Glagoljička sastavnica hrvatske kulture

Kako mnogim slavističkim fenomenima, tako i glagoljičkoj baštini, može se pristupati dvojako: s jedne strane - univerzalno, nadnacionalno, ili pak - s druge strane - u kontekstu pojedine nacionalne kulture odnosno filologije, kako sam i ja ovdje odabrao govoriti. I bez obzira na to koja se problematika fokusira i s kojom svrhom, jasno je kako isključivost u odabiru između tih dviju optika nikad nije poželjna. Niti npr. opće opisivanje glagoljske pismenosti (pa čak ni tradicionalni paleografski opis) smije zanemariti kulturne krugove u kojima se njezin razvoj potiče i razvija, niti se smiju ignorirati međukulturni okviri, zajednička izvorišta, međusobna preuzimanja i posredovanja. Uvijek je dakle nužno višestruko motriti odnos zajedničkog i pojedinačnog, istog i različitog, općeg i posebnog, s time da se težište, ovisno o ciljanoj publici i odabranu okviru može pomicati. Idealna se ravnoteža ipak, kako dobro znamo, u slavistici, osobito južnoslavenskoj, teško postiže, jer: odnos između kulturnih i nacionalnih krugova kroz povijest nije niti jednoznačan niti jednosmjeran: unutar jedne nacionalne kutlurne povijesti može postojati i nekoliko, razmjerno samostalnih, kulturnih krugova, kao što i jedan kulturni krug može sudjelovati u više nacionalnih kultura.

Iako je formiranje nacionalnih filologija, u odnosu na cjelokupnu kulturnu povijest razmjerno mlado (traje unatrag do dva stoljeća), jasno je da i da ti suvremeni kriteriji moraju počivati na nekom tipu povezanosti: teritorijalne, jezične, crkvenoorganizacijske, političkoorganizacijske (itd). Kritična količina tih kriterija, i njihove intenzivnosti, određuje se s obzirom na stupanj suvremene nacionalne kohezivnosti, a u tom je smislu u posljednje vrijeme, kako dobro znamo, na južnoslavenskom prostoru došlo do znatnih promjena. Procesi započeti u 19. st. sada se nastoje dovršiti. Odatle i pojava u hrvatskoj filologiji, rekao bih vrlo vrijednih, povijesti nacionalnih pismenosti, osobito ranosrednjovjekovnih (npr. one Radoslava Katičića), ili pak pokušaji daljnjeg prevrednovanja stare Jagićevske podjele, prema kojoj bi sve ćiriličko u ranom srednjem vijeku pripadalo srpskoj pismenosti a glagoljičko - hrvatskoj (npr. u Trifunovićevoj povijesti srpske srednjovjekovne. književnosti). Takva dovršenja i prevrednovanja slijede društvenu stvarnost, propituju stare relacije, uspostavljaju nove slike. Nisu problematična, vjerujem, sama po sebi, ni po znanstvenoj namjeri ni po metodologiji. Problematičnima ih može činiti tek manipulacija, i vlastita isključivost. To se dakako tiče i uspostave nove - bošnjačke filologije, to se ticalo i makedonske filologije (njezina odnosa prema bugarskoj ili prema srpskoj), ne znamo što će biti s crnogorskom filologijom, itd.

Postavlja se u takvoj konstelaciji nekoliko pitanja, npr: Mogu li nove nacionalne filologije uključivati u svoj korpus i one spomenike koji su stariji od nacije (dakle u bošnjačkoj ili makedonskoj filologiji), je li uopće starost pojedine filologije u tome ikakav faktor? Do koje se mjere, uvjetno rečeno, starije filologije tomu smiju opirati? Ako pak pristanemo na mogućnost višestrukog uključivanja u nacionalne filologije (a to je svakako - držim - jedino pravo rješenje), do koje granice to može ići? Do koje mjere teritorijalni kriteriji smiju biti relevantni? Osim motivacije da se što veći prostor nacionalno odredi, što su zapravo kriteriji za takva uključivanja? Gdje je zapravo mjera prostorne važnosti u formiranju nacionalnih filologija; kolika je minimalna doza kulturne komunikacije ipak dovoljna za uključivanje kulturne podjedinice u nadređeni, nacionalni kulturni krug. Ili pak - je li nedostatak sinkrone povezanosti u pojedinom razdoblju, ili kasnije recepcije, razlog da se dotična etapa ne integrira u cjelovitu sliku? Neki se odgovori tek naziru (npr. da se suvremena optika može primijeniti i na prošlost, te da svaki narod ima pravo na svoju filologiju), a cjelovite odgovore na sva ta metodološka pitanja tek treba ponuditi.

Lako bismo mogli pomisliti kako načelno dopuštenim višestrukim uključivanjem pojedinih korpusnih segmenata, za koje se i sam zauzimam, možemo riješiti ili premostiti problem. No, tako ipak nije. Političko opterećenje može zacrtavati i neslućeno široke granice (kroz već potvrđena poistovjećivanja vjere i nacije, prostora i nacije, jezičnih idioma i nacije, pa čak i pisma i nacije); a ne treba posebno isticati koliko bi takva sloboda bila lažna i do kraja kontraproduktivna. Pronalazak prave mjere u takvoj slobodi, možda i kroz teorijsko razvijanje problematike, bit će to bolji - što kriteriji za uključivanje budu bliži provjerivim metodama (npr. kroz istraživanje sinkronijske i dijakronijske recepcije pojedinih kulturnih središta), a dalje od strasne angažiranosti. Iako rješenje takvih problema nipošto nije u njihovu ignoriranju (osobito ne u ignoriranju neprijepornih nacionalnih određenja), niti u zauzimanju za neku cjelovitu južnoslavensku, ili srednjojužnoslavensku, filologiju, vjerujemo da će tek postupno smanjenje aktualne društvene važnosti tih pitanja omogućiti i svojevrsnu, no zasigurno nikad isključivu, stabilizaciju.

Sva ovdje načeta pitanja tiču se pregleda glagoljičke sastavnice u hrvatskoj pismenosti u nekoliko točaka: ponajviše kroz definiranje tzv. «istočnoga krila» glagoljske pismenosti (s područja Bosne, Huma, Zete, Travunje), kroz standardološku višestrukost (različitost pismovnih formi, različitost jezičnih idioma koje hrvatska glagoljica bilježi), kroz pitanje proširenosti glagoljičke baštine na sjeveru Hrvatske, kroz njezino prožimanje s latinskom komponentom, hrvatskom latiničkom, te - ćiriličkom.

Pregled možemo početi i aktualnom vijesti: Ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske predložilo je ovih dana da se uz istarsku glazbenu ljestvicu i hrvatska glagoljska baština - kao autentična nacionalna vrijednost uvrsti pod posebnu zaštitu Ujedinjenih naroda, u okviru njihova uobičajenog programa.. Dok je za istarsku ljestvicu neprijeporno i hrvatsko podrijetlo, za glagoljičku baštinu to dakako nije slučaj. Ipak, nije posrijedi zabuna: svi dakako znaju da su izvorišta i glagoljičkog pisma, i staroslavenskog jezika, pa i velikog dijela književnosti koji se u hrvatskom srednjovjekovlju prepisivao, izvan Hrvatske, i da sve to umnogome Hrvati dijele ponajprije s Bugarima, Makedoncima i Česima. Ali, isto je tako poznato da se zapravo jedino u Hrvata glagoljička baština autentično širila i nakon kraja 12. stoljeća, sve do kraja 19. st. (a u nekoj mjeri i do 20.), da je ona u cjelokupnom povijesnom protegu za hrvatske idiome duže bila dominantnim pismom nego latinica (barem 6 stoljeća, od kraja 9. do početka 16), da je njezina uloga u kontinuitetu hrvatske pismenosti, jezične povijesti i književnosti, daleko značajnija nego kod ijednog drugog slavenskog naroda, da je prva hrvatska knjiga tiskana glagoljicom, da je još u 13. stoljeću razvila posebni tip glagoljičkog pisma - tzv. ustavnu uglatu glagoljicu, itd. Na nedavno održanim velikim izložbama hrvatske pismenosti u Dublinu i Berlinu (Drei Schriften - Drei Sprachen), također se moglo vidjeti koliko je temeljno povijest hrvatske pismenosti određena glagoljskom komponentom. Već i naziv «tri pisma» i «tri jezika» sugerira kako nacionalnu jedinstvenost ne trebamo tražiti u tim formalnim pismovno-jezičnim kriterijima, nego u sadržaju koji prenose: međusobnoj komunikaciji, pokušajima jezične standardizacije, sinkronijskom i dijakronijskom prenošenju književnih motiva i karakterističnih književnih formi, te naravno - suvremenoj nacionalnoj optici.

Nužno je ovdje upozoriti na što se sve zapravo »glagoljska sastavnica« odnosi. To nije dakako samo pismo, nego i staroslavenski/crkvenoslavenski jezik (u posebnoj nacionalnoj inačici, koja se obično naziva hrvatska redakcija staroslavenskoga/crkvenoslavenskoga, ili pak hrvatskostaroslavenski), staroslavenska liturgija (što se u Hrvata još u XII. st. priklonila zapadnom obredu, čuvajući ipak neke tragove svoga bizantskog izvorišta), te - srednjovjekovna - liturgijska i neliturgijska književnost, pisana uglavnom glagoljicom, i amalgamom hrvatskog i staroslavenskog jezika (pričem je zastupljenost hrvatskoga sloja znatno veća nego u redakciji), koja je sjedinjavala motive i forme, istočnog (bizantskog) i zapadnog ishodišta, s postupnom sve većom prevagom posljednjih. Sav taj kompleks, kroz koji se prepleću istočna izvorišta i zapadna nadgradnja, obično se u nas naziva - glagoljaštvom.

Osim što smo upozorili na širok vremenski proteg hrvatskoga glagoljaštva, važno je i da odredimo prostor, jer kao što mnogi znaju, glagoljaška tradicija nije nam zasvjedočena u svim dijelovima Hrvatske, ni u suvremenom smislu, ni u bilo kojem povijesnom; njezino rasprostiranje ovisit će o pojedinim povijesnim etapama. U procjeni prostorne proširenosti glagoljaštva u najranijim stoljećima (IX-XII. st.) najviše se možemo oslanjati na epigrafske spomenike, upravo zato što je mjesto njihova pronalaska najčešće i mjesto njihova nastanka. Karta koju je još prije desetak godina predložio naš najpoznatiji glagoljski epigrafičar pok. Branko Fučić, više ne vrijedi: na nju valja uvrstiti i nedavno pronađen dubrovački glagoljski natpis, te slavonske glagoljske natpise (iz okolice Slavonske Požege). Prostor pisanja glagoljicom u ranom srednjem vijeku nije bio samo širi na hrvatskom prostoru. Danas znamo da je on bio znatno širi i u Bugarskoj, i u Srbiji, zapravo na cijelom južnoslavenskom tlu. Osim Bašćanske ploče, gotovo svi drugi epigrafski spomenici nude premalo jezičnih podataka za ikakvu jezično-prostornu identifikaciju. Ona će štoviše biti otežana i u najstarijim sačuvanim glagoljskim pergamentnim fragmentima, iz XI. odnosno XII. st., no u ovom slučaju - zbog visokog stupnja jezične staroslavenske standardizacije, u kojoj ne možemo razaznati karakteristične «narodne» jezične osebujnosti. Slično je i s pismovnim (paleografskim, grafomorfološkim) karakteristikama: one postaju relevantnije, tek od 12. st. kada počinje razmjerno brzo konstituiranje ustavne glagoljice.

U prilog proširenosti glagoljice na sjeveru u ranom srednjem vijeku (osim spomenutih novopronađenih epigrafa), govore osobito povijesni podaci (ako i ne prihvatimo tezu Martina Eggersa da se Moravska misija zapravo provodila u Srbiji): činjenica da je Metodovo djelovanje bilo vezano uz Panoniju, te da mu je sjedište metropolije bilo u današnjoj Srijemskoj Mitrovici, te da je velik dio današnje sjeverne Hrvatske pripadao toj Metodovoj, panonskoj dijecezi. Prema tomu, posve je opravdano pretpostaviti, iako sačuvanih tekstova nema, da se na tom prostoru, barem u dijelu ranog sr. vijeka, njegovala (i) slavenska liturgija i pismenost. U slavistici se često spominje i tzv. »sjeverni put« širenja glagoljice u Hrvatsku (pored »južnoga«), dakle s češko-moravskih prostora prema obali, koji i nije mogao izbjeći sjeverne, panonske hrvatske krajeve, i ondje eventualno /ponovno?/ ostaviti traga.

Pogledamo li kartu razmještaja najstarijih epigrafskih/kamenih glagoljičkih spomenika, onih tek iz XI., XII., i XIII. st., lako ćemo ustanoviti da je njihova najveća koncentracija upravo prostor Istre, Kvarnera i sjeverne Dalmacije. Nigdje, u drugim »glagoljaškim zemljama«, ni u Češkoj ni u Bugarskoj ili Makedoniji, nema tolike koncentracije glagoljičkih kamenih spomenika kao na ovom razmjerno malom djeliću Mediterana! To je čak bio jedan od čimbenika zašto su neki autori, što u povijesti, što sada (doduše, uglavnom među nestručnjacima) isticali izvorno hrvatsko podrijetlo glagoljičkog pisma.

Pitanje je li upravo taj prostor (istarsko-kvarnerski) - jezgra hrvatskog glagoljaštva nije riješeno. Povijesni, posredni dokumenti te neki sačuvani pergamentni ulomci, češće se odnose na južnije krajeve: Najstariji povijesni dokument o proširenosti glagoljske tradicije među Hrvatima su pisma pape Ivana X. splitskom nadbiskupu, zatim hrvatskome kralju Tomislavu i zahumskom knezu Mihajlu Viševiću (...) iz 925. g. gdje stoji zapis o proširenosti »Metodijeve doktrine« na njihovu području, dakle svega 40 godina nakon Metodove smrti (885), te jedan od zaključaka Splitskog crkvenog sabora iz 928. g. gdje se, u smislu liturgijskog jezika, kao problematične navode biskupije na istočnom kraju hrvatskog prostora: stonska, dubrovačka i - kotorska. U svakom slučaju, pismo se izrijekom nigdje ne spominje, sva je pozornost usmjerena prema liturgiji i njezinu jeziku. Znanje o tome kako širenje utjecaja iz bugarsko-makedonskog područja očekujemo tek od XII. st., omogućuje nam da u obzir za to prvo razdoblje uzmemo samo - glagoljicu. Posljednjih je godina u hrvatskoj historiografiji ponovno aktualizirano pitanje prvih kontakata Hrvata s glagoljičkom baštinom. Prihvaćeno je - u drugoj polovici XX. st. posve formirano mišljenje kako je širenje glagoljice krenulo upravo iz središta jezično tolerantne Bizantske Dalmacije, također obilato nastanjenima Slavenima (pričem se napustila XIX-st. stajalište o hrv. biskupu Grguru Ninskom kao zauzimatelju za glagoljicu, nasuprot latinaškom splitskom nadbiskupu), ali se i naglašava kako je to zacijelo prvo provedeno u tom južnom prostoru, a ne na tada perifernom Kvarneru. Zamisao Vjekoslava Štefanića kako su Kvarnerom glagoljaštvo pronijeli Metodovi učenici, koje su otkupili poslanici bizantskog cara u Veneciji, i ostavili ih na Mlecima najbližem bizantskom teritoriju, povuklo se u drugi plan. Prema ovom novijem pristupu, ispada da su glagoljica i staroslavenski jezik bili sredstvom bizantske politike i ne samo u moravsko-panonskoj regiji, već i na istočnoj jadranskoj obali, i to vjerojatno još za života slavenskih misionara Ćirila i Metoda. Kao prostor tih prvih kontakata mlađi autori navode upravo - Dubrovnik, i povezuju taj eventualni prodor s nekim drugim povijesnim događajima u Bizantskom carstvu. Sve donedavna, malo je bilo glagoljičkih spomenika te istočne hrvatskoglagoljske jezgre: sve se svodilo na 5-6 glag. pergamentnih fragmenata iz XI. i XII. st. (Budimpeštanski fragment, Grškovićev odlomak apostola, Mihanovićev odlomak apostola, možda i Prva stranica Kijevskih listića.)

Prije desetak godina, međutim, u Konavlima, zaleđu Dubrovnika, pronađen je - već ovdje spomenuti - kratak glagoljski natpis (»Konavoski glagoljski natpis«), prvi južno od šibenskog zaleđa, koji datiramo vjerojatno u XI. st. Njegov podroban paleografski opis uskoro će biti dostupan znanstvenoj javnosti.

Glagoljaštvo na tom istočnom hrvatskoglagoljskom polu (koje djelimice dijelimo s našim susjedima) već s krajem XII. st. ili s početkom XIII. - nestaje, otprilike kada i u Makedoniji. Nakon tog razdoblja, glagoljicu na cijelom prostoru istočno od, otprilike, rijeka Krke i Vrbasa zamjenjuje u tom slavenskom korpusu - ćirilica (prisutna ondje barem od XI. st.), uz vrlo rijetke istočnije glagoljičke »izlete«. Uporaba ćirilice, drugog slavenskog pisma, bit će zasvjedočena i na krajnjem hrvatskom zapadu: u Istri (Supetarski ulomak, XII. st.), pa i na samoj Bašćanskoj ploči, na otoku Krku.

Kako u sklopu svega netom rečenog protumačiti bujanje glagoljaštva upravo na sjevernom dijelu istočne Jadranske obale: Istri, Kvarneru, Lici, sjevernoj Dalmaciji (ponajviše - otocima)? U prvom redu, posrijedi može biti i sama činjenica da je riječ o - periferiji, prostoru znatno udaljenom od središta nadbiskupije. Tome su mogle pridonijeti i globalne unutarcrkvene okolnosti u XI. st., kada je borba reformističkog pape Aleksandra II, izabranog u Rimu 1061. g. i protureformističkog pape Honorija II, izabranog mjesec dana kasnije, zahvatila područje Bizantske Dalmacije, i kada su biskupi Krka i Osora, pristali uz protupapu Honorija II. Honorije je pak pronašao interese da bude blagonaklon prema slavenskom bogoslužju na prostoru gdje mu se protezala vlast, kako bi osnažio svoj položaj, a Aleksandar II. radi upravo suprotno: u svom pismu od 1. X. 1061. potvrdjuje više od stotinu godina stare zaključke splitskoga crkvenog sabora, te zabranjuje »bezuvjetno, pod kaznom izopćenja, promicati Slavene, ako ne nauče latinska slova, u svete redove«. Split, Trogir, područje hrvatske države kojom tada vlada Petar Krešimir, pristaju uz papu Aleksandra II, a na sjeveru takvo se ograničenje ipak nije značajnije provodilo. Štoviše - ondje upravo predstoji snažno jačanje slavenskog bogoslužja, te književne produkcije koja je to pratila, osobito sljedećih stoljeća.

I doista, kao što smo već rekli, iz XI. stoljeća imamo već na tom sjevernom prostoru nekoliko važnih spomenika. Najpoznatija je svakako Bašćanska ploča s prijelaza iz XI. u XII. st, i u hrvatskoj i u svjetskoj slavistici poznata kao najstariji i najvažniji pisani spomenik hrvatskog jezika i glagoljice (prijelaznog tipa: iz oble u uglatu), s razmjerno mnogo zapisanih riječi (njih stotinjak u 13 redaka), razmjerno dobro čitljiva, s mnogo povijesnih, lingvističkih i paleografskih informacija. Posljednjih desetljeća XX. st. iskristaliziralo se da BP nije najstarijih spomenik hrvatske glagoljice i hrvatskoga jezika, nego da su to tri spomenika iz obližnjeg prostora: Plominski natpis (s istočne istarske obale, vrlo kratak zapis na antičkome kamenu), Valunska ploča (dvojezični nadgrobni natpis: latinski i hrvatski, karolinom i glagoljicom, svjedoči o bikulturalnosti hrvatskog srednjovjekovlja - prepletanju starosjedilačkog romanskog i hrvatskog stanovništva) i vjerojatno i Krčki natpis (zapis o gradnji samostana pokraj grada Krka, glagoljica znatno oblija nego na BP)

Iako je BP izgubila prvenstvo, nije izgubila na važnosti - posrijedi je ipak jedini tekstom bogat glagoljski epigraf, prepoznatljive, razvedene sintakse, s mnogo jezičnih informacija, osobito važan po tome što nije liturgijski, već - pravni tekst javne, otvorene, svečane namjene (riječ je o prijepisu iz kartulara, samostanske knjige u koju su se prepisivale za crkvu važne isprave i bilježili važni događaji). Tradicionalna literatura uvijek navodi kako je BP pisana hrvatskim narodnim jezikom s pokojim staroslavenskim elementom. Suvremena je filologija izokrenula sliku: potanka lingvistička analiza je pokazala kako jezik doista jest hibridan, ali kako dominiraju staroslavenski elementi, a hrvatski narodni (čakavski) su znatno rjeđi. Jezik Bašćanske ploče jest također: hrvatska redakcija staroslavenskog jezika, dakle isti jezični idiom kojim se pisala liturgijska književnost. U to rano vrijeme hrvatske pismenosti, očigledno, staroslavenski jezik koristio se za sve civilizacijske potrebe, iako katkad usporedo s latinskim. Tek će sljedećih stoljeća nastupiti važna jezična diferencijacija, ovisno o funkciji/namjeni tekstova.

Pored tih najstarijih kamenih glagoljičkih spomenika iz XI. st., na istom prostoru nalazi se još 10-ak nešto mlađih spomenika iz XII. st: Senjska ploča, Grdoselski ulomak, Supetarski ulomak (Sveti Petar u Šumi), u unutrašnjosti: Kninski ulomak, Plastovski ulomak - iz okolice Skradina... Iz istog vremena imamo i nekoliko pergamentnih odlomaka, no ipak nešto manje (!!!!) nego s istočnog hrvatskoglagoljskog pola: najstariji su Bečki listići, zatim Bašćanski ostrišci Londonski odlomak brevijara Iako nikad ne možemo biti sigurni da li količina sačuvanih spomenika, kamenih i - osobito - pergamentnih (kasnije i - papirnih) - odražava stvarne produkcijske razmjere, nije ni zanemariva činjenica da je broj sačuvanih pergamentnih fragmenata iz XIII. st. znatno, znatno veći (njih 14 u u odnosu na svega 3 iz prethodnog stoljeća), dakle u vrijeme kada se glagoljaštvo na istočnom hrvatskom polu (dakle onom glagoljičkom segmentu kji sada pronalazimo i u bošnjačkoj i srpskoj) gotovo gasi. Najstariji dakle cjeloviti hrvatskoglagoljski kodeksi potječu tek s početka 14. stoljeća. Razlog je svakako njihovo uništenje zbog neprimjerenosti novonastalim liturgijskim okolnostima, odnosno zbog sve veće prilagodbe zapadnoj liturgijskoj praksi, te reformi staroslavenskih tekstova prema Vulgati. Ti stariji tekstovi služili su tek kao puki materijal za oblikovanje kodeksa: pergamentni listovi umetali su se tako u korice knjiga, između drvenih pločica i kožnog omota. Na tim mjestima su i pronađeni, i još uvijek - kad se pronađu kakve knjige iz XIV. i XV. st. nadamo se da bi u njihovim koricama bio kakav stariji fragment.

Naglom povećanju glagoljske produkcije u 13. st. prethodile su svakako pogodne društvene okolnosti (crkvene i državne). Godine 1215. g., u IX. kanonu IV. lateranskog sabora napušta se stoljećima uobičajeno stajalište o liturgijskom jedinstvu, koje je i dovelo do navedenih ograničenja hrvatskoga glagoljaštva u X. i XI. st., te se nalaže »da u zemljama, gdje vladaju razni obredi, imadu biti namješteni svećenici, koji će vjernicima obavljati bogoslužje i dijeliti sakramente u njihovome obredu.« (Ritig, Svetozar: »Poviest i pravo slovjenštine«, Zagreb 1910 : 215). S obzirom na to da se glagoljica ponajviše njegovala u skriptorijima benediktinskih samostana (za koje se točno znalo jesu li latinske ili glagoljaške prakse), mora se, kao čimbenik snažnog zamaha glagoljičke produkcije, uzeti u obzir i važna klinijevska (opatija Cluny) reforma ovoga katoličkog reda, kojom je povećan broj redovnika i opatija, te potaknuta još njihova snažnija uloga u razvoju kulture, ponajviše pismenosti.

Spomenuta, razmjerno nagla i velika produkcija podrazumijevala je višestruko uređivanje novih tekstova: tekstološko (sve veće približavanje zapadnim uzorima), jezično (uključivanje hrvatskih jezičnih elemenata, isprvaponajviše na fonološkoj razini), i - paleografsko. Pod ovim posljednjim podrazumijevamo - konstituiranje toliko karakteristične hrvatske ustavne (uglate) glagoljice. Tradicionalna podjela na oblu i uglatu glagoljicu, htio bih podsjetiti, ne obuhvaća osnovnu razliku između tih dvaju pismovnih tipova, nego počiva na površnu čitateljevu dojmu. Osnovna razlika je u tome što se sredinom XIII. st. na spomenutom zapadnom polu hrvatskoga glagoljaštva dovršava višestoljetni proces - prilagođavanja slova novom linijskom ustroju: priljubljivanje slova linijama, izbacivanje tzv. »slabih dijelova«, izduživanje slova u visinu (umjesto kvadratnog modela prevladava pravokutni), čuvanje okomite slovne pozicije i čuvanje odvojenosti slova. Dodamo li tome još znatno bogatije mogućnosti u tvorbi ligatura (do 4 ili čak 5 slova), napuštanje stare sakralne osnovice kraćenja riječi (abrevijatura), u čemu se, baš kao i kroz interpunkcijske posebnosti, odražava orijentacija prema latinskoj grafiji, upotrebljavanje majuskulnih slova itd. - nabrojili smo najvažnije osobine posebnog hrvatskog tipa glagoljičkog pisma, znatno različitog od prethodne - tzv. oble glagoljice. U XIII. st., upravo zbog proširene, razmjerno nagle i velike produkcije, uspjela se provesti snažna - standardizacija rješenja. U segmentima ona će se usavršavati sve do XVI. st., ali već u drugoj polovici XIII. st. prosječno čitateljevo oko neće više razlikovati razlike u pismu između pojedinih fragmenata. Još su tekstovi s početka XII. st., kao i stoljeće stariji kanonski staroslavenski (bugarski, makedonski i češki tekstovi) među sobom bili i na prvi pogled znatno različiti, Ono što čini pismo ujednačenim i stabilnim (standardiziranih oblika) jest - zajednička slovna shema u obliku pravokutnika podijeljenog na šest dijelova, posve različita od eventualne sheme koja je stajala na početku razvoja glagoljice - kružnice podijeljene na 8 jednakih dijelova. Uspostava nove slovne sheme, pa i cijelog novog azbučnog tipa, mogla je nastati samo u pogodnim uvjetima, s bogatom potporom i same Crkve i feudalnih gospodara (zabluda o neukosti i siromaštvu popova glagoljaša (Glagolitic priests), sa širokim prostorom uporabe. Kolika je ta snaga bila jaka najbolje svjedoči poziv češkoga kralja Karla IV. sredinom XIV. st. (1347.) našim glagoljašima-benediktincima s otoka Pašmana da osnuju samostan u Pragu i da ondje šire glagoljsku pismenost. Glagoljaška pismenost, i to hrvatskog pismovnog jezičnog tipa, ustanovila se tako i u Pragu (nakratko, potkraj XIV. st., i među Poljacima, u Krakovu), prenijela se k Česima, koji su na ovaj način izgradili cijelu jednu malu pismenost, znatno uključujući češke jezične osobine, od koje nam je sačuvan samo dio, i to s početka XV. st. (Biblija, Komestor/Pasional, prijevod Legenda Aurea).

U istom obliku hrvatska je glagoljica krenula i dalje na evropski zapad: U XIV. stoljeću profesor na Sorbonni (dr. teologije), humanist Juraj iz Slavonije (Georgius de Sclavonia) autor je nekoliko tekstova kojima je htio upoznati evropsku javnost s ovim pismom kojeg on naziva »alphabetum chrawaticum«. Sačuvano je nekoliko molitava (Očenaš, Zdravo Marijo, Vjerovanje...) s pridruženom francuskom latiničkom transkripcijom, azbučni (alfabetski) niz, te - vrlo nam važan - popis hrvatskih biskupija u kojima se u to doba njegovala glagoljaška/staroslavenska tradicija.

Kao »zlatno doba« hrvatskoga glagoljaštva navodi se XIV., a osobito XV. stoljeće. Premda se hrvatskim jezikom a latinicom počelo pisati još sredinom XIV. st. (iz tog je vremena poznata Šibenska molitva tj. Pohvala gospi), kao uvjerljivo glavno pismo sve do početka XVI. stoljeća (otprilike do pisanja Marulićeve Judite 1501. g.) upotrebljavala se glagoljica. Naprimjer, čak 15 sačuvanih kompletnih glagoljskih misala (da se zadržimo sada samo na liturgijskoj produkciji), od kojih je možda najpoznatiji, pa i najljepši, Hrvojev misal, danas čuvan u Istanbulu (1971. g. u Grazu, u Austriji, priređeno je reprint izdanje). Kruna takva bogatstva svakako je tiskanje prve hrvatske knjige upravo ovim slavenskim pismom - Misala po zakonu rimskoga dvora - 22. veljače 1483. g., ne slučajno upravo na dan Svete Stolice (radi dokazivanja vlastite lojalnosti). Iako ne znamo točno gdje se tiskanje zbilo, slutimo da bi to moglo biti u Veneciji, ustvrđeno je, naime, da je priređivanje teklo na sjeveru Istre, u samom gradu Roču, ili nedaleko od njega - znamo čak i ime priređivača - bio je to žakan (đakon) Juri upravo iz toga mjesta. Tisak je vrlo kvalitetan i lijep: iako su se glagoljičke knjige i dalje tiskale, takva kvaliteta više nikada nije postignuta.

Nakon još nekoliko knjiga otisnutih u Veneciji, osnovana je i prva poznata glagoljska tiskara na hrvatskome tlu koja je djelovala između 1494. i 1509. g., u Senju, (jedinom biskupijskom središtu u okviru Zapadne crkve kojemu osnovni liturgijski jezik nije bio latinski) za koje je vrijeme otisnuto 7 vrlo vrijednih izdanja, pretežito još liturgijskog i uopće sakralnog (srednjovjekovnog) sadržaja: misal, priručnik za ispovijedanje, zbirka korizmenih propovijedi, Marijini mirakuli... Godine 1530. i 1531. u gradu Rijeci djelovala je glagoljska tiskara u organizaciji izbjegloga modruško-krbavskog biskupa (b. of Modruš and Krbava) Šimuna Kožičića Benje, poznatoga glagoljaškoga humanista, autora i latinskih i staroslavenskih tekstova. U njoj je otisnuto 6 naslova, od kojih nisu svi liturgijskog sadržaja: jedno je djelo, naime, povijesni pregled rimskih papa i kraljeva, prijevod s latinskoga (Žitije ot rimskih arhijereov i cesarov). I ovaj prijevod, kao i svi ostali, odaju dobro - aktivno poznavanje staroslavenskog jezika, u to, već pozno doba glagoljaške tradicije. Prije nego što se glagoljaška tiskarska tradicija zaključi 1561. g. tzv. Brozićevim brevijarom, otisnutim ponovno u Veneciji, vjerojatno zbog propasti domaćih tiskara, svakako moramo upozoriti na protestantsku tiskaru u Urachu kraj Tübingena, gdje su se - u organizaciji Slovenca Primoža Trubara - knjige obilno tiskale obojim slavenskim pismima - ćirilicom i glagoljicom, te - latinicom, i to 1561-1564. g. Protestantskom pokretu odgovarala je slavenska glagoljaška tradicija unutar latinskog univerzalizma Katoličke crkve, a brojni glagoljaši, osobito istarski, pristajali su na kulturnu afirmaciju koju im je ovaj pokret nudio tiskanjem brojnih knjiga.

Gotovo kroz cijelo XVI. st., osim nekoliko iznimaka, pričanje o glagoljici u sadržajnom se smislu izrazito reduciralo: svelo se gotovo posve na - liturgijsku namjenu. U to vrijeme neliturgijsko, ponajviše beletrističko štivo, i to vrlo bogato, pisalo se već latinicom, u skladu s novim - humanističkim i renesansnim poetikama. Dovoljno je podsjetiti se npr. Marka Marulića, te znamenitih hrvatskih petrarkista u Dubrovniku, Hvaru, Zadru, kojima je glagoljaška tradicija (jezik, književni motivi) bila poznata i na koju su se sami nastavljali.

Na liturgijskome planu - početkom XVII. st. dolazi do velike promjene, u organizacije rimske Kongregacije za nauk vjere (Congregatio de propaganda fide): iz crkvenopolitičkih razloga, radi otvaranja prema Istočnoj Crkvi, dopušta se daljnja uporaba glagoljice, ali ne i - hrvatski crkvenoslavenski jezik. On se, naime, morao zamijeniti - istočnom redakcijom staroslavenskog jezika, kako bi se time naznačila cjelokupna vatikanska istočna politika. Takvo premošćivanje nikad nije, kao što znamo, uspjelo, a kroz višestoljetno trajanje, nanesena je golema šteta hrvatskoj autohtonoj glagoljaškoj tradiciji. Ona je obnovljena, zaslugom Dragutina Antuna Parčića 1893. g., odnosno ponovnim tiskanjem hrvatskoga glagoljskog misala u Rimu. Otada pa sve do odluka II. vatikanskog koncila (1965), u hrvatskim je crkvama, dakako na tradicionalnom glagoljaškom prostoru (ponajprije prostor Riječke metropolije) obavljana liturgija na istom jeziku (hrvatskom crkvenoslavenskome) na kojemu se to činilo sve od IX. st. pa do početka XVII. Otada, posljednjih desetljeća, takva liturgija (na nenarodnom jeziku) rezervirana je samo za posebne - svečane prigode. Na otoku Krku npr. takva je tradicija sačuvala kontinuitet u svakodnevnim večernjim molitvama i u crkvenim pjesmama. U okviru prošlogodišnjeg velikog međunarodnog simpozija na Krku o glagoljici - bila je prilika čuti stare molitve i napjeve na tom hrvatskom književnom idiomu. Štoviše, posljednjih se godina čak i prevode novi liturgijski/ritualski tekstovi na hrvatski staroslavenski kako tradicija ne bi, zbog promjene liturgijskih uzusa, odumrla.

Privodeći kraju ovo predavanje, mislim da je nužno osim paleografskoga i liturgijskoga aspekta, kojima smo dosad najviše posvetili pozornost, upozoriti na posebnosti jezične uporabe, te na posebnosti glagoljaške književnosti.

Jezik

Za razliku od dvojne srednjovjekovne jezične prakse, uobičajene među Slavenima izravno oslonjenima na grčku/bizantsku kulturu, prema kojoj supostoje crkvenoslavenski jezik (znatno obogaćen osobinama jezika kulture u kojoj sudjeluje - za liturgijske i sve druge svrhe povišenog stila, tako i tzv. beletristiku) i - narodni (za »niže« funkcije, npr. za pisanje pravnih spomenika), među Hrvatima je uspostavljena trojna podjela, (ne računamo li pritom golemu - paralelnu produkciju na latinskome jeziku), utemeljena na funkcionalnom razlikovanju. Osim hrvatskog crkvenoslavenskog jezika (namijenjenog liturgiji i njoj bliskim namjenama) te narodnog (čakavskog) jezika, od XIV. st. formirao se poseban (treći) jezični idiom namijenjen upravo beletrističkim tekstovima, neliturgijskoj književnosti (legende, čudesa-mirakuli, viđenja, prikazanja, romani, poučna proza, povijesni zapisi...).

Taj idiom /jezični tip/ karakterizira znatno snažnije prepletanje staroslavenskih i starohrvatskih jezičnih elemenata, i to ne samo na fonološkoj razini (što je osobina i hrvatske redakcije staroslavenskog jezika), nego i na morfološkoj, sintaktičkoj, leksičkoj. Posrijedi je zapravo - jezični amalgam, za koji je teško reći koji sloj u njemu prevladava, ponajviše zbog visokog stupnja preklapanja i dobrog razumijevanja.. S jedne je dakle strane crkvenoslavenski jezik, a s druge isprva stoji samo čakavsko dijalekt, kojemu se već od XV. st. (npr. u Petrisovu zborniku) pridružuje kajkavsko narječje, i to u kontaktnome prostoru u sjevernoj Istri, i Gorskom kotaru, okolici Karlovca, već nadomak Zagrebu, ponešto i elemenata štokavskog narječja, no to znatno rjeđe.

U posljednjim su istraživanjima prof. Eduard Hercigonja i prof. Stjepan Damjanović zamijetili kako se postupno uporaba toga amalgama širila i izvan same beletristike, pa su zaključili kako je u tom dijelu hrvatske jezične povijesti postojala namjera da se stvori književni jezik - amalgamom iz narodnih dijalekata i crkvenoslavenskog jezika, kako bi bio što šire razumljiv. Takva bi praksa bila posve različita od onoga što će uslijediti u XVI. st. kada se formira čakavski književni jezik (opet s Marulićem na početku), ili pak na sjeverozapadu - kajkavski, ili pak od postupne jezične standardizacije štokavskog idioma od XVII. st. do XIX, odnosno XX. Izvrstan je primjer spomenutog prepletanja ulomak iz Petrisova zbornika (1468), koji se često navodi u literaturi:

I reku emu anjeli vraž'i ki ga budu držali:
čto se žalostiš, ubogi človêče, i kai se mećeš,
i zač trepećeš.

Prva je zabilježena zamjenica iz crkvenoslavenskoga (doduše i iz štokavskoga, ali taj je segment ondje manje pretpostavljiv), druga dakako iz kajkavskoga, a treća iz čakavskoga. Iako ima i mlađih primjera, možemo reći da je posljednji relevantan autor koji je pisao takvim književnim jezikom bio već spominjani glagoljaški humanist Šimun Kožičić Benja koji je svoje prijevode tiskao u vlastitoj tiskari u Rijeci 1530. i 1531., dakle u vrijeme kada hrvatski humanistički pisci umnogome stvaraju, i na hrvatskome (čakavskome) jeziku i na latinskome.

Kao što smo već rekli u liturgiji je hrvatski ckrvenoslavenski jezik otrpio gotovo trostoljetnu pauzu (XVII-XIX.st.), zbog namjernog rusificiranja, i oživio tek 1893. g., da bi ponovno zamro odlukama II. vatikanskoga sabora (1963-1965). U suvremenom hrvatskom standardnom jeziku tragovi ovog jezika su vrlo maleni, i mogu se svesti svega na nekoliko leksema (brak, kumir, licemjer, stih). U liturgijskom jeziku ostaci su nešto brojniji, pa i sama činjenica da je oblik Kristova imena - Isus (kao u grčkome), a ne Jezus (kao u lat. praksi), ili pak Jakov (a ne Jakob i sl.)..., odjek je staroslavenske/glagoljske baštine.

Književnost

U najvećoj mjeri hrvatskoglagoljsku bismo književnost mogli izjednačiti s pojmom srednjovjekovne književnosti, uz poštovanje činjenice da samostani, oni neglagoljaški, obiluju - latinskom literaturom, koja je i bila osnovom za prevođenje i prepisivanja bilo na glagoljicu, latinicu ili ćirilicu (bosančicu). Ne računamo li ponekog humanističkog autora, glagoljski literarni tekstovi - ako su i mlađi od XV. st., pisani su u okvirima srednjovjekovnih poetičkih uzusa. Podsjećamo da se književnost pisana latinicom pojavljuje tek sredinom XIV. st, i da je znatno oskudnija negoli ona pisana glagoljicom. Tipološki i žanrovski ne opažaju se bitne razlike s obzirom na pismo. Latinički tekstovi (najpoznatiji: Šibenska molitva, Žića Svetih Otaca - XIV. st., Korčulanska pjesmarica - XV. st. itd.) pisani su književnom čakavštinom, ali tragovi staroslavenske-glagoljaške tradicije (i na jezičnom i na književnom planu) posve su očiti, što dakako potvrđuje snažnu komunikaciju - ovdje već toliko naglašavanu - dviju hrvatskih srednjovjekovnih tradicija. Bizantski motivi, žanrovi i forme dugo se čuvaju odnosno prepisuju, pa i obogaćuju (ne smijemo zaboraviti da putovi s istoka također nisu nikada bili ukinuti), a još od XII. st. posve je vidljiva sve veća infiltracija žanrova i motiva iz književnosti latinske Evrope. Štoviše - kako mnogi istraživači naglašavaju - hrvatsko je književno srednjovjekovlje i posredovalo u širenju zapadnih utjecaja dalje na Istok, preko srpske književnosti npr, sve do Rusije.

U svjetlu svega rečenoga, neka konačni zaključak bude naglasak tvrdnje kako se hrvatsko srednjovjekovlje, a dijelom ni mlađa razdoblja, ne mogu posve izjednačiti s poznatim terminom R. Picchia »Slavia romana«, a - dakako ni s terminom »Slavia ortodoxa«. Uza svu različitost i razvedenost, posrijedi je doista jedinstven preplet nastao napajanjem iz obiju temeljnih evropskih tradicija, dakako s različitim vremenom u različitim omjerima, uz uvijek zamjetnu komunikaciju sa, slavenskim, i neslavenskim susjedima, pri čemu se postupno formirao srednjovjekovni temelj na kojemu se dalje gradio kontinuitet hrvatske pismonosti, jezika i književnosti.

(Predavanje održano, na poziv tamošnjeg predstojnika slavistike prof. dr. Ursa Heftricha, studentima slavistike na Hajdelberškom sveučilištu u siječnju 2003. g.)