Anagram / Jezik/lingvistika
26. 7. 2007.

Krešimir Mićanović

Hrvatski s naglaskom

S naglaskom se otvara niz problema koji se tiču suočavanja prozodijskih varijacija sa standardizacijom (kodifikacijom) te razlikovanja pisanog i govorenog standarda s obzirom na različit stupanj kodifikacijom dosegnute uniformnosti. Nerijetko se akcent podastire kao dokaz neuspješnosti standardizacije.1

Problematika naglaska neodvojiva je od jezičnih varijacija i njihova društvenog značenja. Jezične su varijacije društveni fenomen; postojanje varijabilnosti, a njezini su »univerzalni atributi« akcent i dijalekt, smatra Chambers (1995: 215), imaju manje veze s biologijom negoli sa sociologijom. Društveno značenje jezičnih varijacija, pa tako i ustrajnost nestandarda ne može se objasniti ako se zanemari njihov prikriveni prestiž. Iskorištavamo jezične varijacije da bismo poslali niz poruka o sebi i o načinu na koji se smještamo u svijet u kojemu živimo. Socijalni identitet tek započinje s pitanjima zemljopisa, spola i dobi, a u skrivenom životu jezika posebno pak mjesto pripada akcentu (Lippi-Green 1997). Tvrdnje da nije moguće da odrasla osoba zamijeni svoju fonologiju (akcent) na konzistentan i trajan način, da Sound House ne može biti srušena i zamijenjena novom, gotovo da pružaju objašnjenje za sav onaj (da li uzaludan) napor pri svladavanju akcenta drugoga, nematerinskog jezika/varijeteta ili pak težinu borbe da se potisne prvotno stečeni.2 Navedena tvrdnja Lippi-Green (1997) sugerira biološku narav akcenta, no istodobno ipak ne sugerira da je biologija dostatno opravdanje da bi se olakšao teret društvenog značenja koji govornik s akcentom nerijetko teško nosi.

Problem kodificirane ortoepske norme dobar je primjer napetosti između kodificiranoga standardnog varijeteta i jezične upotrebe, između različitih instanci koje sudjeluju u promoviranju standardnog varijeteta. Zasigurno se može najlakše braniti tvrdnja da od svih normi upravo ortoepska norma najlakše izmiče čvrstoj jezgri standarda (Daneš 1988). Nerijetko se kao primjer različitog statusa normi s obzirom na stupanj obveznosti i ujednačenosti navode ortografska i ortoepska norma, pri čemu se ova potonja opisuje kao varijabilna, podložna utjecaju regionalno i socijalno izdiferencirane jezične zajednice (Nerius 1987, Daneš 1988).

Posebnost ortoepske norme ne ističe se samo u usporedbi s ortografskom, nego se razlika između pronunciation, s jedne strane, kako zamjećuje Hudson (1990), te sintakse, morfolgije i vokabulara, s druge strane, prepoznaje upravo u tome da je izgovor manje podložan standardizaciji.

S obzirom na to da, dakle, prozodija izmiče krutoj standardizaciji, gotovo je samorazumljiva tvrdnja da je hrvatska ortoepska norma »već dugo najproblematičnija norma hrvatskoga standardnog jezika« (Pranjković 2001a: 304). Narav te problematičnosti ovako se specificira: »Ta njezina problematičnost izvire dobrim dijelom iz činjenice da je ona i najkonzervativnija. Naime, normativci uglavnom insistiraju na tzv. klasičnoj ili ›maretićevskoj‹ akcentuaciji, koja se ne zasniva na realnom stanju u pojedinim hrvatskim govorima /.../, nego je zapravo strána većini govornika hrvatskoga standardnog jezika /.../, pa se zapravo /.../ uči kao strânà« (Pranjković 2001a: 304).

Sažimajući aktualno stanje hrvatske fonološke i ortoepske norme, Samardžija (1999: 333) navodi da se »jasno ocrtavaju tri koncepcije prozodijske norme«: 1. tradicionalna koncepcija koja teži što je moguće manjim promjenama »›klasične‹ novoštokavske norme«; 2. koncepcija koja zagovara preobrazbu prozodijske norme prema stanju u zapadnim novoštokavskim idiomima; 3. i ona koja nastoji afirmirati značajke urbanih idioma, »prije svega zagrebačkoga«. Ne upuštajući se u podrobnosti različitih koncepcija, može se ustvrditi očita neusuglašenost i suprotstavljenost različitih instanci koje promoviraju standardnu prozodiju: jezični kodeks (Ammon 2003) podvrgnut je kodifikatorskim izmjenama i nadopunama, što je nerijetko praćeno kritičkim primjedbama jezičnih autoriteta, uz istodobno promoviranje i zauzimanje za nove modelske govornike/pisce.3

Suočen s nizom jezičnih varijacija kodifikator (standardizator, Daneš 1976) mora donijeti odluku o tome koju od mogućnosti treba izabrati i time promovirati kao standardnu. Početak ovoga teksta sugerira osobito težinu takve odluke kada je riječ o naglasnim varijacijama, tj. da kodifikator unaprijed treba odustati od toga da je uvijek moguće donijeti samo jedno rješenje koje ima šansu da bude prihvaćeno.4 Naime, pojedine kodifikatorske odluke nisu samo podložne preispitivanju i (ne)prihvaćanju jezičnih stručnjaka, nego prije svega moraju proći test prihvatljivosti za jezičnu zajednicu. Samardžija (1999: 333-334) napominje da su se u 20. stoljeću »unutar ›tradicionalne‹ koncepcije« postupno obavile brojne prilagodbe »kodificirane hrvatske prozodijske norme uzusnoj normi kako bi se prevladale velike nepodudarnosti između njih i tako izbjegao inače sasvim izgledan konflikt«, a da su prijedlozi za promjenu ostalih dviju koncepcija »dosada imali relativno slab utjecaj na suvremenu hrvatsku jezičnu praksu«.5 Razlozi takvim prilagodbama očiti su: uspješnost kodifikacije mjerljiva je jedino stupnjem njezine prihvaćenosti. Ako većina unutar jezične zajednice ne govori, ne prihvaća i ne želi učiti kodificiranu prozodiju, onda takvu kodifikaciju treba mijenjati: naime, proturječnost između kodifikacije i realne norme (Jedlička, 1978) razrješava se ipak promjenom kodifikacije.

Specifičnost hrvatske jezične situacije u vezi s akcentuacijom standardnog jezika ne ogleda se u postojanju različitih konkurentskih koncepcija. Ne zbog toga što je za hrvatsku situaciju karakteristična i neujednačenost ortografske norme (očita zbog postojanja različitih pravopisnih priručnika i zbog različite pravopisne prakse), upravo one koja se zbog svoje unificirane naravi supostavlja ortoepskoj, nego stoga što je promoviranje standardnih oblika, tako i prozodijskih, kako sugerira Ammonov model, uvijek rezultat konkurentskog odnosa različitih instanci. Postojanje različitih urbanih i regionalnih prozodijskih modela, napetost između standardnojezične norme i norme/norma razgovornog/razgovornih varijeteta ili nemogućnost da se izbjegne varijantnost kodificirane prozodijske norme nije specifičnost samo hrvatske jezične/govorne prakse. Specifičnost se dijelom ogleda u tome da se (pojedini) govornici ne pridržavaju preskriptivne akcentuacije ni onda kada to od njih iziskuje socijalna uloga u kojoj se nalaze, npr. radijski ili televizijski čitač vijesti. Naime, govoreni standardni jezik vrijedi za formalne situacije u kojima se govori prema kodificiranim propisima (Dittmar 1997), a prednost standardnog izgovara prepoznaje se u njegovoj nadregionalnosti, u tome da on ne pruža informaciju o tome odakle govornik dolazi.

Jednostavno bi se na pitanje zašto se netko ne pridržava standardne akcentuacije moglo odgovoriti: zato što je nije naučio. Takav odgovor ipak provocira nova pitanja: zašto nije naučio ili želi li uopće naučiti.6 Odgovori na takva pitanja umnogome su specifični za hrvatsku jezičnu situaciju. Naime, nerijetko se tvrdi da standardni akcent konotira viši status i kompetenciju (Edwards 1985),7 da standard reducira teret »socijalne identifikacije« i pruža »poslovne, društvene i kulturne mogućnosti« (Bartsch 1985: 286)8 ili se pak kao primjer »provođenja načela regionalne varijantnosti« navodi da se u ortoepsku normu prihvaća i onaj izgovor koji odstupa od izgovora glavnoga grada (riječ je o češkoj situaciji, usp. Jedlička 1978: 96).9 Hrvatski je slučaj očito drugačiji, pri čemu je naglasak na problematičnoj prestižnosti: nekima se »čini da je naš standardni izgovor ›seljački‹, što hoće reći nekultiviran, a to on nikako ne može biti ni po definiciji, ni po svojoj akademičnosti, ni po svim onim dosadašnjim ostvarenjima na njemu« (Škarić 1980-1981: 130); »fully fledged« štokavski ne uživa socijalni prestiž u Zagrebu, ima ga samo među lingvistima (Kalogjera 1985);10 »Mnogi okrivljuju ljude iz novoštokavskih krajeva da unose seljačke, folklorne, gorštačke, neeuropske, dinarske i slične naglaske u hrvatski standardni jezik. O neopravdanosti većine takvih optužbi /.../« (Brozović 2001: 5); klasična ili maretićevska akcentuacije strana je većini govornika hrvatskoga standardnog jezika i ne uživa prestiž (Pranjković 2001a).

Za razumijevanje odnosa između standardnog izgovora (u smislu kodificirane prozodijske norme) i urbanog, supstandardnog npr. zagrebačkog izgovora (manje neprecizno bilo bi govoriti o značajkama urbanih govora s obzirom na to da je zvučna slika urbanih govora prilično nejasna, tj. slojevita i nekoherentna) nije dovoljno posegnuti ni za oprekom između statusa i solidarnosti, pri čemu odabir standarda znači odabir statusa, a odabir supstandarda odabir solidarnosti.11

Naime, do konflikta standard-nestandard ne dolazi ni kada se nestandardni varijeteti (ili njihove pojedine značajke) upotrebljavaju u prostoru javne komunikacije, kojim je tradicionalno vladao (ili se smatralo da treba vladati) standard, sve dok između njih postoji jasna opreka (opreka koju jezična zajednica prihvaća, a unutar koje se standardu pripisuje neutralnost). Konflikt nastaje kada se dotada nekodificirane oblike želi promovirati u standardne. Dakle, težište nije u osporavanju govornikove komunikacijske kompetencije, u smislu da se govorniku prigovara da ne posjeduje znanje o socijalnoj funkciji pojedinog varijeteta ili da nije sposoban razlikovati standardne od nestandardnih oblika, nego je problem prije svega u tome da govornik svjesno ne želi poštovati kodificiranu normu i u situacijama koje iziskuju upotrebu standarda upotrebljava nekodificirane oblike kao da su (ili bi to trebali postati) neutralni i općeprihvaćeni. Potraga za razlozima opisanog nepoštivanja kodificirane norme nužno nas vodi (tj. ponovno nas vraća) problemu stavova o jeziku, odnosno u vezi s hrvatskom kodificiranom prozodijom već spominjanom prestižu. Vitalnost standardnog varijeteta, kako ističe Haarmann (1989: 178-180), nije samo stvar njegove pravilne gramatičke upotrebe usklađene s funkcijama koje su društvenim konvencijama vezane uza nj, nego odražava i »djelovanje sustava vrijednosti nekoga pojedinca«, naime »sustav vrijednosti ima krucijalnu ulogu u identifikaciji pojedinca sa standardnim varijetetom i, u skladu s tim, u oblikovanja stavova u vezi s prihvaćanjem ili odbijanjem standardnog registra«.

S metodološkoga gledišta Bartsch (1985: 245) razlikuje preskriptivni i empirijski standard. Preskriptivni je standard normativni koncept koji lingvistički stručnjaci identificiraju, no on je »više konstrukt ili nešto postulirano nego nešto stvarno zatečeno«. Empirijski je standard deskriptivni koncept, i upravo područje varijacija u izgovoru - ono koje u »stvarnosti« postoji, »regionalno obojeno«, no u različitim regijama, ali i nadregionalno, vrijedi kao standardni izgovor - Bartsch naziva empirijskim standardnim izgovorom jednoga jezika. Ova distinkcija između dvaju standarda korisna je i pri raspravljanju o hrvatskoj standardnoj prozodiji. Naime, očita je potraga za normativnim konceptom kao konačnim modelom koji bi služio kao Richtlinie u hrvatskoj standardnoj prozodiji. Njegova bi prednost trebala biti zemljopisna neutralnost koja će standardnom jeziku priskrbiti visok stupanj komunikativnosti.

Naime, kako je već 30-ih godina 20. st. ustvrdio Ivan Esih (1999) u tekstu Kultura književnog jezika: «Najbolje izgovara onaj, po čijem je načinu izgovora najteže poznati, iz koje pokrajine potječe ili - drugim riječima - onaj, koji u svom izgovoru pokazuje najmanje lokalne značajke.«12 Žuđeno stanje neutralnosti kodificirane prozodije hrvatskog standarda, što bi trebalo sugerirati njezinu općeprihvaćenost i općeobvezatnost,13 u hrvatskoj jezičnoj/društvenoj situaciji obilježenoj supostojanjem triju narječja (organski idiomi uporno čuvaju svoj naglasak) i različitih regionalnih urbanih središta u kojima se prakticira i aproksimativni standard (prepoznatljivo mu je obilježje upravo naglasak) teško je ostvarivo i stoga što standard, bez obzira na to što se ubraja u regionalno neutralan jezik (Bartsch 1985), ipak u stvarnosti nije posve tako neutralan.14

Literatura

  • Ammon, Ulrich (1987), Language - Variety/Standard Variety - Dialect. U: Ulrich Ammon & Norbert Dittmar & Klaus J. Mattheier (ur.), Sociolinguistics. An International Handbook of the Science of Language and Society. First Volume. Berlin, New York: Walter de Gruyter. 316-335.
  • Ammon, Ulrich (2003), On the Social Forces that Determine what is Standard in a Language and on Conditions of Successful Implementation. Sociolinguistica. Internationales Jahrbuch für Europäische Soziolinguistik. 17: 1-10.
  • Bartsch, Renate (1985), Sprachnormen: Theorie und Praxis. Tübingen: Max Niemeyer Verlag.
  • Bourdieu, Pierre (1992), Što znači govoriti. Ekonomija jezičnih razmjena. Zagreb: Naprijed.
  • Brozović, Dalibor (2001), Naglasnu normu treba poštovati, ali... Vijenac, IX, (20. rujna 2001.), 197: 5.
  • Chambers, J. K. (1995), Sociolinguistic Theory. Linguistic Variation and its Social Significiance. Oxford, Cambridge: Blackwell.
  • Daneš, František (1976), Values and Attitudes in Language Standardization. Južnoslovenski filolog, XXXII, 3-27.
  • Daneš, František (1988), Herausbildung und Reform von Standardsprachen. U: Ulrich Ammon & Norbert Dittmar & Klaus J. Mattheier (ur.), Sociolinguistics. An International Handbook of the Science of Language and Society. Second Volume. Berlin, New York: Walter de Gruyter. 1506-1516.
  • Delaš, Helena (2003), Silazni naglasci na nepočetnim slogovima riječi. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Magistarski rad.
  • Dittmar, Norbert (1997), Grundlagen der Soziolinguistik - Ein Arbeitsbuch mit Aufgaben. Tübingen: Max Niemeyer Verlag.
  • Edwards, John (1985), Language, Society and Identity. London: Basil Blackwell, André Deutsch.
  • Esih, Ivan ([1931-1932] 1999), Kultura književnog jezika (Deset jezičnih zapovijedi). U: Samardžija, Marko (ur.), Norme i normiranje hrvatskoga standardnoga jezika. Zagreb: Matica hrvatska. 42-48.
  • Haarmann, Harald (1989), Functional Aspects of Language Varieties - A Theoretical-Methodological Approach. U: Ulrich Ammon (ur.), Status and Function of Languages and Language Varieties. Berlin, New York: Walter de Gruyter. 153-193.
  • Haarmann, Harald (1990), Sprache und Prestige. Sprachtheoretische Parameter zur Formalisierung einer zentralen Beziehung. Zeitschrift für romanische Philologie. 106, 1/2: 1-21.
  • Hudson, R. A. (1990), Sociolinguistics. Cambridge, New York, Port Chester, Melbourne, Sydney: Cambridge University Press.
  • Jedlička, Alois (1978), Die Schriftsprache in der heutigen Kommunikation. Leipzig: VEB Verlag Enzyklopädie.
  • Jedlička, Alois (1982), Theorie der Literatursprache. U: Jürgen Scharnhorst & Erika Ising (ur.), Grundlagen der Sprachkultur. Beiträge der Prager Linguistik zur Sprachtheorie und Sprachpflege. Teil 2. Berlin: Akademie - Verlag. 40-91.
  • Joseph, John Earl (1987), Eloquence and Power. The Rise of Language Standards and Standard Languages. London: Frances Pinter (Publishers).
  • Kalogjera, Damir (1985), Attitudes toward Serbo-Croatian language varieties. International Journal of the Sociology of Language, 52: 93-109.
  • Kalogjera, Damir (1988), Oko prihvaćanja strukture standardnog jezika. U: Milorad Pupovac (ur.), Jezici i politike. Jezična politika u višejezičnim zajednicama. Zbornik. Zagreb: Centar CK SKH za idejno-teorijski rad Vladimir Bakarić, Komunist. 76-86.
  • Kalogjera, Damir (1998), Nezaobilaznost normi (norma) i kritika norme. U: Lada Badurina & Boris Pritchard & Diana Stolac (ur.), Jezična norma i varijeteti. Zbornik. Zagreb, Rijeka: Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku. 241-249.
  • Katičić, Radoslav (1971), Jezikoslovni ogledi. Zagreb: Školska knjiga.
  • Katičić, Radoslav (1992), Novi jezikoslovni ogledi. Dopunjeno izdanje. Zagreb: Školska knjiga.
  • Katičić, Radoslav (1996), Načela standardnosti hrvatskoga jezika. Jezik, 43, 5: 175-182.
  • Kovačević, Marina & Badurina, Lada (2001), Raslojavanje jezične stvarnosti. Rijeka: Izdavački centar Rijeka.
  • Lippi-Green, Rosina (1997), English with Accent. Language, ideology, and discrimination in the United States. London, New York: Routledge
  • Lupić, Ivan (2001), Preskriptivna akcentologija i hrvatski standardni jezik. Kolo, XI, 1: 85-134.
  • Mattheier, Klaus J. (1990), Überlegungen zum Substandard im Zwischenbereich von Dialekt und Standardsprache. U: Günter Holtus & Edgar Radtke (ur.), Sprachlicher Substandard III. Standard, Substandard und Varietätenlinguistik. Tübingen: Max Niemeyer Verlag. 1-16.
  • Mildner, Vesna (1998), Stavovi prema hrvatskim govornim varijetetima. U: Lada Badurina & Boris Pritchard & Diana Stolac (ur.), Jezična norma i varijeteti. Zbornik. Zagreb, Rijeka: Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku. 349-365.
  • Milroy, James & Milroy, Lesley (1991), Authority in language. Investigating language prescription and standardisation. London, New York: Routledge.
  • Milroy, Lesley (1999), Standard English and language ideology in Britain and The United States. U: Tony Bex & Richard J. Watts (ur.), Standard English. The widening debate. London, New York: Routledge. 173-206.
  • Nerius, Dieter (1987), Gesprochene und geschriebene Sprache. U: Ulrich Ammon & Norbert Dittmar & Klaus J. Mattheier (ur.), Sociolinguistics. An International Handbook of the Science of Language and Society. First Volume. Berlin, New York: Walter de Gruyter. 832-841.
  • Ong, Walter J. (1988), Oralität und Literalität. Die Technologisierung des Wortes. Opladen: Westdeutscher Verlag.
  • Pranjković, Ivo (1997), Jezikoslovna sporenja. Zagreb: Konzor.
  • Pranjković, Ivo (2001a), Za demokratizaciju hrvatske ortoepske norme. Jezik i demokratizacija (zbornik radova)/Langauge and democratization (proceedings). Sarajevo: Institut za jezik (Posebna izdanja, knj. 12). 299-306.
  • Pranjković, Ivo (2001b), Rječnik hrvatskoga jezika. Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 27: 388-394.
  • Samardžija, Marko (1999), Norme i najnovije promjene u hrvatskome jeziku. Zaprešićki godišnjak 1998. Zaprešić: Matica hrvatska Zaprešić. 327-340.
  • Škarić, Ivo & Škavić, Đurđa & Varošanec-Škarić, Gordana (1996), O naglašavanju posuđenica - još jednom, nakon Vukušića. Jezik, 44, 2: 66-73.
  • Škarić, Ivo (1980-1981), Izgovor. Jezik, 28, 5: 129-138.
  • Škiljan, Dubravko (1988), Standardizacija jezika kao društveni čin. U: Milorad Pupovac (ur.), Jezici i politike. Jezična politika u višejezičnim zajednicama. Zbornik. Zagreb: Centar CK SKH za idejno-teorijski rad Vladimir Bakarić, Komunist. 35-44.
  • Škiljan, Dubravko (1998), Javni jezik. Pristup lingvistici javne komunikacije. Zemun, Beograd: Biblioteka XX vek, Čigoja štampa.
  • Vukušić, Stjepan (1992), Naglasak u Anićevu Rječniku hrvatskoga jezika, Jezik, 39, 4: 119-122.
  • Vukušić, Stjepan (1996), Neprihvatljiva naglasnonormativna pravila. Jezik, 44, 2: 63-66.