Najvažniji je zahtjev da sadržaj službenoga priopćenja bude relevantan. To znači da sadrži element važne novosti, a ne banalnosti i trivijalnosti. Praksa pokazuje da se službena politička priopćenja za javnost izdaju nakon svakoga važnoga ili manje važnoga događaja (sastanka, primanja, domjenka ili putovanja političara) te često iznose nerelevantan sadržaj.

Teorija govori kako službena priopćenja trebaju biti kratka i sažeta, izravna i relevantna, objektivna i informativna. Praksa, međutim, pokazuje kako priopćenja imaju još jedno svojstvo: sugestivnost. Struktura i karakter službenih političkih priopćenja, osim potrebom da informativni, određeni su i nastojanjem da budu sugestivni, to jest da suptilno reklamiraju određenu političko-ideološku opciju ili neko konkretno dnevnopolitičko rješenje ili postupak. Po svojoj informativnosti priopćenja za javnost srodna su informativnim novinarskim žanrovima, prije svega vijesti, a po propagandnoj ulozi srodna su reklamnomu diskursu.

Na primjeru priopćenja o uhićenju generala Gotovine možemo pokazati strukturu i karakter službenih priopćenja za javnost Vlade Republike Hrvatske:

08.12.2005. Priopćenje Vlade Republike Hrvatske o uhićenju Ante Gotovine - Priopćenje za javnost

Glavna tužiteljica Međunarodnog suda za ratne zločine u Haagu danas je izvijestila Republiku Hrvatsku da je Ante Gotovina uhićen na teritoriju Španjolske.

Uhićenje Gotovine u Španjolskoj potvrda je istinitosti tvrdnji Republike Hrvatske da on nije u dosegu hrvatskih vlasti i ne nalazi se na teritoriju Hrvatske. Time je potvrđena vjerodostojnost Republike Hrvatske i svih institucija hrvatske državne vlasti, te njezine potpune suradnje s Tribunalom u Haagu.

Bili su u pravu svi oni koji su nam vjerovali i pružali potporu u trenucima kada su se dovodili u sumnju napori Hrvatske u suradnji s Tribunalom u Hagu. Sada se pokazalo da tim sumnjama nije bilo mjesta.

Nitko ne može biti iznad, niti izvan zakona. Vladavina prava jedno je od temeljnih načela na kojima je utemeljena Republika Hrvatska, kako glede domaćih zakona, tako i kad je riječ o međunarodnim obvezama Hrvatske. To u svakom slučaju uključuje i Ustavni zakon o suradnji s Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu, kojeg je Hrvatski sabor usvojio još u travnju 1996. godine.

Svatko tko je optužen mora se suočiti s optužnicom, pojaviti se pred sudom i odgovoriti na tu optužnicu. Presumpcija nevinosti - da je svatko nevin dok mu se ne dokaže suprotno - vrijedi u svakom, pa tako i u ovom konkretnom slučaju.

Svima nama u Hrvatskoj potpuna istina u najvećem je interesu. Domovinski rat bio je obrambeni, pravedan, legitiman i osloboditeljski. Hrvatska je bila žrtva agresije i imala je pravo na samoobranu i oslobađanje svojih okupiranih teritorija.

Republika Hrvatska s najvećom će pozornošću pratiti daljnji tijek zbivanja u ovom slučaju, nastavljajući punu suradnju s Tribunalom u Haagu, i u svim postupcima protiv državljana Hrvatske koristiti pravni instrument amici curiae.

Početak teksta priopćenja sadrži najvažnije obavijesti i karakteriziran je neutralnim jezikom, a ostatak iznosi pojašnjenja i razrade obavijesti s početka i karakteriziran je suptilno ekspresivnim jezikom. Podvučeni su dijelovi koji imaju ekspresivnu, konativnu, obrazovnu i popularizatorsku funkciju.

Funkcije službenih političkih priopćenja za javnost

Glavna je funkcija službenih političkih priopćenja za javnost referencijalna funkcija, dakle prenošenje poruka. Zbog toga autori nastoje na što većoj objektivnosti radi koje rabe neutralna jezična sredstva. Primjer: Glavna tužiteljica Međunarodnog suda za ratne zločine u Haagu danas je izvijestila Republiku Hrvatsku da je Ante Gotovina uhićen na teritoriju Španjolske. U definiranju referencijalne funkcije u službenim političkim priopćenjima za javnost može se krenuti od četiriju Griceovih komunikacijskih maksima (Leetaru, 2001). Prva se maksima odnosi na količinu i znači da komunikacijski doprinos treba učiniti upravo onoliko informativnim koliko se to traži, ni manje ni više od toga; druga se odnosi na kakvoću i glasi da se ne smije davati pogrešna, nedokazana ili neprovjerena informacija; treća govori da treba dati relevantnu informaciju i četvrta se odnosi na način i govori da informacije treba nastojati dati na jasan i shvatljiv način. Griceove komunikacijske maksime ujedno su i glavne odrednice pisanja priopćenja za javnost. U idealnome slučaju autori poštuju sve četiri maksime i tako nastaju korektno napisana priopćenja.

Ekspresivna funkcija izražava govornikov subjektivni stav, a izražavanje subjektivnoga stava neprikladno je i nepoželjno u priopćenjima za javnost. Mogu se naći primjeri iz kojih se vidi kako se on »potkrade« tekstu koji bi trebao biti informativan i objektivan, a sa svrhom nuđenja vlastitoga viđenja događaja kojim bi se novinarska interpretacija usmjerila i učinila povoljnom za ustanovu ili organizaciju koja je izdala priopćenje za javnost. Primjer: Bili su u pravu svi oni koji su nam vjerovali i pružali potporu u trenucima kada su se dovodili u sumnju napori Hrvatske u suradnji s Tribunalom u Hagu. Sada se pokazalo da tim sumnjama nije bilo mjesta.

Konativna uloga, kao i ekspresivna, u teoriji ne pripada diskursu službenih političkih priopćenja za javnost. Ona je usmjerena na primatelja poruke i u njoj se ogleda nastojanje da se djeluje na njega, apelira na njegove osjećaje i misli te da izazove reakciju. Ona se obično sastoji od vokativnih oblika, oblika drugoga lica jednine i množine te u imperativu. U službenim priopćenjima za javnost nema tih oblika, već se konativnost postiže manje vidljivim sredstvima. Čitatelja se vodi kroz tekst i usmjerava mu se pažnja porabom glagola ukazati, istaknuti, podsjetiti, napomenuti, spomenuti u raznim oblicima. Primjeri: posebno ukazavši, istaknuvši, istaknula je, posjetila je, napominjući, u tom smislu napominjemo, također smatramo potrebnim spomenuti, podsjećajući, izvijestio je.

Fatička funkcija je usmjerena na kanal, uspostavljanje, produženje ili obustavljanje komunikacije. U priopćenjima se vidi u nekolicini karakterističnih formula. Primjeri: smatramo potrebnim reagirati, u cilju pravilnog informiranja javnosti smatra se potrebnim očitovati.

Metajezična funkcija, koja je usmjerena na kod i provjeru je li kod razumljiv, sastoji se od definicija, objašnjenja, citata, govora u govoru, teksta u tekstu i teksta o tekstu. Ona je jako važna za službena priopćenja za javnost i vrlo zastupljena u njima. U priopćenjima za javnost često se citira osobe, prepričava se njihov govor i daju se raznolika pojašnjenja. Primjer: ... predsjednik Vlade Republike Hrvatske je rekao: U ime Vlade Republike Hrvatske i svoje osobno upućujem iskrene čestitke svim igračima, trenerima, stručnom vodstvu i navijačima Dinama povodom osvajanja osme titule hrvatskog prvaka..

Obrazovna i popularizatorska uloga također su zastupljene u diskursu političkih priopćenja i služe uvođenju i širenju određenih ideja i spoznaja među pučanstvom. Primjeri: Nitko ne može biti iznad, niti izvan zakona. ... Svatko tko je optužen mora se suočiti s optužnicom, pojaviti se pred sudom i odgovoriti na tu optužnicu. Presumpcija nevinosti - da je svatko nevin dok mu se ne dokaže suprotno - vrijedi u svakom, pa tako i u ovom konkretnom slučaju.

Diskurs političkih službenih priopćenja ima i simboličku funkciju (Škiljan, 2000). To znački da jezik postaje simbol zajedništva svih govornika koji se njime služe. Jezik predstavlja simboličku vezu među članovima nekoga komunikacijskoga kolektiva koju oni prepoznaju kao znak pripadnosti nekoj jezičnoj i društvenoj zajednici. Primjer: Svima nama u Hrvatskoj potpuna istina u najvećem je interesu. Domovinski rat bio je obrambeni, pravedan, legitiman i osloboditeljski. Hrvatska je bila žrtva agresije i imala je pravo na samoobranu i oslobađanje svojih okupiranih teritorija.

Jezik službenih političkih priopćenja za javnost

Obilježja jezika službenih političkih priopćenja za javnost proizlaze iz njihovih funkcija. Od svih jezičnih obilježja najuočljivija su ona leksička. Među leksičkim osobitostima zamjećujemo dva istodobna, a oprečna pristupa i procesa: prvi je nastojanje na kroatiziranju nazivlja, a drugi je uvađanje internacionalnoga nazivlja. Brojni su internacionalizmi potisnuti hrvatskim zamjenama. Na primjer, leksemi: gospodarstvo, tajnik, ravnatelj, preslika i čimbenik potiskuju lekseme: ekonomija, sekretar, direktor, fotokopija i faktor. Mnoge hrvatske riječi dobivaju prednost pred isto tako hrvatskim sinonimima, na primjer: nazočan, podrijetlo, obveza, sveza, skrb dobile su prednost pred prisutan, porijeklo, obaveza, veza, briga (Kovačević i Badurina, 2001). Istodobno, tekstovi službenih političkih priopćenja za javnost puni su političkih i novinarskih internacionalizama: publicirati, opstruirati, pluralizam, likvidacija, minuciozan (Silić, 1997) od kojih su neki novije provenijencije: monitoring, skrining, avis.

Jezik službenih političkih priopćenja za javnost karakterizira stilski dualizam, odnosno istodobni utjecaj administrativnoga i novinarskoga stila. Brojne su stilske poveznice političkoga s administrativnim diskursom koje proizlaze iz njihove donekle zajedničke tematike. To se vidi po karakterističnim sintagmama (stambeno zbrinjavanje, braniteljska populacija, zakonske prilagodbe, pregovaračko stajalište, institucionalne prilagodbe, novčana sredstva, financijska potpora), administrativnim i pravnim konstrukcijama (ostvariti pravo od strane, temeljem sudjelovanja, u skladu s pravnom stečevinom, sukladno novom zakonu, sukladno odredbama), administrativnim i pravnim terminima (legitimnost, legalnost, sljedništvo) i nazivima pravnih dokumenata (ugovor o darovanju, odluka o sufinanciranju, ugovor o nastavku suradnje), preciznome navođenju titula i funkcija (državni tajnik, predstojnik ureda za socijalno partnerstvo, predsjednik Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika) i drugim obilježjima. Također je i velik broj poveznica s novinarskim diskursom koje se očituju kao leksemi kojima se iznose ocjene (iznimno, tragično, neprijeporno, osobito, posebno), nastojanje na što eksplicitnijem izražavanju koje stvara pleonastičnost (natjecanje Lige prvaka, član samačkih staračkih domaćinstava), navođenje točnih i potpunih naziva čak i kad su zalihosni (potpredsjednica Vlade i ministrica obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Institut pomorske medicine Hrvatske ratne mornarice - Odjel za podvodnu i hiperbaričnu medicinu) te velikim brojem ustaljenih novinarskih izraza kao što su: dostaviti medijima, steći invalidnost, snositi troškove, ostvariti ciljeve, uručiti odluku, uputiti čestitku, vršiti gradnju, privoditi kraju, uputiti zahvalu, održati izlaganje, ispuniti zahtjeve, izvršiti suicid i brojni drugi. Osnovno je sintaktičko načelo pisanja službenih priopćenja da rečenice trebaju biti kratke i jednoznačne, međutim to često nije slučaj. Priopćenja obiluju umetnutim rečenicama kojima se sadržaj pojašnjava ili se skreće pozornost čitatelja na dio sadržaja. Primjer: Teme razgovora bile su mogućnosti suradnje na područjima turizma i visokog obrazovanja za kojom, kako je naglašeno, obje države imaju interes. Službena priopćenja nastaju u brzini te zbog toga ima malo vremena za njihovo jezično uređivanje. Bez obzira na brzinu njihova nastajanja, tekstovi političkih priopćenja napisani su uređenim i normativno korektnim jezikom. Nekoliko je strateških postupaka koji su vrlo karakteristični za priopćenja i koji služe tomu da ona obavljaju svoju svrhu. Prvi je eufemizacija. Za službena se priopćenja za javnost odabire eufemiziran leksik i nazivlje kojim se nikoga ne može uvrijediti (nizak socioekonomski status, narušeno zdravstveno stanje, neprihvatljivo društveno ponašanje). Osim eufemizacije, u tekstove političkih priopćenja uvode se i evazijske strategije, dakle izbjegavanje potencijalno negativnih i štetnih očitovanja (o tome da nečega nema ili da nešto nije napravljeno, obavljeno ili dovršeno). Izbjegavanje se najčešće postiže korištenjem pasivnih konstrukcija (predviđeno je, potiče se, zagovara se, promiče se, pokrenuto je, stvoreni su uvjeti za) kojima se prešućuje i nastoji ne utvrditi stanovita nepovoljna činjenica te skrenuti pozornost recipijenta na neke pozitivne vidove problema ili na ideje i planove za budućnost. Postupcima eufemizacije i evazije te ciljanim odabirom leksika tekstovi službenih političkih priopćenja za javnost dobivaju na uvjerljivosti.

Zaključak

Obilježja jezika službenih političkih priopćenja za javnost proizlaze iz njihovih funkcija. Uz informativnu, najvažnije su konativna i ekspresivna funkcija jezika političkih priopćenja kojima se pučanstvo nastoji pridobiti za određena ideološko-politička gledišta i postupke. Tekstovi su službenih priopćenja oblikovani tako da su najvažnije informacije navedene na početku neutralnim jezikom, a u ostatku teksta navode se manje važne informacije i njihova interpretacija sugestivnim jezikom. Jezična su osobitost političkih priopćenja dva istodobna, oprečna procesa: prvi je nastojanje na kroatiziranju internacionalnoga leksika, a drugi uvođenje novoga internacionalnoga leksika. Stilske osobitosti jezika političkih priopćenja proizlaze iz dualizma administrativnoga i novinarskoga stila. Za tekstove službenih političkih priopćenja za javnost najkarakterističniji su postupci eufemizacije te evazije potencijalno nepovoljnih činjenica.

Referencije

  • Bešker, I. (1996) Vježbanjem do majstorstva izraza. U: Ricchiardi, S. i Malović, S. (ur.) Uvod u novinarstvo. Zagreb: Izvori, 155-164.
  • Galić, M. (1996) Kako preživjeti pritiske. U: Ricchiardi, S. i Malović, S. (ur.) Uvod u novinarstvo. Zagreb: Izvori, 148-152.
  • Kovačević, M i Badurina, L. (2000) Raslojavanje jezične stvarnosti. Rijeka: Izdavački centar Rijeka.
  • Leetaru, K. H. (2001) Language use in Advertising: An Analysis of Linguistic Features Across
  • Readership Domains. University of Illinois: Urbana-Champaign.
  • Malović, S. (1995) Novine. Zagreb: InterGrafika.
  • Malović, S. (1996) Bogatstvo izražaja. U: Ricchiardi, S. i Malović, S. (ur.) Uvod u novinarstvo. Zagreb: Izvori, 52-56.
  • Malović, S. (2005) Osnove novinarstva. Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga.
  • Novosel, P. (1996) Teorija o praksi ili teorija za praksu? U: Ricchiardi, S. i Malović, S. (ur.) Uvod u novinarstvo. Zagreb: Izvori, VII-XII.
  • Ricchiardi, S. (1996) Tradicionalni kriteriji za određivanje vijesti. U: Ricchiardi, S. i Malović, S. (ur.) Uvod u novinarstvo. Zagreb: Izvori, 4-10.
  • Silić, J. (1997) Novinarski stil hrvatskoga standardnog jezika, Kolo VII, 3, 1997, 495-513.
  • Škiljan, D. (2000) Javni jezik. Zagreb: Izdanja Antibarbarus.