Rječnik djela i pisca - cilj i zadaća

Razmišljanja uz rječnik prvotiska Biblije u prijevodu Bartola Kašića

Izrada rječnika jednoga pisca teorijski je i praktični leksikografski problem, koji je postao posebno zanimljiv i izazovan nakon intenzivnijega prodora računalne tehnike u jezikoslovna istraživanja.

Pogrešno je tvrditi da rječnika pisca nije bilo i prije pojave novovremenih tehnika, ali su suvremene računalne metode bitno olakšale napore leksikografa.

Već odavno uz djela starih pisaca nalazimo popratne rječnike s objasnidbenom funkcijom: trebalo je suvremenom čitatelju objasniti značenje tzv. manje poznatih i nepoznatih riječi. U takvim je rječnicima kriterij odabira riječi za objašnjenje bio uvijek osoban, ovisan o priređivačevu osjećaju za nepoznato, manje obično ili zastarjelo, a što se tiče prezentiranja vokabulara, dobivala se jednostrana slika o specifičnosti piščeva jezika.

Moglo se, naime, dogoditi da se protumači strana riječ, posuđenica, novotvorenica ili prilagođenica, eventualno pokoji dijalektizam, a da se nekoj riječi koja i danas živi ne utvrdi specifično značenje u jednom vremenskom odsječku, u jednom stilskoknjiževnom razdoblju ili u jeziku pojedinoga pisca. Iz tih je razloga uvijek bolje uz djelo starijega pisca dati intenzivan ili potpun rječnik.

Takav rječnik bilježi sve riječi koje nalazimo u korpusu, a korpus može biti jedno djelo ili piščev cjelovit opus. Glavni cilj takvoga rječnika je opis jezika nekoga autora, utvrđivanje stanja u književnom jeziku određenoga razdoblja, te osobni doprinos toga autora leksičkom bogatstvu jezika na kojem stvara. (Suhadolnik 1993: 333).

Prvi takav rječnik koji je istodobno bio i popratni i intenzivni pojavljuje se uz transliterirano izdanje tragedije Venfrida, Bartola Kašića (1991.), a drugi uz pretisak Pištola i evanđel'ja (1613.) Ivana Bandulavića (1997.). Oba djela izašla su u Njemačkoj u nizu Quellen und Beiträge zur kroatischen Kulturgeschichte. Ideja da se starija izdanja poprate intenzivnim rječnicima potekla je od prof.dr. Elisabeth von Erdmann-Pandžić, a autorica obaju rječnika je dr. sc. Darija Gabrić-Bagarić.

Vrijednost i svrhovitost takvih rječnika došla je do punog izražaja kad se pristupilo proučavanju jezika Kašićeve Biblije i upravo je postojanje rječnika Bandulavićeva lekcionara omogućilo najrazličitija otkrića o Kašićevim vezama s hrvatskom svetopisamskom baštinom i s različitim književnim krugovima.

Kad se jednom pristupi izradi rječnika pisca ili djela, moraju se utvrditi načela po kojem će rječnik biti ustrojen i opseg obavijesti koje pruža rječnički članak.

Optimalna podloga za izradu rječnika jest konkordancija piščeva djela (ili djelâ) iz koje se posebnim metodama oblikuje rječnički članak i popunjava podacima koja nam opet nudi ta ista konkordancija.

Budući da je konkordancija sirov materijal, sastavljač rječnika mora utvrditi popis podataka koje želi dati u rječniku. Prvi zahtjev je utvrđivanje natuknice, zatim slijedi gramatička obavijest o vrsti riječi, definicija značenja ili koji drugi tip opisa značenja (istoznačnica, strana istovrijednica), popis pojavnica i oprimjerenje. Sastavljač mora voditi računa o homonimiji i polisemiji, te u tom smislu razraditi rječnički članak. Osim tih osnovnih elemenata može se dodati i podatak o čestoti, etimologija, eventualno uputnica na pravopisnu ili kakvu drugu inačicu.

Natuknica je kanonski oblik riječi - nom.jd. za imenicu, nom.jd. m.r. za pridjev i zamjenicu s rodom, nom. lične zamjenice i broja, infinitiv za glagole. Često je natuknica konstrukt sastavljača rječnika i tada je obično označena zvjezdicom (*), jer konkordancija kao popis pojavnica ne mora nužno nuditi i natuknički lik ako on nije u tekstu potvrđen.

Gramatička obavijest obično je svedena na oznaku vrste riječi.

Nakon tih elemenata u natukničkom članku slijedi opis značenja, koji može biti ostvaren definicijom, suvremenom istoznačnicom ili se, u specifičnim slučajevima kakav je rječnik prijevoda Biblije, tumačenje značenja može vezati za latinsku istovrijednicu. Taj se postupak posebno preporuča kod višeznačnih riječi, kad hrvatski ima jednu riječ za više latinskih zasebnih riječi posebnoga značenja, a kod homonima takav je postupak obvezatan. Obvezatno se navode značenja i onda kad se Kašićevo značenje razlikuje od suvremenoga.

Za ilustraciju ćemo navoditi najspecifičnije primjere pojedinih skupina.

Već je napomenuto da u djelima starih pisaca nalazimo riječi kojima prepoznajemo značenje različito od suvremenoga, ili se suvremeno čak ni ne ostvaruje, što obvezuje sastavljača rječnika na tumačenje takve riječi unatoč njezinu poznatu i blisku obliku.

Stariji nabožni pisci -konkretno bosanski franjevci i isusovci 17.st. - riječ prilika rabe sa značenjem primjer, izgled, pa čak se nekad koristi i kao istovrijednica za parabolu evanđeoskih tekstova. Kašić ima riječ prilika sa značenjima: sličnost, uzorak, oblik, izgled. U jeziku tih pisaca ne nalazimo za navedenu riječ značenje okolnost, mogućnost, što je danas osnovno značenje.

Kašić ima riječ ustanoviti se koja odgovara današnjem učvrstiti se, uvječbati mu znači poučiti, zabava je zanimanje ili revno nastojanje, a okoliš nema veze sa modernim ekološkim pokretom, jer znači kolut, krug, zemaljski krug, tijek dana (24 sata).

U Kašićevu prijevodu Biblije riječju dvor prevode se lat. atrium (u suvremenom jeziku najbliže bi bilo značenje predvorje), ista riječ prijevod je i latinskoga forum (trg, javno mjesto), a pojavljuje se i današnje značenje dvorac.

Ima slučajeva da se višeznačnica ne potvrđuje s današnjim značenjem, a njezina se polisemnost može tumačiti jedino Kašićevim nastojanjem da popuni lakune u hrvatskom jeziku. Zanimljiv je primjer pristanište, gdje ne postoji značenje »luka«, ali se pojavljuju značenja: spavaća soba (cubiculum), prenoćište (deversorium), stan, dom, gostinjac (hospitium), boravak ( mansio), šator (tabernaculum).

U svim slučajevima sastavljač rječnika mora označiti pojedina posebna značenja i utvrditi latinski ekvivalent.

Homonimi istočnik sa značenjem »izvor, vrelo« i istočnik »čovjek s Istoka« obrojčavaju se, što je uobičajeni postupak kod homonima, ali kako danas te riječi ne funkcioniraju u jeziku, bar ne u neutralnom izrazu, nužno im je dodati istoznačnicu ili definiciju.

Može se eventualno u poetskom jeziku naći istočnik kao sinonim za vrelo, ali drugo značenje u današnjem hrvatskom pokriveno je riječju istočnjak.

I danas postojeći homonimi dobro (imenica) i dobro (prilog), ili dug (imenica) i dug (pridjev) osim obrojčavanjem diferencirani su i oznakom vrste riječi, pa im nije potrebna istoznačna riječ ili definicija.

U bloku pojavnica bilježe se zapravo realizacije natuknice skupa s oznakom mjesta na kojem se pojavnica u tekstu javlja ( u konkretnom slučaju to je kratica biblijske knjige, poglavlja i retka) i s gramatičkom napomenom ako se oblik razlikuje od suvremenoga. U rječniku Kašićeve Biblije takve se obavijesti nalaze uz sve one likove koji su relevantni za povijest jezika i uz sve one koji se bitno razlikuju od suvremenih, a to su množinski padeži, oblici imperfekta, glagolskih priloga i pridjeva i sl. Npr. došadši /pril.proš./, bjehomo /impf./, bita /trp.pridj./, kamiljah /L.mn./ i sl.

Ukoliko se natuknička riječ pojavljuje samo u frazemu ili u kolokaciji, onda se pojavnica obvezatno navodi u cjelosti, a ne izdvojena iz sveze u kojoj se jedino realizira. Takav je primjer pridjev kutnji realiziran samo u sintagmi kutnji zub, premda se pojavljuje i imenica kutnji sa istim značenjem, zapravo kao posebna tvorba paralelna suvremenoj riječi kutnjak.

Nestandardizirani oblik jezika podrazumijeva pojavu fonetsko-pravopisnih inačica koje se povezuju uputnicom između natuknica. Kako Kašić rabi i čakavske i štokavske likove nekih riječi, ili naporedo ijekavske i ikavske, moraju se povezati u rječničkom tekstu, pa otuda potreba za uputnicama tipa človik, vidi človek, človjek, čovik, čovek, čovjek.

Oprimjerenje je deziderata, a ne obvezatni element rječničkoga članka, i ono uglavnom ovisi o opsegu djela i opsegu rječnika. Djelo velikoga formata, kakva je Biblija, praćeno je i velikim rječnikom, u kojem bi navođenje primjera iznimno povećalo opseg rječničkoga teksta, pa čak kad bi se za svako značenje navodio samo jedan primjer. U našem rječniku primjeri nisu navođeni i stoga što se svaka riječ u rječniku označava signaturom biblijske knjige, poglavlja i retka, pa kad korisnik u tekstu prijevoda pronađe riječ, istodobno je našao i primjer.

Da bi se o jeziku pisca dobila potpuna a ne plošna slika, preporuča se navesti čestotu riječi, što se može ostvariti na više načina. Jedna je mogućnost kompjutorsko prebrojavanje, a druga je grafijsko označavanje jedinačnih slučajeva i višebrojnih potvrda. U našem rječniku koristili smo se drugom metodom: brojne potvrde, odnosno vrlo frekventne riječi označene su točkicama, jedinačne potvrde posebnim znakom, a ako se pojavljuje ograničen broj potvrda, onda su navedene sve.

Kad smo razriješili sve važne probleme, zapravo smo obavili leksikografski dio posla, a istodobno smo pokazali što želimo postići takvim jednim rječnikom. Kašićevoj Bibliji, samim tim što je ostala netiskana, moglo se dogoditi što i većini rukopisnih djela, koja najčešće nisu ekscerpirana za povijesne rječnike nacionalnih jezika, ne ulaze u korpus za proučavanje jezičnopovijesnih promjena, njihov odjek u leksikografskim djelima je neznatan ili nikakav. Najveći hrvatski povijesni rječnik - Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika JAZU 1882.-1976. nije kao izvor imao Kašićevu Bibliju, pa stoga u njemu nalazimo niz relativnih pogrešaka. Naime, događa se da za neku riječ stoji podatak o prvoj potvrdi iz nekoga mlađega pisca, a riječ je zapravo Kašićeva novotvorenica, prilagođenica ili prevedenica, što naravno autori rječnika, upravo zbog nepoznavanja Kašićeva prijevoda, nisu mogli znati. Zato takve pojave i moramo nazvati relativnom pogreškom - nastalom zbog nedostatka izvora.

Kad bi se kojim slučajem izrađivale dopune toga velikoga rječnika, udio Kašićeva leksika iz prijevoda Biblije ne bi bio zanemariv.

Pojavnice su zapravo realizacija jezika i one služe za praćenje i proučavanje jezičnih mijena. U rječniku Kašićeve Biblije pojavnice su i birane po kriteriju morfološke relevantnosti, što znači da su svi oblici različiti od suvremenih i svi koji su pokazatelj razvoja organskih idioma i književnoga jezika obvezatno zabilježene. Tako blok pojavnica omogućuje jezikoslovcu opis Kašićeva jezika na fonetskoj i morfološkoj razini bez iščitavanja kompletnoga biblijskoga teksta, zapravo je ekscerpcija, kao početni korak u istraživanju piščeva jezika, već obavljena - obavio ju je sastavljač rječnika. S obzirom da je svakoj riječi određena i gramatička vrsta, istraživaču je ponuđena istodobno i klasifikacija građe.

Svrhovitost izrade takvoga rječnika vidi se ako želimo utvrditi piščevo mjesto na razvojnoj vertikali književnoga jezika - u našem slučaju hrvatskoga.

Prijevod Biblije u svakom nastajućem ili novonastalom književnom jeziku test je sposobnosti toga jezika da izrazi složene sadržaje biblijskoga svijeta i bogatstvo visokostiliziranoga svetopisamskoga izričaja. Kad je Kašić u 17. st. prevodio s Vulgate na hrvatski jezik, nastojeći pri tome pomiriti intencije da se književni jezik temelji na štokavskom narječju, na onom koje je "najopćenije" i koje može funkcionirati kao lingua communis koju zagovara vrh Katoličke crkve, pa i Kašićevi poglavari, s onim što se nudi kao književnojezična baština na hrvatskom prostoru, nerijetko se našao u zrakopraznom prostoru, što se jedino vidi u jezičnoj nadgradnji prijevoda - u leksiku i sintaksi. Fonetsko-morfološki opis Kašićeva prijevoda Biblije može se sažeti u kvalifikaciju da je to štokavski ijekavsko-ikavski prosjek 17. st. No tek rječnička građa pokazuje koliko u tome ima općeštokavskoga, koliko dubrovačkoga i čakavsko-primorskoga, a koliki je nanos iz svetopisamske tradicije od glagoljaša do primorskih lekcionara i Bandulavićeva Lekcionara (1613.). Naravno, tek intenzivni rječnik otkriva postotak Kašićeva samostalnoga i samosvojnoga rječotvorja.

Na osnovi rječnika utvrđeno je da je Kašić kao vrelo leksika imao dubrovački govor i dubrovački književni izraz, da je zaglédao u Bernardinov i Ranjinin Lekcionar, u glagoljaške prijevode, te posebno u Marulićeva djela i djela prvih franjevaca.

Pomoću rječnika utvrđen je suodnos između Kašićevih rubnih zapisa na tekstu Biblije i starije hrvatske svetopisamske tradicije. Utvrđeno je tako da rubni zapisi imaju funkciju bilježaka u kritičkom izdanju, a po podrijetlu su prevoditeljska rješenja iz lekcionarâ, iz Bandulavića i iz crkvenoslavenskoga psaltira. Udio ostalih nabožnih djela je znatno manji (Gabrić 1999: 118-119). Na temelju fraza zabilježenih u rječniku otkrivena je mjera Kašićeva posezanja za Bernardinom i Bandulavićem. Saznali smo da Kašić preuzima lekcionarske fraze: kasni srcem (tardi cordem), milo mi je (misereor), čuti se zlo (male habere) (Gabrić 1999a: 57).

Klasificirana jezična građa kakvu nudi rječnik pisca i djela omogućila je uspostavljanje paralele s rječnikom Blago jezika slovinskoga (1649./51) Jakova Mikalje, s prvim trojezičnim rječnikom kojemu je ulazni stupac hrvatski - pri čemu se došlo do epohalnoga otkrića da je Mikalja ekscerpirao za svoj rječnik rukopisnu Kašićevu Bibliju (Gabrić 1996: 37-49). Kad se zna da je Mikalja bio izvor i uzor nizu dopreporodnih rječnika, pa i samom Šuleku u preporodno vrijeme, onda je lako zaključiti da je Mikaljinim posredovanjem Kašićev leksik prodro u hrvatska leksikografska ostvarenja. Ta nam činjenica dopušta da se zamislimo nad Kašićevom sudbinom: iako netiskana, njegova je Biblija živjela, imala stanoviti komunikacijski proteg - preko Mikaljina rječnika do leksikografa ilirskoga doba.

Kašićev nam rječnik omogućava da vidimo što se u 17.st. u hrvatskoj književnoj produkciji pojavljuje kao teološko-religijski naziv, koji se pojmovi imenuju hrvatskom, a koji stranom riječju ili posuđenicom, kako se formira nazivlje za apstraktne pojmove i pojave. Nije nevažan ni podatak o Kašićevu poznavanju latinskoga, posebno u značenjskim nijansama, što bi nam potpuno izmaklo kad nam rječnik ne bi - kad god to tekst zahtijeva - pružao latinsku istovrijednicu.

Morfološkom su prilagodbom prema latinskim nazivima: dipsas, herodium, choerogryllum, haliaeetum, ibis, larus, pygargum nastale Kašićeve prilagođenice: dipsa, herodij, herodion, herogril, halijet, ibina, lar, pigarg ( zmija otrovnica, čaplja, bodljikava svinja, vrsta orla, ptica močvarica, galeb, vrsta orla), u čemu vidimo model kojim bismo se i mi danas poslužili pri prilagodbi latinskih naziva. Latinski dometak -us, -um je reduciran na -ø dometak, s jedinom iznimkom kod ibis - ibina, gdje je prilagođavanje išlo u pravcu imenice ženskoga roda prema odredbi -ptica močvarica, ili kod dipsas- dipsa, gdje je prilagođavanje provedeno u ženskom rodu prema sememu zmija. Takvih leksema ima znatan broj. Isti postupak ponavlja Kašić i kod naziva dragoga kamenja, za koje također nije znao hrvatski naziv, pa su nazivi krisoprazić, krisolitić, bdelij, berilić, margarita, margaritić nastali prema chrysoprasus, chrysolitus, bdellium, beryllus, margarita reduciranjem dometka ili dodavanjem dometka -ić, nakon čega smo dobili umanjenicu. Pogledamo li u suvremeni prijevod Svetoga pisma, naći ćemo na paralelnim mjestima hrizopraz, krizolit, bdelij, beril, što je isti tip tvorbene prilagodbe, razlika je samo u fonološkoj opreci h: k, s: z. Suvremeni prijevod prema margarita ima biser, što je arabizam potvrđen od 13. st.

Identičnim su postupkom nastajali nazivi biljaka, pa se prema storax pojavljuje storač ili prema stactus - stakta. Prilagođenice istoga tipa nalazimo i kod naziva svećeničkoga ruha (efod, filakterija), naziva židovskih blagdana (Enčenija, Scenopegija), naziva mjera (kor), glazbala (sistar), zvanja i titula (apostata, atersata, tetrarh) i dr.

Prevedenice (kalkovi) se pojavljuju bez posebna pravila, u području leksika ograničene uporabe i sa istim rasporedom po značenjskim skupinama kao i prilagođenice. Nešto ih je možda više za imenovanje apstraktnih pojava. Specifičnosti Kašićeva postupka možemo objasniti na primjeru snažnik prema robustos (snažan). Latinski je leksem pridjev od kojega Kašić pravi imenicu tako što na pridjevnu tvorbenu osnovu dodaje sufiks -ik za tvorbu imenice koja znači nositelja osobine označene pridjevom, po modelu sretnik, bijednik. Prozirnim kalkom možemo smatrati vrhrameničtvo prema superhumerale, kojim se imenuje dio svećeničkog ruha (oplećak u suvr. prijevodu), ili dvomorje prema grecizmu dithalassum.

Novotvorenica je u Kašića iznimno veliki broj, također u svim značenjskim skupinama, s tim što je njihova tvorbena korektnost nejednaka.

Pri stvaranju novotvorenica Kašić koristi hrvatske dočetke, s tim što se oni katkad vezuju za tvorbene osnove različite od onih u suvremenom standardnom jeziku. Taj se postupak posebno pojavljuje kod oblikovanja glagolskih imenica od svršenih glagola, pa ćemo prema zarobiti imati dvije imenice: zarobljenje i zarobljenstvo, a obje će značiti ropsto, sužanjstvo. Ili prema zabiti (zaboraviti) - imenica glasi zabitnik (onaj koji zaboravlja), iako je neovjeren pridjev zabitan.

Okovratenica je Kašićeva novotvorenica sa značenjem ogrlica. Novotvorenica jednoga pisca uvijek znači da se u povijesnoj perspektivi radi o prvoj potvrdi, pa s tim u vezi treba naglasiti da je Kašić tvorac riječi pozorište prema spectaculum i knjižnica prema bibliotheca.

Konačno, zahvaljujući rječniku Kašićeve Biblije možemo pratiti pomake i promjene u prevođenju Svetoga pisma na hrvatski sve do najnovijega vremena. Rezultati su usporedbi nekad više nego neočekivani, posebno u domeni botaničkoga nazivlja, naziva za drago kamenja , gdje se i suvremeni prijevod često slaže s Kašićem, bez obzira na različit jezik izvornika: latinski u Kašića, a grčki i hebrejski u modernom izdanju.

Možemo samo zamisliti do kakvih bismo otkrića došli kad bismo izradili intenzivne rječnike ostalih Kašićevih velikih prijevoda: Rituala rimskoga, Pištola i evanđel'ja, Kempenčeva Nasljedovan'ja Isukrsta, da spomenemo samo najvažnije. U vrijeme u kojem stvara Bartol Kašić jezikom se i smatraju leksik i sintaksa, jer se prema njima pisac smješta u okvire nacionalnoga književnoga jezika, i to s obzirom na povijest i u odnosu na suvremeni trenutak. Rječnik Nasljedovan'ja omogućio bi nam usporedbu s Marulićevim prijevodom Kempenca, rječnik Pištola i evanđel'ja pokazao bi nam koliko je Kašić preuzimao od Bandulavića, čiji je prijevod bio službena knjiga i u Kašićevo vrijeme, a koliko je pak svoj prijevod lekcionara Kašić temeljio na vlastitom prijevodu Biblije. Nakon takvih usporedbi, mogućih samo ako postoji rječnik, mnoge naše kvalifikacije koje spremno izričemo o Kašiću, pogotovo u prigodničarskom zanosu, bile bi ili znanstveno utemeljena činjenica ili im uopće ne bi bilo mjesta u ozbiljnom diskursu. Bilo bi stoga za znanost nužno, za kulturnu povijest korisno i za jezikoslovna istraživanja neprocjenjivo pri svakom pretisku djela starih pisaca, ne samo Kašićevih, izraditi intenzivni rječnik. Gotovo bi se moglo reći da u suvremenim jezikoslovnim proučavanjima izrada rječnika treba biti prvi korak, jednakovrijedan klasičnom ekscerpiranju građe, neka vrsta zamjene tomu klasičnom postupku, na temelju kojega bi se onda proučavao piščev jezik na svim razinama. Suvremene tehnike olakšavaju posao, ostaje nam samo poželjeti marnih sastavljača rječnikâ, čiji će nam napori omogućiti pogled u bogatstvo pisane baštine. A za takav cilj vrijedi se zauzeti.

Literatura

1. Gabrić-Bagarić, D. 1996: Kašićeva rukopisna Biblija i Blago jezika slovinskoga Jakova Mikalje, Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 22, 37-49.
2. Gabrić- Bagarić, D. 1999: Rubni zapisi u rukopisnoj Bibliji Bartola Kašića, Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 25, 99-121.
3. Gabrić-Bagarić, D., 1999 a: Bartol Kašić i hrvatska svetopisamska tradicija, Bartol Kašić u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, Zagreb, 49-70.
4. Moguš, M. 1993: Piščev rječnik, Rječnik i društvo, Zbornik radova sa znanstvenoga skupa o leksikografiji i leksikologiji održanog 11.-13. X. 1989.g. u Zagrebu, Zagreb, 249-254.
5. Suhadolnik, S. 1993: Avtorski slovar, Rječnik i društvo, Zbornik radova sa znanstvenoga skupa o leksikografiji i leksikologiji održanog 11.-13. X. 1989.g. u Zagrebu, Zagreb, 333-336.