Govorničke figure u propovijedima fra Josipa Banovca (1703.-1771.)
Angažirana književnost, kakve su nesumnjivo franjevačke propovijedi, uvijek je prostor za individualnu uporabu jezika, to zanimljiviju što je pisac stariji. Možda ta zanimljivost proistječe iz naših malih znanja o starijoj književnosti i zbog začudnih neočekivanosti u njihovu izrazu.
Novije je vrijeme donijelo, usporedo s pojačanim interesom za književni rad franjevačkih pisaca, nov način čitanja njihovih djela, u kojem se pozornost istraživača ne usmjerava isključivo na gramatički opis piščeva jezika, već nužno uključuje i raščambu stilskih odlika.1
Osim repertoara stilema takva nam promatranja otkrivaju i u kojoj se mjeri oslanjaju franjevački pisci, prije svih najpoznatiji autori propovijedi Divković i Papić, na srednjovjekovne i biblijske retoričkostilske konvencije. Stilska namjera, koja često proistječe iz izvornika ili predloška, temelji se na zahtjevu docere et movere, poznatom još od antičkih vremena, pa suvremenom istraživaču preostaje uočiti izbor stilema pomoću kojih stari pisci u neizgrađenom jeziku ostvaruju komunikaciju s čitateljem (slušateljem).
Istraženost jezika franjevačkih pisaca je različita i kreće se od gotovo potpune, završene slike, zaokruženoga znanja, do skica i površnih dojmova, dok je stilska prosudba i procjena tek u začecima. Za Banovca bi se moglo reći da nam je djelomično poznat. Evo i zašto.
S jezikoslovnoga stajališta znanja su nam o tome piscu nepotpuna, zapravo jezične odlike možemo tek apstrahirati iz Maretićeve studije Jezik dalmatinskih pisaca XVIII. vijeka, jer monografske obrade Banovčeva jezika do danas nemamo (Maretić 1915: 173-240; 1916: 1-92).
S motrišta književne povijesti o Banovcu se uvijek govorilo kao o plodnu piscu, uz napomenu da je napisao mnogo više knjiga nego što je došlo do nas. Od svih njegovih karakteristika za našu temu je najvažnija ona da je bio izvrstan govornik i propovjednik. Stoga na ljestvici književno-estetske vrijednosti najviše stoje dvije knjige propovijedi: Pripovidanja na svetkovine korizmene i druge predike od zloća većma u sadanja vrimena običajni. Skupljene iz veće knjiga latinski i složene u dični hrvatski jezik za službu M. M. P. P. parosijanah i slavonjanah, po otcu fra Josipu Banovcu, pripovidaocu Reda S. O. Frančeska male bratje, provincije Presvetoga Otkupitelja u Dalmaci(j)i, U Mleci, 1747., Predike od svetkovina Došaštja Isukrstova, složene i na svitlost date po otcu fra Josipu Banovcu, pripovidaocu Reda S. O. Frančeska od obslužen'ja Provinci(j)e Prisvetoga Odkupitelja, U Mleci, 1759. 2
Značajno je da je svoje propovijedi izdao tiskom, namijenivši ih prvenstveno svećenicima nevještim latinskom jeziku. Svoje čitatelje, prvenstveno subraću svećenike i redovnike, naziva »milom braćom Hrvaćanima, redovnicima hrvatskoga slova«. U predgovoru Predikama od svetkovina Došaštja, tradicionalno naslovljenom Bogoljubnom štiocu, objašnjava motive koji su ga potaknuli da »svoj mlohavi trud dade u štampe«: prvi je ljubav prema Bogu, a drugi potražnja za knjigama propovijedi »u vlastiti jezik«, potreba za takvim knjigama koju je prepoznao u kontaktu sa subraćom propovjednicima. Da je tiskane predike uistinu zamislio kao svojevrsne priručnike za propovjednike, pokazuju napomene u naslovima i opis sadržaja u kazalima. Banovac svakoj propovijedi daje naslov, naznačava na koji se blagdan ili svetkovinu odnosi, a uz neke dodaje i napomenu »i kad hoćeš«, što znači da ima općenitiji karakter. I u kazalu uz pojedine propovijedi nema naznačena blagdana, nego samo naznaka teme koju propovijed obrađuje.
Pokušaj raščlambe govorničkih figura koje bitno obilježavaju njegovo propovjedništvo i očituju njegovu vezanost za franjevačku tradiciju, na jednoj strani, odnosno samosvojnost, na drugoj, svojevrstan je istraživački imperativ. Na kraju spomenutoga predgovora, gdje naziva svoju knjigu »priprostim trudom«, ispričava se što tekst nije »liposlovski nakićen« jer »se čini za poznanje naravsko«. Pisac, dakle, odriče svojim propovijedima ljepotu i retoričku kićenost, vjerojatno zbog skromnosti ili uvjerenja da nije dostigao svoje uzore. On je, naime, »liposlovstvo« mogao naći u svojim predlošcima i izvorima, koje izravno spominje kad u naslovu tvrdi da je predike skupio »iz veće knjiga latinski(h) i složio u dični hrvatski jezik«.
Odricanje kićenosti ipak je samo znak franjevačke samozatajnosti, jer Banovac po oratorskom dekoru ne zaostaje za poznatim franjevačkim »predikaturima«.
Banovčeve figure klasificirat ćemo u ovom članku prema podjeli koju je uspostavio Škarić, s tim što u Banovca, s obzirom na karakter propovijedi, ne nalazimo sve figure iz Škarićeva fonda.3 Banovac uglavnom rabi figure riječi, figure misli, sintaktičke figure i ograničeno trope.
Figure misli
Nastojeći uspostaviti odnos sa slušateljima (čitateljima), odnosno uključiti ih u vlastiti tijek misli, prvenstveno radi zadržavanja pozornosti, Banovac koristi izražajna sredstva, ili figure, koje se u starijih teoretičara svrstavaju u tzv. komunikaciju, a danas se klasificiraju kao: retoričko pitanje, eksklamacija, komunikacija, apostrof, apel, poslovice, epifonem, gradacija, antiteza riječi, antiteza rečenica (Zima 1988: 145-149, Škarić 1988: 152-155).
U usporedbi s modernim, prvenstveno svjetovnim govorništvom svaka od navedenih figura ponešto je modificirana, pa je uvrštavanje u određenu kategoriju katkad uvjetno.
Može se reći da je najzastupljeniji apel, što je i očekivano s obzirom da nakon izlaganja nekoga etičkoga problema ili vjerske istine slijedi pouka, konkretan prijedlog slušateljima što moraju činiti, što se od njih očekuje. Mjestimično apel služi i za pojačanje opomene grešniku, za poticanje na obraćenje i pokajanje. Inače sklon pretjeranom dociranju, prijetnjama i plašenju, propovjednik mjestimično ublažava poziciju autoriteta emotivnim uzmakom: obraća se slušateljima kao braći, kao sebi jednakima.
Redovito je apel udružen s imperativom, preteže množina nad jedninom, odnosno češće je obraćanje skupu nego pojedincu. Evo nekoliko primjera:
Procinite, bratjo, kakvim ste imenom zazvani PD 68
Slišaoci, budite ljubeznivi ovoj Divici i služite virno PK 131
Ovčice gubave, trčite vašoj pastirici PK 133
Ah, mo(j)i dragi krstjani, spomenite se da je ona dubina svake dobrote PK 135
Čuješ li ti, o brate, o sestro, gdi tebi vapije iz onih muka PK 51
... vapije da je pomožeš, a ti nemilosrdjače, nećeš PK 51
Moji slišaoci, za najzadnje ja vas ponukujem PK 52
Što vam se čini, moji poštovani slišaoci PD 112
Krstjani, krstjanke, kad vam se niki darovi šalju... PD 102
Što ćeš onda odgovorit, grišniče otrovni PD 71
Sad dakle što misliš, o uvriđeni PD 115
Krstjani, spomenite se vaši mrtvi PD 126
Apelu je blizak po oblikovanju figure i po govornikovu cilju apostrof, u kojem se govornik ne obraća slušateljima, nego nekomu komu govor nije ili realno ne može biti upućen. Obično se apostrofiraju apstraktni pojmovi ili, sukladno sadržaju, Isus, Bogorodica, Bog:
O veliko, o čestito ime krstjanin PD 69
Fala ti, o moj slatki Isuse, da si nam dao ovakvu pastiricu PK 133
Majko Božja, pastirice duše naše... dostoj se...PK 135
Ah, dragi moj Bože, nije ti s mirom ni na nebesi kraljevati PK 55
Ah, slipoćo grišnička PD 113
De, dušo bogoljubna, podnesi PD 115
O Bože neumrli PD 129
Oh, nemilosrdje ljute tigre PD 129
Banovac većinu svojih propovijedi intonira kao razgovor s pukom, sa slušateljima, traži da razmišljaju o onom čemu ih poučava i na što ih opominje, pa se zato može govoriti o izrazitoj čestotnosti dijaloških figura, prvenstveno retoričkih pitanja, shema per sugestionem i solilokvija.
Ma što to more biti? Jur na nebesi sto(j)i na desnu, a pod križem se nahodi na livo? Znate li što će to reći? PK 128
Primjer solilokvija:
Da vi sada vidite Nerona da krstjane smolom i sumporom maže..., vi biste se pristrašili? PK 45
Recite mi malo, ima li vas ko(j)i ovde da mu nije tko umro od roda PK 49
Shema per sugestionem:
A tko je ono ko(j)i vapije? Ah, ono je oni tvoj otac, ko(j)ino je oko tebe puno truda i nevolje vidio...Čigov je ono glas? Ah, ono je tvoja majka. Ona majka kojano te devet miseci s velikim trudom nosila...PK 50
Pitanje može biti kombinirano s kojom drugom figurom, s anaforom, s epiforom, a naročito je zanimljiv primjer kombinacije pitanja i antimetabole:
Kako bi se hotio zvati Aleksandro Veliki, a ne biti junak? Kako li mudri Aristotil, a ne znaš filozofi(j)e PD 69.
Svoja razmatranja propovjednik zna završiti ekslamacijom, ali koja je opet u službi opomene i pouke.
Al se nije ni čuditi. PK 129; Ma koje je to čudo PK 128.
Da bi ilustrirao svoja razmišljanja ili dao neku opću ocjenu pojave koju u homiliji problematizira, Banovac vrlo rado i vrlo često svoj govor obogaćuje epifonemom, figurom u kojoj se izlaganje završava sentencijom ili češće poslovicom:
Tko zlo žive, ne zna dobro umriti PK 131
Kakav život, taka i svrha PK 131
Što učiniš, sačekaćeš PK 52
Što učinite, naći ćete PK 54
Tko se na visoko kamenom baca, svrhu glave mu pada PD 101
Uporaba poslovica tradicionalno obogaćuje franjevački izraz, što je očevidno u najznamenitijih propovjednika franjevačke književnosti: u Divkovića, Lastrića, Posilovića, Papića, pa čak i izvan homiletičke literature - u ljetopisima, u čemu se posebno ističe bosanski ljetopisac fra Bono Benić.
Franjevci, inače orijentirani prema puku, bliski njegovu načinu i života i razmišljanja, vidjeli su u poslovicama sažetu višestoljetnu mudrost i iskoristili je u poučavanju toga istoga puka.
Figurama više razine mogli bismo smatrati gradaciju i antitezu, s tim što antiteza može biti i na razini riječi i na razini rečenice.
Izdvajamo nekoliko primjera gradacije:
... zašto nas je sve u svojoj pameti začeo, svojom krvju porodio, a svojim duhom oživio i u crkvi ustanovitio PK 49
... zli krstjanin nit se bo(j)i Boga, ni suda ni pakleni muka PD 71
... jer se zakon Božji pod noge stavio, crkveni zaboravio, a od evangelskoga ni uspomene PD 110
... ljutina vuka razdrtoga, nepravda djavla paklenoga, žestina Nerona nemiloga PD 126 .
U skladu s tradicionalnim govorništvom gradacija se temelji na trojnosti, na tzv. trojnom principu, uvijek se po jačini nižu tri elementa, rijetko četiri kao u prvom citiranom primjeru : začeti, poroditi, oživiti, ustanovititi; Bog, sud, paklene muke; zakon Božji, zakon crkveni, zakon evanđeoski. U trećem primjeru vidimo da se gradiraju i glagolski dijelovi rečenice, s tim što se uobičajeni predikat zamjenjuje frazemom: staviti pod noge, ni spomena, svakako efektnijim od neutralnih glagola: zanemariti, zaboraviti. Posljednji navedeni primjer pokazuje kako se po načelu gradacije nižu pridjevsko-imeničke sintagme, pomoću kojih se na sadržajnoj razini zanimljivo stupnjuje zloća: rimski se car, progonitelj kršćana Neron, nalazi na najvišem stupnju ljestvice, nakon vuka i đavola.
Zadaća antiteze je usporediti i istaknuti, što ilustriraju sljedeće rečenice:
Vi jidete, pijete i u raskoša provodite, a vaši se mrtvi u ognju muče ali vapiju k Bogu osvetu PK 52.
Vi se po svitu rešite, a mi u purgatoriju gorimo, vi se veselite, a mi plačemo, vi se naslađujete u izbinah, a mi se nahodimo u gorčinah od muka PD 129.
Antitezom se uspoređuje život na zemlji s mukama u čistilištu u propovjedima o potrebi žrtve i molitve za duše umrlih, što je Banovčeva omiljena tema. Antitezom su obuhvaćene i leksičke jedinice a ne samo sintaktičke, najjasnije u opreci: rešiti se-gorjeti, provoditi se-vapiti, veseliti se -plakati, naslađivati se- biti u gorčinama.
Primjer antiteze na razini riječi nalazimo u razmatranju vjerničke obveze da se svaki počinjeni grijeh »progoni« oprečnom vrlinom:
... oholost s poniznostju, lakomost s lemozinom, bludnost s čistoćom PD 114
Banovac pritom pokazuje sklonost nesvakidašnjem izboru riječi: naime, lemozina prvotno i izvorno znači »milodar«, a on je rabi u smislu »darežljivost«, »sklonost dijeljenju drugima«.
Svojevrstan kontrast prisutan u primjeru ...veće se valja i za veću se cinu ima držati ime jednoga krstjanina nego nijednoga kralja i cesara PD 68 temelji se na antitezi kršćanin-zemaljski vladar. Takvi primjeri pokazuju da se tradicionalni fond figura može podvrgnuti u rukama dobroga propovjednika specifičnoj preoblici, ali još uvijek s punom djelotvornošću koja se od figure očekuje.
Figure riječi
U Banovca se pojavljuju figure riječi tipične za franjevačko propovjedništvo, posebno za Divkovićevo i Papićevo: anafora, paregmenon, homeoteleut, sinonimi (Hercigonja 1982: 62,67).4
Anafora čini izraz snažnim i dinamičnim, ponavlja onaj dio rečenice na kojem je sadržajni naglasak. U franjevačkim tekstovima anafora je tradicionalna figura ponavljanja , specifična za propovijed, a smišljena da bi povećala pozornost slušatelja:
Ovčice gubave, trčite vašoj pastirici da vas ona prosvitli,...da vas ona očisti od gube PK 133
Fala ti, o moj slatki Isuse, da si nam dao ovakvu pastiricu ter nas pazi i od nepri(j)atelja brani, ovakvu misečnicu ter nas prosvitljuje, ovakvu majku ter nas doji mlikom svoga milosrdja PK 133
Valja da su se od mene zaboravili, ... valja da sam jim davno otišla s pameti PD 128
Anaforu Banovac ne koristi kao izoliranu figuru, kako je uobičajeno u poetskom tekstu, već ju kombinira s kontrastom (ona -vi, Majka Božja-grešni ljudi) kao u prvom primjeru, odnosno s gradacijom ( pazi, brani, prosvitljuje, doji mlikom milosrđa) u drugom.
U sljedećem primjeru anafora je udružena s izokolonom:
... od Božje mišnice raspuhanu, od Božje snage razjačanu, od Božje mudrosti naučenu PD 127, odnosno vrstom paralelizma, koji je u biti sintaktička figura.
Paregmenon je etimološka figura u kojoj se u susjednim riječima ponavlja korijenski dio riječi:
... jerbo je ono s velikim blagom i cinom kupljeno i odkupljeno PD 68
... boj biti PD 67
... ljubav s kojom ga ljube, želju s kojom ga žele vidjeti PD 128
... tamnica otvori i tamnost s očiju digne PD 128
... zovete likare, harčite za likarije PK 51
Dok je paregmenon boj biti hipertrofiran u pučkoj književnosti, a i u franjevačkoj propovjedničkoj (npr. u Papića), te je našemu piscu mogao doći iz tih izvora, preostali primjeri svjedoče o Banovčevoj jezičnoj okretnosti, s obzirom da spoj istokorijenskih riječi podrazumijeva i domišljatost i poznavanje jezičnih mogućnosti.
Ponavljanje istih slogova na završetku susjednih riječi naziva se homeoteleut i također predstavlja »intelektualističku« figuru. Pisac mora izabrati riječ koja će i oblikom i značenjem odgovarati ideji, a završetak - gramatički ili tvorbeni - tvorit će traženu figuru.
... ter ga bi(j)aše i juriše činjaše, da svoj Dalmaci(j)i straha zadavaše...PK 133
Vojnikom gozbinu činjahu i blagovat nošahu PD 70
... ili sebi smrt zadadoše, ter dušu izgubiše, ili drugomu štetu učiniše, ter i tako s vragom odoše PD 101
... srcem skrušenje, ustma ispovidanje, dilom ispunjenje PD 113
... prima od Boga vrućinu svrhunaravsku... raspuhanu, ...razjačanu, ... naučenu PD 127
Banovac homeoteleut ostvaruje izborom stilski markiranih glagolskih oblika, aorista i imperfekta, koji služe za pripovijedanje doživljene radnje. Tako se učinak na slušatelja postiže istodobnom primjenom figure i gramatičkoga sredstva.
Banovac u svoje propovijedi inkorporira novozavjetne citate na latinskom ili sentencije iz crkvenih otaca i naučitelja, koje redovito i prevodi u sljedećoj rečenici, pa je tako i navedeni primjer objašnjenje latinskoga: Cordis contritio, oris consessio et operis satisfactio. Činjenica da se radi o prijevodu ne umanjuje Banovčevu originalnost, dapače ju potvrđuje, jer je uspio uspostaviti homeoteleut utemeljen na ponavljanju dočetka -nje odabranih glagolskih imenica, kombinirao ga sa stupnjevanim sintagmama i izborom odrednica srce, usta, dilo, koje impliciraju evanđeosko trojstvo misli, riječi i postupaka.
Franjevački su pisci sinonime koristili najčešće iz pragmatičnih razloga: radi prevladavanja narječnih razlika i s ciljem ostvarenja opće razumljivosti, jednom riječju sinonimija je imala objasnidbeni karakter. U tome se smislu funkcija sinonimije u lekcionarskom Bandulavićevu tekstu, ili u Posilovićevu poučnom, na primjer, bitno razlikuje od one kakvu nalazimo u Divkovićevim Besjedama, u Papićevim Sedam trublji ili u Banovčevim predikama.
Sinonimija (često zapravo pojačajna sinonimija) tipična je govornička figura u homiletičkim tekstovima, gdje je isključivo sredstvo ekspresije - ponavljanjem istoznačnice ili bliskoznačnice podcrtava se temeljno značenje riječi i intenzivira emocija. Primjeri:
s manom, kruhom angeoskim PD 111, prateže iliti robu PD 112, ubogim i potribnim PD 115, način i put PK 53.
Banovac sinonime vezuje na tradicionalna način: asindetski i veznicima i/ili.
Primjer sinonima u funkciji glose nalazimo samo u naslovu: Od purgatori(j)a ili očišćenja PK 44.
Tropi
Banovčevi tekstovi ne nude širi repertoar tropa. Zapravo, nalazimo jedino epitete, odnosno elative, tipa: sinovi pridragi PD 69; prilipe vode PD 111, privelika muka PD 129.
Epitet ovdje ne služi samo za pripisivanje realnoga svojstva pojmu koji određuje, nego prvenstveno funkcionira kao iskaz piščeva emotivnoga stava. Sve je u pojačanim bojama, sve je preveliko ili prenaglašeno.
Sintaktičke figure
Najizrazitija sintaktička figura u Banovčevim predikama je postpozitivni smještaj pridjeva. Govornik u načelu odustaje od uobičajenoga reda riječi da bi pozornost uputio na segment koji želi istaknuti, a koji bi u uobičajenom redoslijedu bio neutraliziran.
U Banovca bilježimo: Bog dobri PD 111, raja nebeskoga PD 111, kamena tvrdoga PD 111, stupom ognjenim PD 111, more pakleno PD 112, dažde ognjene PD 112, u peći babilonskoj PK 45, muke paklene PK 46, jezik čovič(j)i PK 55, slava Božja PK 99...
Morfološke figure
Franjevačkoj je književnosti svojstvena uporaba imperfekta umjesto aorista svršenih glagola, što zbog pomaka od uobičajenoga gramatičkoga pravila ima status obilježene uporabe, odnosno stileme: Kad cezar Severo krstjane progonjaše, tada se većma umoriše PD 70 (umjesto aorista umori).
S obzirom na status navedenih glagolskih oblika - služe prvenstveno za pripovijedanje, Banovac ih koristi za pričanje parabola, primjera, događaja kojim poučava svoje slušatelje.
Na kraju treba dodati da Banovac, kao i svi ostali propovjednici, uključuje u svoje propovijedi primjere iz života svetaca, znamenitih ličnosti ili uzornih kršćana, ali da u tim dijelovima ne rabi govorničke figure tipične za poučni dio homilije.Razlog je tomu jasan i jednostavan: ton uvjeravanja i pridobivanja za ideju u propovijedi ima središnje mjesto, na slušatelja treba utjecati tamo gdje propovijed poučava, treba angažirati uho i um za prihvaćanje propovjednikovih stajališta. Nasuprot tomu, primjeri, tzv. prilike kao ilustracija propovjedničke teze djelomično služe zabavi, ili točnije pouka se posreduje zabavljački, naracijom i slikanjem »slučaja« , te ih propovjednik unosi više kao poziv upućen vjernikovu srcu nego radi dociranja s propovjedaonice.
Zaključak
Franjevački su pisci oblikovali jedan tip djelomično normiranoga i uređenoga jezika, uspostavili jednu vrstu uporabne norme, što je tipično za predstandardno jezično razdoblje. Pojedina područja, prvenstveno leksik, opiru se normiranju, pa se to opaža kao svojevrstan prostor slobode i u franjevačkim djelima. Posebno, međutim, impresionira spretnost koju franjevački pisci pokazuju u baratanju tradicionalnim govorničkim figurama. Inojezični predlošci tražili su od hrvatskih prevoditelja i pisaca da im se približe i na izražajnoj i na stilskoj razini. Postojala je izrazita razlika između razvijenijih jezika - latinskoga i talijanskoga - i hrvatskoga književnoga jezika u nastajanju, pa je tim veći napor ulagan u traženju stilski obilježenih istovrijednica.
Propovjednički tekst ima kao svoju konstantu svojevrstan verbalni dekor, koji služi da se određeni vjerski postulati i sadržaji prenesu i približe spoznajnim mogućnostima primatelja. Oblikovanje propovijedi traži stoga od autora mnogo spretnosti, znanja i jezične spreme. U tom je naporu i traganju Banovac imao uspjeha. Očito je poznavao propovjedničku tradiciju bosanskoga franjevačkoga kompleksa, kao i pučke izražajne osobitosti. Spretnom kombinacijom jezičnih jedinica ostvarivao je zanimljive obrate, postigao živost propovijedanja i uvjerljivost kao bitnu odliku dobra propovjednika.
Citirana i konzultirana literatura
- Gabrić-Bagarić, Darija: Jezik Ivana Bandulavića, Izd. »Svjetlost«, Sarajevo, 1989, str.223.
- Gabrić-Bagarić, Darija: Skica za studiju o leksiku fra Pavla Papića, bosanskoga franjevačkoga pisca 17. st., u: Napredak, Hrvatski narodni godišnjak za 1996, Sarajevo, 1995., str. 275-288.
- Gabrić-Bagarić, Darija: Jezik fra Pavla Posilovića, u: Zbornik o Pavlu Posiloviću, Šibenik-Zagreb, 2001., str. 53-86.
- Georgijević, Krešimir: Hrvatska književnost od 16. do 18. stoljeća u sjevernoj Hrvatskoj i Bosni, Zagreb, 1969., str.322.
- Hercigonja, Eduard: Ogledi iz stilematike Divkovićevih »Besjeda«, u: Zbornik radova o Matiji Divkoviću, Sarajevo, 1982., str. 55-82.
- Jelenić, Julijan: Kultura i bosanski franjevci, Sarajevo, 1912.
- Kombol, Mihovil: Povijest hrvatske književnosti do preporoda, II. izdanje, Zagreb, 1961., str. 482.
- Kuna, Herta: Hrestomatija starije bosanske književnosti, Izd. »Svjetlost«, Sarajevo, 1974., str. 241.
- Pranjić, Kruno: Virtualnost dijakronijskih stilema, Iz stilematike franjevačkih spisatelja Bosne Srebrene 17. ter. 18. st., u: Kolo 4, Zagreb, 1997, str. 46-90.
- Pranjković, Ivo: Jezik fra Pavla Papića, u: Zbornik Hrvatski jezik u Bosni i Hercegovini-jučer i danas, Mostar, 2002., str. 11-29.
- Škarić, Ivo: U potrazi za izgubljenim govorom, Zagreb, 1988., str.308.
- Zima, Luka: Figure u našem narodnom pjesništvu, Zagreb, 1988., str. 342.
- Zbornik Tropi i figure, urednici: Živa Benčić i Dunja Fališevac, Zagreb, 1995.
