Postoji li rječnički članak u dopreporodnim rječnicima

U radu se govori o elementima rječničkoga članka i njihovoj specifičnoj organizaciji u polaznom stupcu višejezičnoga rječnika. Uspoređuju se s načelima ustrojstva članka prema suvremenim leksikografskim teorijama.

Svi su naši dopreporodni rječnici višejezični, pa bi se očekivalo da i nemaju rječničkoga članka u onom smislu u kojem se o toj leksikografskoj činjenici govori u svezi s jednojezičnim rječnikom.

Kad pristupamo analizi nekoga starijega rječnika, zapravo promatramo ga primjenjujući načela suvremene leksikografije i tražimo elemente karakteristične za rječnik kojega suvremenog jezika. Rječnički članak dopreporodnoga rječnika specifično je ustrojen u odnosu na stanje u suvremenim rječnicima. Razlike se ne odnose toliko na popis obaveznih sastavnica koliko na njihov raspored, grafičko predstavljanje i prezentiranje korpusa. U dopreporodnim rječnicima, čak i kad su višejezični, polazni se stupac oblikuje poput članka jednojezičnoga rječnika. U prilog toj tvrdnji promatrat ćemo rječnik Blago jezika slovinskoga (1649./51.) Jakova Mikalje s polaznim hrvatskim stupcem i talijanskim i latinskim kao ciljnim jezicima, koji pokazuje najraniji stupanj u poimanju toga leksikografskoga zahtjeva.

Kako se radi o trojezičnom rječniku, očekivalo bi se da rječnički članak u klasičnom smislu i ne postoji, međutim, Mikaljin je hrvatski stupac oblikovan kao u jednojezičnom rječniku, a latinski pak prema pravilima o navođenju riječi u latinskim jednojezičnim rječnicima uključujući i popis sinonima. Samo u talijanskom stupcu imamo isključivo navođenje ekvivalenta.

Višejezični rječnici sastavljaju se s različitom svrhom: rječnik može biti objasnidbeni u smislu da omogući shvaćanje tekstova u polaznom jeziku ili opisni u odnosu na polazni jezik. O ostalim namjerama ovom prilikom nema potrebe govoriti jer je sasvim jasno da je Mikaljin rječnik, pogotovo kad mu znamo namjenu, upravo sastavljen kako bi opisao hrvatski jezik.

Namjena je objašnjiva i izborom ciljnih jezika, latinskoga i talijanskoga, koji isusovački đaci i misionari najbolje poznaju. Opseg rječnika određen je također unekoliko deskriptivnim karakterom, a dijelom(pretpostavljenim) načinom nastanka. Naime, postoje indicije da je Mikalja svoj rječnik radio prema nekom latinskom rječniku, za čije je lekseme nalazio ekvivalente u hrvatskom, a ako ih nije imao, popunjavao je lakune prevedenicama i novotvorenicama, zbog čega ima čitav niz hapaksa: Bockholt (1990: 426). O drugim mogućim pisanim izvorima Mikaljina rječnika govoreno je na drugom mjestu: Gabrić-Bagarić (1996:37-49).

Suvremena leksikografska teorija kao elemente ustroja rječničkoga članka naznačava: grafički izgled članka, abecediranje, gramatičku obavijest, izgovor (što za hrvatski nije najbitnije), etimologiju (što nije obvezatno), instrumentarij za opis značenja, gdje spadaju definicija, lociranje u sustav sinonima, obradba homonimije i polisemije, oprimjerenja i komentare (u Zguste »glose«): Zgusta (1991: 253).

U grafičkom izgledu članka najvažniji je i najuočljiviji tip slova kojom je označena natuknica, na jednoj, i svi ostali elementi, na drugoj strani.

Natuknica i sve što uz nju stoji u hrvatskom stupcu grafički je u Mikalje pisano slovima običnoga tipa, talijanska istovrijednica pisana je kurzivom, a latinska opet običnim tipom slova. Natuknica u hrvatskom stupcu - ovisno o dijelu rječnika - počinje velikim ili malim slovom, dok su talijanska i latinska riječ gotovo redovito pisane velikim početnim slovom i od hrvatske riječi odvojene zagradom (talijanske), odnosno točkom i zarezom (latinske).

Mikaljin je rječnik primjer priručnika abecediranog slovo po slovo, a digrami se tretiraju kao skupine dvaju grafema, kao slovni niz, što je utemeljeno u zapadnoeuropskoj tradiciji. Iz toga razloga grafijski nacrt nije uvijek usklađen s repertoarom fonema. Npr. fonem /ž/ obilježava se digramom sg (sgena) ili trigramom sgj (sgjao), što znači da će riječi koje počinju tim fonemom svoje mjesto u abecednom redu imati iza niza se (setembar). Stoga će se dogoditi da trpni pridjev bude nekoliko natukničkih mjesta udaljen od osnovnoga glagola. Isti je slučaj i s glagolskom imenicom. Najbolji je primjer glagol roditi (566.str) kod kojega između glagola i trpnoga pridjeva, odnosno gl. imenice - rođen (roghjen), rođen'je (roghjenje), stoje još natuknica rodjak i njezine izvedenice, rog i izvedenice.

Kao natuknica pojavljuju se prijedlozi, npr. na, od, s i sl. uz koje ne dolaze na jednom mjestu sve prijedložno-padežne veze, već se prema početnom slovu riječi koja ide uz prijedlog svezi određuje mjesto u abecednom redu.

Natuknica može biti i leksička jedinica manja od riječi, kao što je npr. prefiks naj-, s opisom: to jest svrh svijeh, veće od svijeh, gdje su primjeri superlativa (najbolji, najbogatiji, najdraži, najglavniji, najgori... ) smješteni prema abecedi a ne uz natuknicu-prefiks.

Sljedeći element koji se očekuje u rječničkom članku - gramatička obradba - ovdje postoji samo djelomično, točnije uz pridjeve i zamjenice, uz glagolski trpni i radni pridjev navedeni su pokraj natukničkoga, kanonskoga oblika u nom.jd. m.r. nastavci za ženski i srednji rod (-a, -o/-e).

Uz glagole daje se kao zasebna natuknica glagolski trpni ili radni pridjev, ovisno o prelaznosti glagola, te za većinu glagola glagolska imenica tvorena sufiksom -je od glag. trpnog pridjeva ( ćućen'je, oskvrnuće).

Primjeri: Od glagola obuhnuti, oteći naveden je glag. radni pridjev obuhnuo, la, lo, dok se trpni pridjev ne navodi. Od glagola obiknuti (se) navode se i trpni i radni glag. pridjev: obiknut, obikao, prema obući, oditi stoje trpni pridjevi obučen, a, o, odiven, a, o, te primjeri: obučen u bilo,~ u crno, ~ siromaški, ~ u čohu.

Po grafičkom izgledu svakoga od tih elemenata, po njegovu smještaju u novi redak, vidimo da za autora Blaga svaki od tih oblika ima status zasebne riječi - uvjetno rečeno status zasebne natuknice, ali je uvijek smješten u blizinu osnovne riječi. Tu dolazimo do zaključka da smještaj tih oblika, koji se u suvremenom rječniku nalaze u bloku gramatičke obrade, izravno ovisi o koncepciji rječnika, odnosno o abecediranju slovo po slovo.

Slijedeći situaciju u talijanskom jeziku, koji ne razlikuje oblik svršenoga i nesvršenoga vida glagola, Mikalja naporedo daje oba lika u paru kao natuknicu i njezin sinonim: nalajati, lajati; nadolivati, nadoliti; nadimati, naduti i sl. Međutim, kad osjeti da između dva vida postoji razlika u značenju, Mikalja neće koristiti tu metodu, pa ćemo naći ovakav slijed: nagovarati, svjetovati; nagovarati, poticati prema nagovoriti, prignuti razlogom. Nijansa značenja obilježena je riječju koja se javlja kao objašnjenje ( svjetovati, poticati) ili definicijom (prignuti razlogom »uvjeriti argumentima«).

Ukoliko od takvoga glagola tvori glagolsku imenicu, opet objašnjenjem ili kakvim dodatkom nijansira značenje: nagovaran'je, potican'je prema nagovaran'je s razlogom. Na osnovi tih činjenica smjeli bismo zaključiti da Mikaljin rječnik ima elemenata gramatičke obradbe, ali u specifičnom obliku i u specifičnom smještaju u odnosu na natukničku riječ.

Sljedeća odlika natukničkoga članka je definicija, koja u Mikaljinu Blagu nije pravilo, nego se pojavljuje ovisno o autorovoj procjeni jasnoće značenja, raširenosti riječi i vrste semema. Ukoliko autor misli da riječ nije općepoznata i da korisnik rječnika neće samo na osnovu ekvivalenata iz ciljnih jezika saznati značenje, dodaje opisnu definiciju. Npr. alkimija, način za činiti zlato od gvozdja; endek, prokop oko grada; istorija, pismo od stvari prošaste, od starine; kalamita, kamen koji gvozdje poreže; kolenda, popivkinja koja se pjeva prid Božić al prid Mlado lito; obrizak, što se obriže; nadrediti, staviti jednoga nad ostale da je glava.

Definicija je vrlo često bliska suvremenoj, posebno kod nomina agentis, gdje je značenje definirano koji radi (čini)...: istorik, koji piše istorije; klobučar, koji klobuke čini; konjuhar, koji ima pomnju od konja u konjušnici; ljubovnik, koji ljubi; nagovoritelj, koji potiče i nagovara; nadivalac, koji nadiva; odgovoritelj, koji odgovara; kod naziva predmeta: octenica, sud od octa; oduha, kud se oduhiva; kod opisa radnji: nakositi, kosom narizati; nadimiti, dimom ocrniti; obsjeniti,sjenu činiti; odmekšati, činiti meko; ili kod pridjeva: nadjačiv, što se može nadjačati; kašljiv, koji mnogo kašlje.

Katkad umjesto definicije navodi hiperonim, najčešće kod nazivlja - medicinskoga, botaničkoga, zoološkoga, u onomastikonu.

Primjeri:

1. lišaj, nemoć od obraza; davnice, zadavnice, nemoć od grla;
2. odoljen, trava; despik, trava; djetelina, trava; kaloper, trava; kapunika, trava; konjski rep, trava; liščac, trava; loboda, trava; ljubdrag, trava; kaloš, cvijet; eban, drvo; cedar, dub; lješnik, dub; cedrun, stablo; opaha, vrsta žita
3. barbun, riba; cipal, riba; čikov, čik, riba; datili, prstaci, riba; kovač, riba; koska, riba; bazijan, ptica; brigunica, prigorulja, ptica; ciz, gizer, ptica; čaplja, ptica; dlačka, ptica; kozodoj, ptica; kraljić, ptica; kraguljac, ptica;
4. Egipat, zemlja; Liburnija, država; Leči, grad; Ljubljana, grad; Ebro, rijeka; Elba, otok; Andrija, ime čovičje.

Landau tvrdi da u višejezičnim rječnicima nema sinonima, što Mikaljin rječnik pobija : Landau (1989: 110). Kao svojevrsna dopuna definiciji ili hiperonimu pojavljuju se nizovi istoznačnica (ili bliskoznačnica), također izravno ovisnih o koncepciji rječnika. Budući da je Mikalja pisao rječnik za misionare u južnoslavenskim krajevima, na narječno nejedinstvenom prostoru, nastojao je dati što više istoznačnica kako bi prezentirao leksičko bogatstvo i raznolikosti, tako da se može govoriti o raznodijalektnoj sinonimiji: Gabrić-Bagarić ( 2000: ).

Primjeri: beteg, nemoć; brašno, muka; čobanin, pastir; gräd, krupa, tuča; japno, klak; kantati, pjevati; kasno, dockna; kut, nugao; lačan, gladan; mator, star; nag, go; nadvor, vanka; oblok, prozor; odpeljati, odvesti; pijesak, sablun; škoda, šteta; tovar, osao, osal, magare; val, talas itd.

Budući da Mikalja u svom rječniku opisuje leksik nestandardiziranoga jezika, može se za navedeni niz koristiti naziv istoznačnice, za razliku od odnosa standardizirani jezik-dijalekt u suvremenoj situaciji gdje bi se za navedene sinonimske parove mogao uzimati samo naziv bliskoznačnice. Navedene istoznačnice iz sinonimskoga niza pojavljuju se, osim rijetkih iznimaka, na svom mjestu u abecednom redu, što znači da svaki član sinonimskoga niza ima i status natuknice. Popis raznodijalektnih istoznačnica utvrđuje nas u ideji da Mikaljin rječnik ne treba uvijek zvati prvim štokavskim rječnikom, jer je udio inodijalektnih leksema znatan.

Najčešće su sinonimski nizovi zamjena za definiciju, premda ima slučajeva kad se uz sinonimski niz pojavljuje i definicija.

Primjer argatin, koji nosi na rame, bastah predstavlja slučaj kad je definicija umetnuta između dva sinonima, a primjer arsenik, sičan, otrov za miše - ilustrira slučajeve kad Mikalja definiciju dodaje istoznačnicama.

Ima natukničkih nizova koji nisu temeljeni na dijalektnim oprekama, već su prije registriranje svih značenja što ih može imati natuknička riječ, pa se tu skoro dodiruje sinonimija s označavanjem višeznačnosti. Takav je primjer natuknica obujmiti sa sinonimskim nizom: obujati, zahititi, zagrliti, uzeti prema latinskom nizu: occupo (= zagrliti, obujmiti, zapremiti...), capto (=hvatati), circumdo(=opkoliti, opasati) , amplector ( =obuhvatiti, zagrliti).

Prema problemu polisemije i homonimije Mikalja se odnosi u skladu s već uočenim općim načelom - svaki oblik i svako značenje ima, grafički gledano, status natuknice jer počinje u novom retku. Da bismo točno utvrdili kad je riječ o homonimiji, poslužit će nam istoznačnice ili definicije koje Mikalja navodi uz natuknicu.

Višeznačnost otkrivamo na temelju primjera uporabe koji služe za razrješavanje - uvjetno nazvano- polisemične nesigurnosti. Pod polisemijom nalazimo i povratni glagol, koji se u Mikaljinu rječniku također pojavljuje kao zasebna natuknica, za razliku od suvremenih rječnika gdje je podatak o povratnosti dan u gramatičkom bloku, naravno ako ne podrazumijeva posebno značenje. Pokraj natuknice obući uz koju idu sinonim oditi i glag. trpni pridjev s primjerima uporabe, posebno stoji natuknica obući se, ali bez dodataka. Uz glagol obuti s primjerima obuti crevlje, postole, obuti čizme kao posebna natuknica zabilježen je povratni lik obuti se bez primjera.

Razlikovanja značenja prijelaznoga/neprijelaznoga i povratnoga glagola razriješen je najčešće kao u natuknici nahoditi koja ima uza se i svršeno naći, a u posebnom retku je ubilježeno nahoditi se ( essere, existo) uz dodatak biti, u smislu nalaziti se negdje.

Jednostavni primjer polisemije ilustrirat ćemo natuknicom najam, uz koju dolaze posebna značenja, ali svako u novom retku kao posebna natuknica, prema prvom slovu definicije: najam, datje u najam, najam, uzetje u najam. Varijante značenja odčitavaju se iz definicija. Za povijest nastanka ili nestanka višeznačja pojedinih riječi zanimljiv je leksem kolač, zabilježen na prvom mjestu u nizu kao kolač kruha (butellato, bucellatum), što govori da je riječ o obliku kruha, te kolač, dar (premio, praemium), gdje dar ima vrijednost i funkciju hiperonima.

Natuknici je pridodan i naziv kolač koji se dava za dobit (palio, premio di gjostra, palmarium, nicetarium). Ako znamo da dobit znači »pobjeda« i ako pogledamo ekvivalente u ciljnim jezicima, vidjet ćemo da se radi o nagradi pobjedniku u utrci ili na viteškom turniru. To značenje riječi kolač tipično je za dubrovački govor, a što je Mikalja mogao ne samo čuti za vrijeme boravka u Dubrovniku nego i vidjeti na rubnom zapisu Kašićeve Biblije: Gabrić-Bagarić (1996:45). Današnje značenje »slastica« Mikaljina riječ kolač očito nema.

Dominantni smisao u višeznačnoj riječi nije uvijek lako odrediv, zapravo bi se moglo reći da načelo nije potpuno dorađeno. Ukoliko postoji značenje bez konotacija, onda je ono uvijek prvo navedeno, pa zatim slijede posebna značenja. Za primjer može poslužiti riječ jezik, gdje je prva natuknica jezik ( lat. lingua), kao osnovno značenje, a zatim slijede jezik, govoren'je (lat. idioma), jezik od vola, trava. Još je bolje razrađena natuknica jezičac, mali jezik; jezičac od zvona, klepetalo; jezičac, resa; jezičac od mirilica ( »jezičac na vagi«).

Kad nijednom od navedenih značenja nije jednostavno dati prednost, o dominantnom smislu se i ne može govoriti, pa Mikaljinu slijedu natuknica ispuniti, nadopuniti, ispuniti, izvršiti nemamo što prigovoriti. Takav se čak nalazi i u suvremenim rječnicima hrvatskoga jezika. Ako osnovno značenje nije lako uočljivo, slijed polisemičnih natuknica je sasvim proizvoljan i nerijetko izražen samo primjerima uporabe ili kolokacijama, za što je najbolji primjer glagol odbiti, činiti odskočiti na prvom mjestu, iza čega dolazi niz: odbiti čavle, odbiti bravu, odbiti udorac, odbiti od sise, odbiti od koga broja; odbiti, odvratiti; odbiti, odtisnuti; odbiti konje na pašu; odbiti vodu.

Dva posebna značenja obilježena su dodanim glagolom - odvratiti, odtisnuti, a sva ostala se izvode iz kolokacija, koje- premda dolaze uz prvo značenje - ne mogu se pod to značenje i podvesti, pogotovo ne značenje prestati dijete hraniti na prsima i oduzeti od broja, umanjiti.

Višeznačnost riječi izgled uspoređena s današnjim značenjima te riječi ilustrira povijesne razlike koje postoje u hrvatskom leksiku, a posebnost značenja zabilježenih u ovom rječniku saznajemo prema latinskim i talijanskim ekvivalentima i iz dodanih leksema kojima sam Mikalja razrješava mogući značenjski konflikt.

Na prvom mjestu nalazi se izgled, pogled (tal. vista), na drugom izgled, nauk, prilika (lat. exemplum) i na trećem izgled, ogledan'je, kušan'je ( lat. experimentum).

Jedan broj homonima javlja se kao rezultat fonoloških razlika između suvremenoga i Mikaljina jezika. Jednu ispod druge Mikalja ima natuknice odsivati, gdje uz prvu piše: odsivati, sjati opet natrag ( riflettere il splendore, riuerbare, reflectere splendorem), a uz drugu: odsivati, sijati opet ( gorner di nuovo la farina, iternere ceno, secundo excerno). U suvremenom rječniku prva bi riječ glasila odsijevati, druga prosijati, presijati i bile bi jasne bez dodataka. Zbog Mikaljina načina pisanja, a i današnjega dubletnoga sjati/sijati, tek usporedba s ekvivalentima u talijanskom i latinskom stupcu pojašnjava o kojem se značenju radi: »sjati« prema »sijati brašno«.

Istoga su tipa, ali prozirniji homonimi - homografi faliti, hvaliti i faliti, ob sve priti, izgubiti sve svoje, gdje se homonimnost razrješava naporednim likom (hvaliti) i /ili definicijom.

Homonimi očce, malo oko i očce, zančica za ptice, mriža za ptice razriješeni su također definicijom.

Homonim jezero, velika bara, prema jezero, broj od deset tisuća objašnjen po ustaljenom načelu zanimljiv je zbog hungarizma jezero sa značenjem broja »deset tisuća« (a ne »tisuća«).

Mikalja je razvio i poseban sustav uputnica uvedenih riječju vidi.. U skladu sa svojim grafijskim ustrojem za označavanje slogotvornoga r Mikalja ima tri mogućnosti: ar, aer, rri. On preferira treći način obilježavanja toga fonema, pa se događa da napiše natuknicu s jednom od prvih dviju mogućnosti, a onda uz nju dodaje vidi čime upućuje na natuknicu ispisanu s rri ( bardo vidi brrido; garlo vidi grrilo).

Srodne tima su i uputnice kojima se povezuju ikavske i ijekavske inačice jedne natuknice: dite vidi dijete, kripost vidi krjepost; koren vidi korijen; odriti vidi odrijeti; te različite fonološke, tvorbene i obličke inačice: debeo vidi debeli; dizati vidi dvizati; gnjio vidi gnjil; grk vidi gorak; kakov vidi kakav; krećati vidi kretati; lašnji vidi lasniji; likar vidi ličnik; a najzanimljiviji je niz lijen, lijenost, lijeniti se vidi lin, a lin se u abecedi nigdje ne pojavljuje kao natuknica.

Takav se postupak upućivanja primjenjuje i kod sinonima: god vidi blagdan, golufan'je vidi zasida, kadifa vidi baršun, kamara vidi ložnica, karčofao vidi kardun pitomi, kolur vidi mast, lihvovati vidi kamatovati, odnenadi vidi iznenadi, koji se razlikuju od prethodne po izvjesnoj standardizacijskoj valorizaciji, po savjetničkoj primjedbi; zapravo, leksem na koji se upućuje ima status prestižne riječi.

Za prestižni status natuknice na koju se upućuje reprezentativan je slučaj uputnice lihvovati vidi kamatovati. U slovu L postoji natuknica lihva, kamata, gdje je kamata navedena kao istoznačnica, a onda slijedi u novom retku spomenuta uputnica (lihvovati vidi kamatovati). Otvorimo li slovo K, nalazimo niz natuknica: kamata, lihva - s primjerima uporabe i kolokacijama, kamatni, a, o; kamatnik; kamatovan'je; kamatovati, davati na kamatu. To znači da se uz preporučenu riječ nalaze sve izvedenice i svi primjeri uporabe, što nije slučaj uz riječ koja se ne preferira (lihva). Tragajući za uzrokom toga izbora, dolazimo do tri moguća izvora: Vrančićev Dikcionar ima samo kamata, a u Bandulavićevu Lekcionaru nalazimo u aneksnom rječniku (Istomačen'je nikih riči) tumačenje riječi lihva kao kamata, pridobitak. Bandulavić u tekstu nema riječ kamata. Mikalja se očito poveo za Bandulavićevim stajalištem da je lihva manje poznata riječ, naveo ju je s istoznačnicom, a uz kamata dao potpunu obradu. Rječnik rukopisnoga prijevoda Biblije Bartola Kašića registrira lekseme: kamata, kamatnik, kamatnikov, kamatovati, što u usporedbi s Mikaljinim nizom otkriva i treći poticaj za navedeno leksikografsko rješenje.

Sljedeći tip uputnica jesu one gdje se upućuje s glagola jednoga vida na glagol drugoga vida istoga ili bliskoga značenja, ili se isti postupak primjenjuje pri obradbi glagolskih imenica: odlamati vidi odlomiti; odklapati vidi odklopiti; odgovarati odgovor vidi odgovoriti; napuniti vidi napunjati; natopiti vidi natapati; i prema tome natopljen'je vidi natapan'je.

Poseban problem predstavlja odnos natuknica-podnatuknica, kad je podnatuknica leksička jedinica od više riječi, u Mikalje najčešće naziv, koji treba razlučiti od odnosa natuknica-kolokacija.

Za ilustraciju mogu poslužiti natuknice kruh i ljubica. Ljubica (viola) ima uza se sintagme: ljubica kasna, ljubica modra, ljubica žuta, mast od ljubice (»boja ljubice«), te podnatuknicu ljubica pčelinja (melissa). Prvi skup nužno ne mora značiti nazive nego tipove cvijeta, botaničke varijetete, dok je druga posebna vrsta biljke, s posebnim nazivom. Takav odnos prema denotatu dopušta da prvi skup zovemo kolokacijama, a samo naziv ljubica pčelinja nazvali bismo podnatuknicom.

Uz riječ kruh pojavljuje se misiti, činiti kruh kao primjer uporabe i čitav niz kolokacija: kruh bijeli, krupni, sirni, spugav, vojnički, s maslom, istrveni, pečen u prsulji, kruh papreni-paprenjak, kruh ražnji koje ne bismo nazvali podnatuknicama jer nemaju posebno značenje već su oznaka specijalnoga svojstva. Isti niz ne bismo nazvali ni gnijezdom, jer gnijezdo podrazumijeva i izvedenice, a toga ovdje nema (v. dalje): Zgusta (1991:266-267).

Mikaljin rječnik nema primjera u onom smislu u kojem ih ima Della Bella ili koji suvremeni rječnik, ali ima kolokacije i frazeme, koji su mogu uzeti kao primjeri uz natuknicu. Oni - budući da su grafički predstavljeni kao natuknica- imaju natuknički status, s tim što je njihovo mjesto određeno abecednim postupkom slovo po slovo, pa ne moraju uvijek stajati uz osnovnu riječ.

Koliko će uz jednu natuknicu biti kolokacija ili primjera uporabe ovisi gotovo isključivo o valentnosti leksema, o čestotnosti i - vjerojatno- o autorovu poznavanju mogućih nevezanih i vezanih kombinacija.

Imajući na umu namjenu rječnika i namjeru s kojom je sastavljan, kombinacije su dopuna spoznaja o domeni primjene riječi i o višeznačnosti.

Uz natuknice Bog, biti, dan, dati, konj, kruh i sl. naravno da ime više primjera, kolokacija i frazema nego uz neke druge, npr. hrana, hraniti.

Natuknica Bog veže uza se kolokacije, stalne kombinacije: Bog mi je svjedok, Bog s tobom, pomozi ti Bog, jeda Bog da, ne daj Bog, Bog je na pomoć, Bogu hvala, o Bože moj, o Bože sveti. Nasuprot tomu glagol biti dopunjen je i kolokacijama i frazemima: biti kriv, ~ daleko, ~dostojan hvale, ~ dosta časno, ~ dužan, ~ jamac, ~ na pamet, ~ od potribe, ~ od koristi, ~prav, ~ priličan, ~ saviše, ~ odveć, ~veseo, ~zdrav, ~ u sebi, ~van sebe, ~ u misli; biti u vlasti, biti komu u ruci; biti svrh jedne stvari.

Neki izrazi su sastavnica i današnjega jezika, neki su arhaizmi, neki su danas stilski markirani. Npr. danas ćemo reći da je netko izvan sebe (biti van sebe) ali nećemo reći da je u sebi, sa značenjem da je priseban, razuman, duševno zdrav.

Mikalja se ni u navođenju kolokacija ne odriče svoje navike dodavanja sinonima, pa tako uz biti u vlasti dodaje zanimljiv frazem biti komu u ruci, što bi odgovaralo poznatijem imati koga u šaci.

Primjer kad kombinacije služe poznavanju domene primjene nalazimo u natuknici bditi, gdje se registriraju sveze bditi do u veliko doba noći, bditi svu noć, ili uz glagol besjediti, razgovarati se Mikalja dodaje primjere besjediti lijepo, prikladno, zgodno, besjediti razložito, razložiti.

Izraziti primjer višeznačnosti prikazane pomoću primjera uporabe i kolokacija pokazuje glagol držati, gdje se pokraj osnovnoga značenja - koje nije objašnjeno ni definicijom ni istoznačnicom -nalaze kolokacije: držati na kršten'ju, što je s obzirom na denotat najbliže osnovnom značenju, držati gostinicu; držati skulu, učiti djecu, gdje bi se učiti djecu moglo uzeti i kao definicija i kao istoznačna sintagma, te frazemi držati na pamet, držati u srce. U suvremenom rječniku navedene kombinacije bile bi samo primjer uz definiciju jednoga od mogućih značenja glagola držati - »obavljati funkciju, npr. biti gostioničar, učitelj«, odnosno u frazemima to bi bilo značenje »misliti o nečem, osjećati što«.

Osim za označavanje domene primjene primjeri služe za pokazivanje kako riječ funkcionira u kombinaciji s drugim leksičkim jedinicama, ističu atributivne kombinacije (primjeri s kruh), obavještavaju o tipičnim objektima uz glagol ( načiniti odar, misiti kruh), te navode moguće priložne kombinacije (besjediti prikladno).

Posebno je pitanje izvora primjera, potječu li oni iz kakvoga organskoga idioma, tj. vežu li se za mogućega informatora ili ih sastavlja sam leksikograf na temelju svoga poznavanja jezika. Na sadašnjem stupnju naših znanja o Mikaljinu rječniku nije lako dati precizan odgovor.

Komentari (glose) pojavljuju se u Mikaljinu rječniku uz zemljopisna imena i imena znamenitih građevina, uz znanstveno nazivlje, pa bi se mogle zvati enciklopedijskim komentarima Npr. natuknica Kolosej, građa čudna u Rimu primjer je takvoga komentara, ili Kampostela, grad u Galiciji; Eufrat, rijeka velika u Aziji; Aventin, jedno od sedam brda koji su u Rimu, dok je najzanimljivija glosa uz natuknicu element: element, to jest zemlja, ajer, voda i oganj.

Navođenje primjera uz natuknicu navelo je neke autore da o Mikaljinu rječniku govore kao o rječniku koji je ustrojen na načelu gnijezda, što bi se moglo prihvatiti samo u nekim slučajevima, a u većini ta tvrdnja ne stoji. Primjer gnijezda imamo tamo gdje se uz glagol pojave izvedenice ili zamjene za nomina agentis nastale od određenoga glagola. Primjer: nalagati, potvoriti; tko je nalagao, potvoritelj.

Uzmemo li glagol naći, nahoditi s ekvivalentima trovare, invenio, reperio, comperio, vidimo da uz njega stoji kolokacija naći po sreći i sveza tko nađe ( inventore, inventor, repertor) sa značenjem izumitelj, te sintagma žena koja nađe ( inventrice, inventrix) - izumiteljica. Značenje se razotkriva usporedbom s talijanskom i latinskom istovrijednicom. Kad bismo to preobličili u gnijezdo suvremenoga rječnika, imali bismo slijed naći = pronaći, izumiti, spoznati; nalaznik, nalazitelj sa značenjem izumitelj, izumiteljica, pod uvjetom da nam nalaznik, nalazitelj ne može značiti onoga tko je nešto (izgubljeno) našao. Gnijezdom bismo mogli smatrati i način na koji je obrađena imenica očali, koja postoji kao natuknica, bez definicije ili sinonima, a kao sljedeća u nizu je natuknica majstor od očala ( tal. occhjalaro). To je ujedno primjer kad Mikalja napušta strogo abecedni poredak, što je opet jedan od elemenata ustrojstva gnijezda uopće, da bi naveo naziv zanimanja.

Gnijezdom smatramo tip obrade natuknice haran, koji se spominje od dobročinstva (tal. grato), neharan (tal. ingrato). Protiv teorije gnijezda može poslužiti odnos natuknice oklope s primjerom obući oklope i natuknice oklopljen, obučen u oklope uz koje ne postoji osnovni glagol oklopiti, što bi gnijezdo svakako podrazumijevalo.

Mikaljino Blago leksikografski je uzor i izvor mlađim rječnicima, pa bismo očekivali nešto od njegovih posebnosti i u pristupu Della Bellinu, Stullijevu ili Tanzlinger-Zanottijevu. Budući da se radi o višejezičnim rječnicima, promatrali smo hrvatski stupac i konstatirali da Tanzlinger-Zanotti od Mikalje preuzima samo sinonimske nizove.

Stulli ima rječnički članak grafički izdiferenciran tako da se natuknica jasno uočava, slijedi gramatička obradba, zatim primjeri s potvrdama iz pisaca, zabilježen je povratni glagol ukoliko postoji. Kao i u Mikalje, trpni pridjev je zasebna natuknica. Definiciju ima uz pojedine riječi, sasvim neredovito i nepredvidivo, a sinonimskoga niza nema u hrvatskom stupcu nasuprot talijanskom i latinskom gdje su sinonimi brojni. Uz natuknicu se, doduše, pojavljuju tvorbene inačice (npr. subotar, subotnik) ali ih ne bi bilo uputno zvati sinonimom u onakvom smislu kako je to moguće u Mikalje.Umjesto definicije kod nazivlja navodi hiperonim (trava, dub, riba, ptica, nemoć).Mikalji se približava i po istovrsnom sustavu uputnica. Višeznačnost riječi nije posebno istaknuta, tako da se pojedinačno, posebno značenje razabire iz kolokacija i primjera (s.v. sud).

O rječničkom članku u Della Belle već je pisano, ali je nužno dodati da je hrvatski na trećem mjestu, polazni je jezik, naime, talijanski, a ciljni jezici su latinski i hrvatski, što ga bitno razlikuje od Mikalje. Mikalji ga pak približava obradba hrvatskoga stupca kao u jednojezičnom rječniku, navođenje sinonima i primjera. Teško je govoriti o višeznačnosti i homonimiji u Della Belle kad i jedno i drugo dolazi kao posljedica istovrsnih pojava u polaznom jeziku. Primjeri iz književnih djela u Della Bellinu rječniku su zapravo jedina novost u odnosu na Mikaljino Blago. Tip gramatičke obradbe također je usavršavanje onoga što je Mikalja započeo: Šipka (1991:34-35).

Slijedom provedene raščlambe zaključili bismo da Mikaljina leksikografska obradba natuknica sadrži sve elemente svojstvene rječničkom članku u suvremenom rječniku, ali drukčije raspoređene. Svaki od elemenata modernoga rječnika naći ćemo i u Mikalje, ali najprije tehnički drukčije predočen. Elementi rječničkoga članka nižu se jedan ispod drugoga, grafički i abecedno smješteni u novi redak kao natuknica, a status im nije samostalnonatuknički nego subordiniran osnovnoj riječi. Kako nema primjera takve obradbe prije Mikaljina Blaga, razvidno je da se ne radi o kopiranju neke postojeće koncepcije, već o samosvojnom leksikografskom pristupu. Bez obzira na sve spomenute sličnosti ne bismo mogli takav način prezentiranja nazvati rječničkim člankom, nego bismo za potrebe povijesne leksikografije mogli napraviti novi naziv: rječnički skup. Ta pojava, sa zbrojem obilježja uočenih u Mikaljinu Blagu, predstavljala bi predstupanj rječničkoga članka kako ga definira suvremena leksikografija.

Literatura

1. Bockholt, Volker. 1990. Sprachmaterialkonzeptionen und ihre Realisierung in der kroatischen und serbischen Lexikographie, Essen: Die BlaueEule, 650 str.
2. Gabrić-Bagarić, Darija. 1996. Kašićeva rukopisna Biblija i Blago jezika slovinskoga Jakova Mikalje, Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 22, 37-49.
3. Gabrić-Bagarić, Darija. 1997. Toponimijska građa u jeziku Blago jezika slovinskoga (1651.) Jakova Mikalje, Folia onomastica Croatica 6, 63-87.
4. Gabrić-Bagarić, Darija. 1998. Nazivi bolesti u rječniku Blago jezika slovinskoga Jakova Mikalje, Radovi Zavoda za slavensku filologiju 32, 81-90.
5. Gabrić-Bagarić, Darija. 1997/98. Nazivi jela u rječniku Blago jezika slovinskoga (1651.) Jakova Mikalje, Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 23-24, 109-123.
6. Gabrić-Bagarić, Darija. 2000. Dijalektna podloga rječnika Blago jezika slovinskoga (1649.-1651.) Jakova Mikalje, Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 26, 45-58.
7. Landau, Sidney. 1989. Dictionaries, The Art and Craft of Lexicography, Cambridge: University Press, str. 227.
8. Rešetar, Milan. 1912. Micaglia und sein Wörterbuch, Archiv für slavische Philologie 33, 467-472.
9. Šipka, Danko. 1991. Della Bella kao začetnik moderne koncepcije rječničkoga članka u našoj leksikografiji, Filologija , 19, 31-36.
10. Vanino, Miroslav. 1933. Leksikograf Jakov Mikalja, Vrela i prinosi 2, 1-43.
11. Vončina, Josip. 1992. Jakov Mikalja u povijesti hrvatskoga književnoga jezika, Fluminensia 4/2, 59-66.
12. Zgusta, L. 1991: Priručnik leksikografije [prev. Danko Šipka], Sarajevo: Svjetlost, 335 str.
13. Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika JAZU, I-XXIII, Zagreb. /Akademijin Rječnik/