Jezični utjecaj velikih gradova

Svrha je rada prikazati jezični utjecaj četiriju najvećih gradova u Hrvatskoj - Zagreba, Splita, Rijeke i Osijeka na svoju širu okolinu. Rad pokazuje kako se govornici čiji organski idiomi znatnije odstupaju od standarda u nastojanju da govore standardom zapravo, poglavito na prozodijskoj i nešto manje na fonemskoj razini, ne prilagođavaju standardu nego govoru gradskoga središta svoje regije misleći pritom da govore »standardnije« iako se nerijetko tako zapravo čak još i više udaljavaju od standarda.

1. Uvod

Najveća su četiri hrvatska grada - Zagreb, Split, Rijeka i Osijek - raspodijeljena manje-više pravilno na području Hrvatske tako da svaki od njih čini naravno središte svojega »dijela« Hrvatske koju možemo tako ugrubo podijeliti na 4 regije1. Ta četiri dijela Hrvatske gravitiraju svojim središtima, navedenim gradovima, ne samo gospodarski, socijalno, prometno i drugačije, nego i jezično, a to je ono što nas ovdje zanima. Prema Zagrebu tako gravitiraju među ostalima prostori Hrvatskoga zagorja, Međimurja i kajkavskoga područja južno do Karlovca te kajkavsko područje na istok prema Slavoniji; prema Splitu gravitira čitavo štokavsko (uglavnom u zaleđu, ali i prošireno u zadnjih pola stoljeća do obale) i čakavsko područje (uza samu obalu i na otocima) od Zadra do Korčule (s manjim središtima kao što su Zadar ili Šibenik); prema Rijeci gravitira Istra (s manjim unutarnjim središtem Pulom), najsjevernije Hrvatsko primorje, Gorski kotar i kvarnerski otoci, a prema Osijeku čitav istočni dio Slavonije, gotovo do Požege na zapadu, i Baranja. Stanovnici se područja koja gravitiraju tim gradovima kao svojim središtima kada žele govoriti standardnim jezikom, ili misle da njime govore, povode za određenim obrascima govora tih gradova za koje oni misle da su standardni ili njemu bliski (za razliku od obilježja njihovih lokalnih govora) premda, kako ćemo vidjeti, ti obrasci često uopće nisu bliži standardnomu jeziku od njihovih polaznih idioma, dapače, katkada su i puno dalji. Tako primjerice, u želji da govore standardnim jezikom ili barem kakvim neutralnim, općim govorom, čakavci iz Istre, s kvarnerskih otoka ili iz najsjevernijega Hrvatskoga primorja govore zapravo manje-više idiomom grada Rijeke, kajkavci iz Hrvatskoga zagorja govore općim govorom grada Zagreba, Slavonci govore osječkim govorom, a čakavci se primjerice s Hvara ili Brača prebacuju na splitski idiom. Valja napomenuti da to ne vrijedi samo onda kada govornici jednoga od tih područja dođu u dotični grad koji je središte njihova područja, nego i za većinu slučajeva kada govornici iz tih područja odu u drugi dio Hrvatske. Oni će i tada govoriti blisko govoru njihova grada-središta, npr. čakavci će s Krka govoriti »riječki«, staroštokavci iz Slavonije »osječki« (dakle novoštokavski), a čakavci s Brača »splitski« ne samo kada dođu u dotične gradove nego i kada primjerice dođu u Zagreb. Preuzimanje je osobina dominantnoga središnjega grada uglavnom ograničeno na prozodiju i fonologiju. Morfologija su i sintaksa tu manje bitne s obzirom da su u svim četirma gradovima manje-više ujednačene prema standardnom jeziku2 (iako tako prije, dijakronijski gledajući, nije bilo). O prozodiji ćemo govoriti nešto više, a kao primjer fonološke prilagodbe gradu-središtu možemo istaći zamjenu opreke čakavskoga /č/ ~ /t’/ jednim, srednjim /č/ u govornikâ-čakavaca koji gravitiraju budi Splitu, budi Rijeci, a razlog je tomu taj što te opreke u dotičnim gradovima (za razliku od njihove okoline) nema. Tako se oni zapravo udaljuju od standardnoga jezika jer je i opreka /č/ ~ /t'/ puno bolja u odnosu na standardni jezik (umjesto štokavske opreke /č/ ~ /ć/3), nego njezina neutralizacija4. Jezična je situacija u velikim hrvatskim gradovima i njihovoj okolini i uopće sociolingvistički jako zanimljiva i zahvalna tema.

2. Zagreb

Kako rekosmo, Zagebu jezično gravitiraju sljedeća okolna područja, mahom kajkavska: Hrvatsko zagorje sjeverno od Zagreba, Međimurje, kajkavsko područje južno od Zagreba (prema Ozlju, Karlovcu i Sisku) i kajkavsko područje istočno od Zagreba (prema Križevcima, Vrbovcu i Ivanićgradu). Govornici se kajkavskih idioma tih krajeva, kada pokušavaju govoriti standardnim jezikom, približavaju u nekim aspektima govoru Zagreba, što ide u korak s tradicijom stare općekajkavske koiné i tradicijom kajkavskoga književnoga jezika koji je također izvorno bio zasnovan na zagrebačkom govoru5. Utjecaj je zagrebačkoga govora najvidljiviji u području prozodije. Kajkavski govori općenito u svojim naglasnim sustavima poznaju razliku triju naglasaka: kratkoga silaznoga (̏a), dugoga silaznoga ( ȇ) i neoakuta (staroga dugoga uzlaznoga) ( ẽ) uz prednaglasnu duljinu ( Ì„) (npr. krȁva, mȇso, sũša, glāvȁ). Zagrebački je pak suvremeni urbani naglasni sustav, onakav kakvim govori većina današnjih stanovnika Zagreba koji su ondje rođeni6, jednonaglasan dinamički. To znači da postoji samo jedan silinski naglasak (obilježje je takva naglaska samo silina, ne i intonacija), fonetski često poludug, najčešće bez razlikovne duljine i u takvu se sustavu riječi kr'ava, m'eso, s'uša i gl'ava izgovaraju s posve jednakim naglaskom bez ikakve oprjeke. Mjesto je naglaska uglavnom ujednačeno. Puno je rjeđi isti takav sustav, ali s očuvanom oprjekom po duljini (kr'ava, ali m'ēso, s'ūša, gl'āva). Ako je oprjeka po duljini fonetski i očuvana, ona se ne rabi za razlikovanje riječi. Takvu se jednonaglasnomu dinamičkomu sustavu, kada žele govoriti standardno ili nelokalno, priklanjaju i govornici kajkavskih organskih idioma. Tako oni dolazeći u Zagreb umjesto krȁva (što se u kajkavskom uglavnom fonetski ostvaruje jednako kao i zagrebački kr'ava), mȇso, sũša i glāvȁ govore kr'ava, m'eso, s'uša i gl'ava. Isti takov izgovor rabe često i u govorenju u javnim prilikama, u školi i sl. S obzirom da oksitoneze tipa glāvȁ ili zākȍn u standardu nema (štokavski je gláva, zákon), jasno je da se takva oksitoneza, česta u bednjansko-zagorskom ili donjosutlanskom dijalektu kajkavskoga, uklanja kada kajkavski govornici pokušavaju govoriti standardnije pa onda preuzimaju zagrebački naglasak gl'ava, z'akon (a takav je naglasak bliži standardnomu gláva, zákon bar mjestom naglaska, što je razlogom preuzimanju zagrebačkoga naglaska). Pritom uglavnom zadržavaju nestandardno mjesto naglaska u primjerima kao zamîsliš ili očũvaš umjesto kojega govore zagrebački zam'isliš i oč'uvaš s jednako nestandardnim mjestom naglaska (usp. standardno zà€mislīš, ȍ€čūvāš). Valja također reći da gornjosutlanski i međimurski dijalekat, kao ni opći zagrebački govor, imaju samo jednonaglasni dinamički sustav bez oprjeke po duljini. Na razini se fonologije preuzima ostvaraj jata kao /je/ iz zagrebačke štokavštine: bj'el, mlj'eko, svj'et, vj'era itd. Valja reći da bi trebalo dodatno istražiti kako, kada žele govoriti standardno, govore govornici onih kajkavskih područja koja gospodarski gravitiraju Zagrebu, ali čiji se organski kajkavski govori nalaze u izravnom dodiru s novoštokavskim govorima (npr. u Čazmi7 ili u Sisku i oko njega) i u koje novoštokavski naglasni sustav sve više prodire ili u kojima supostoji i kajkavski i štokavski naglasni sustav. Čini se da takvi govornici, u nastojanju da govore standardom, ne uzimaju zagrebački nego novoštokavski prozodijski sustav, koji im je blizak iz svakodnevnoga života (jer su im novoštokavci susjedi ili sumještani i jer utječe i na njihov organski idiom), a poduprt je medijima iz kojih se također čuje.

3. Split

Splitu, kako rekosmo, gospodarski gravitira, ugrubo rečeno, čitavo područje od Zadra do krajnjega juga Hrvatske, uključujući i zaleđe Dalmatinske zagore i jadranske otoke srednje i južne Dalmacije (jezično su utjecajna i manja središta kao Zadar ili Šibenik). No tu valja odmah reći da se gospodarsko gravitiranje ne poklapa s jezičnim gravitiranjem odnosno jezičnim utjecajem. To je zato što Splitu gravitiraju ne samo čakavsko područje uskoga obalnoga pojasa te otokâ srednje i južne Dalmacije, čiji se naglasni i fonološki sustavi bitno razlikuju od standardnoga, nego i štokavsko područje dalmatinskoga zaleđa, Dalmatinske zagore te makarskoga i dubrovačkoga primorja. Kako je govor tih štokavskih krajeva fonološki i naglasno uglavnom jako blizak standardu, govornici se iz tih krajeva nemaju potrebe prilagođavati splitskomu govoru (kao što to čine govornici organskih čakavskih idioma, jer je govor današnjega Splita, kojemu gospodarski gravitiraju, bliži standardu od njihovih organskih idioma, što se npr. naglasnoga sustava tiče), nego se nastojeći govoriti standardnije samo rješavaju naglasaka koji bi izvan područja njihova mjesnoga govora mogli zvučati čudno (kao počéla ili doníla umjesto standardnoga pȍčēla i dȍnijēla), a inače uglavnom zadržavaju svoj uobičajen naglasak jer se on, kako rekosmo, načelno poklapa sa standardnim. Naglasak se pak čakavskih idioma uglavnom bitno razlikuje od standardnoga položajem u riječi (kao i kajkavski, prosječan čakavski sustav ima 3 naglaska: ̏, ȇ i ẽ, a osim prednaglasne duljine Ì„ može imati i zanaglasnu duljinu): glāvȁ, zaspȁti, kojî, G. jd. vodẽ itd. Tako se govornici čakavskoga, žele li govoriti standardno, prebacuju na splitski izgovor koji je bliži standardnomu zato što je tradicionalni splitski čakavski govor već otprije jako poštokavljen (kao i većina drugih primorskih mjesta u Dalmaciji) zbog velika pritiska doseljenih štokavaca. Tako prosječan Splićanin mlađe dobi (stariji »fetivi« Splićani još mogu imati stari čakavski naglasak) ima novoštokavski četveronaglasni sustav ( ̏, ȇ, á, ̀)8 npr. gláva, vȍ€dē umjesto čakavskoga glāvȁ, vodẽ, a najuočljiviji je ostatak čakavskoga naglaska dvostruki naglasak (Doppelakzent) u mnogim primjerima kao što su lȍ€pȁta, vȍ€jnîk, zà€spȁti koji predstavlja prelaznu fazu između novoštokavskoga lȍ€pata, vȍ€jnīk, zà€spati i čakavskoga lopȁta, vojnîk < vojnĩk, zaspȁti. Takov je dvostruki naglasak jako čest u cijeloj Dalmaciji gdje se god sreću novoštokavski i čakavski sustav9. Kao prelazan oblik između organskoga vodȁ i standardnoga vȍ€da, takav je dvostruki naglasak jako čest u čakavaca koji se trude govoriti standardno. Na razini fonologije, čakavci koji uglavnom svi razlikuju /č/ i /t'/, trudeći se govoriti standardno, paradoksalno uklanjaju tu razliku i izgovaraju oba fonema jednako oponašajući splitski izgovor u kojem te razlike nema.

4. Rijeka

Rijeci kao regionalnomu središtu gravitira Istra, riječko zaleđe (Gorski kotar), Hrvatsko primorje do Novoga10 te kvarnerski otoci (ponajprije Krk i Cres). Iako je tradicionalni govor Rijeke bio čakavski ekavski (Rijéka se zapravo izvorno zvala Rēkȁ), danas se riječki urbani govor teško može smatrati čakavskim. Osim intonacije i čakavizama kao što je već spomenuto kondicionalno bin, biš i sl., malo je čakavskoga ostalo u riječkom urbanom idiomu koji je nastao uslijed velika miješanja mnoštva doseljenika. Tako je i u Rijeci, kao i u Zagrebu, nastao jednonaglasni dinamički sustav bez duljinske oprjeke pa je naglasni sustav riječki i zagrebački u najvećoj mjeri jednak (što je često i predmet komentiranja običnih ljudi). Razlike su jako male, primjerice zagrebački n'e_može prema riječkomu ne_m'ože, ili zagrebački n'ožič prema riječkomu nož'ič i sl. Tako govornici čakavskih idioma oko Rijeke, koji su u načelu tronaglasni ( ̏, ȇ i ẽ, uz duljinu Ì„ - prednaglasnu, a u nekim govorima i zanaglasnu), žele li govoriti standardom, preuzimaju riječki jednonaglasni dinamički sustav. Tako oni umjesto ženȁ, sũša govore ž'ena, s'uša11. Također, s obzirom na to da riječki urbani govor ne razlikuje /č/ i /ć/, govornici izvornih čakavskih idioma koji odreda razlikuju /č/ i /t'/ preuzimaju riječko srednje /č/. Ovo doduše ne vrijedi za sve govornike jer određen dio njih zadržava svoje čakavsko /t'/ govoreći i standardom. Valja istaći i da je gradski govor Pule naglasno u velikoj mjeri sličan riječkomu i takav se jednonaglasni dinamički sustav može smatrati i regionalnom koiné (pa se gdjegdje i širi na štetu izvornih mjesnih čakavskih sustava), iako je bitno napomenuti da čakavski u Istri i okolici u posljednje vrijeme sve više dobiva na prestižu kao autohton govor toga dijela Hrvatske.

5. Osijek

Osijek je središte cijele istočno Slavonije, Baranje i hrvatskoga dijela Srijema. On je gospodarsko središte toga dijela Hrvatske, a i jezični uzor za većinu seoskih idioma toga dijela Slavonije. Osječki gradski govor ima novoštokavski četveronaglasni sustav. On se kao takav razlikuje od dobroga dijela staroštokavskih govora šokačkih sela u Slavoniji koja imaju stariji petonaglasni sustav ( ̏, ȇ, á, ̀, ẽ) s prednaglasnim i zanaglasnim duljinama, npr. krȁva, mȇso, rúka, nȍ€ga, ali sũša. Takav se sustav odlikuje i bitno različitom distribucijom naglasaka od standardne, novoštokavske, npr. nogẽ, kobası̏ca, velĩš itd. Žele li staroštokavci govoriti standardno, kao uzor im služi osječki novoštokavski sustav pa onda govore nȍ€gē, kobà€sica i vè€līš. Tako se događa da staroštokavac koji u svojem organskom idiomu govori očũvām došavši u Zagreb (gdje se veli oč'uvam s naglaskom na istom mjestu), ne zadržava taj svoj izvorni naglasak (iako bi to teoretski bilo moguće u ovakvim slučajevima s obzirom na to da se mjesto naglaska ovdje poklapa sa zagrebačkim, a s osječkim ne), nego govori dosljedno osječki, novoštokavski ȍ€čūvām.

6. Zaključak

Često se zamišlja ovakva idealna situacija - govornik govori doma i u svojoj okolini mjesnim idiomom, a ako je u školi, na televiziji ili u kakvoj drugoj službenoj prilici govori standardom ili se bar trudi njime govoriti. A standard je jasno ono što se uči u školama i svima je jasno kakav bi taj standard morao biti odnosno zvučati. No ipak nije tako, sociolingvistička je situacija ipak poprilično zamršenija i iz ovoga je što izložismo u tekstu jasno da postoji bitna razlika između standarda kakav je propisan u knjigama i kakvim ga zamišljaju jezikoslovci i onoga za što ljudi misle da je standardno, pogotovu govorimo li o prozodiji ili fonemima. Na razini morfologije, primjerice, prosječnomu govorniku nije teško shvatiti da su oblici tipa ženam, ženah, ženami dijalekatni, a da je oblik ženama za sva tri oblika standardan, no shvatiti je standardni prozodijski sustav prosječnomu čovjeku ipak puno teže ako je posrijedi neštokavac. Pokazali smo da se ljudi kada žele govoriti standardnije, pogotovu na razini prozodije, ne povode za apstraktnim i teško dohvatljivim standardnim sustavom (kojega najčešće ni ne poznaju), nego za raspoloživim sustavom obližnjega velikoga gradskoga središta kao što su Zagreb, Split, Rijeka i Osijek. Tako kajkavac iz Hrvatskoga zagorja ili čakavac iz Istre ne zamjenjuje svoje organsko vodȁ standardnim vȍ€da, nego oblikom v'oda koji odgovara standardnomu samo mjestom naglaska, a kako se kaže u Zagrebu odnosno Rijeci. Jednonaglasni dinamički sustav Zagreba i Rijeke, s obzirom na to da ima ujednačeno povučeno mjesto naglaska (koje se nipošto ne podudara sa standardnim!) djeluje kao jezični uzor govornicima čakavskih i kajkavskih govora čiji naglasni sustavi radikalno odstupaju od standardnoga. To je ono što se tim govornicima čini standardnim, iako to zapravo nije, a to je i ono što se poučava u školama na tim područjima kao »standardna« prozodija (u Istri i Hrvatskom zagorju primjerice) ako nije posrijedi učitelj štokavac s obzirom na to da je standardna prozodija zbog svoje iznimne kompliciranosti jako teška za usvajanje. Paradoksalno je pritom što se takvi govornici, pokušavajući se približiti standardu usvajanjem govora gradskoga središta (koji doista morfološki i sintaktički i jest bliži standardu od okolnih govora12), zapravo nerijetko još više udaljavaju od standarda primjerice usvajajući jedno /č/ umjesto da zadrže svoju organsku oprjeku /č/ ~ /t'/ koja bi svakako bolje odgovarala standardnoj oprjeci /č/ ~ /ć/ nego rješenje da se potpuno ukine ta oprjeka. Ovomu zasigurno negativno pridonosi i štokavski purizam koji brani čakavsko razlikovanje /č/ i /t'/ i dopušta samo štokavsku varijantu toga razlikovanja (pa se to onda primjenjuje u školama gdje učiteljice »ispravljaju« djecu kada govore čakavsko /t'/). Također, pitanje je »sliči« li doista preuzimanje zagrebačkoga i riječkoga izgovora tipa gl'ava doista više standardnomu gláva od izvorna, organskoga izgovora glāvȁ (ili glàva u nekim govorima). Gl'ava prividno ima isto mjesto naglaska kao i gláva, no glāvȁ čuva duljinu, a i poklapa se s novoštokavskim standardnim gláva time što ima silinu na mjestu štokavske visine na drugom slogu riječi gláva (slog je poslije uzlaznoga naglaska u štokavskom uvijek visok, što je trag stare naglašenosti). S obzirom na sve to, postoji li pravi razlog da učiteljica u školi u Istri primjerice ispravlja djecu ako kažu glāvȁ u gl'ava? Teško, a još manje ako ispravlja čakavsko /t'/ u /č/. Čini se da je hrvatski obrazovni sustav, kao i hrvatsko jezikoslovlje, još previše uronjeno u devetnaestostoljetni preskriptivni standardizam13, no to je neka sasvim druga priča...

Literatura

• Kalogjera, Damir (1997), »Descriptivists or social activists: a dilemma in sociolinguistics«, Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia, vol. XLII: 211-24
• Kalogjera, Damir (2003), »Bilješke o dijalektu u društvu i u nastavi jezika«, u: Komunikacijska kompetencija u višejezičnoj sredini II: teorijska razmatranja, primjena (ur. D. Pavličević-Franičević & Melita Kovačević), »Naklada Slap«, Zagreb 2003: 171-9
• Magner, Thomas F. (1978), »City Dialects in Yugoslavia«, American Contributions to the Eighth International Congress of Slavists (Zagreb and Ljubljana, September 3-9, 1978), Volume 1, »Linguistics and Poetics«, Edited by: Henrik Birnbaum, Slavica Publishers, Inc., Columbus Ohio 1978: 465-82
• Pavlov, Ante (2003), »Pogled na dijalekatsku jezičnost i identitet«, Diskrepancija 7-8: 67-74
• Šojat i dr. (1998), Zagrebački kaj, govor grada i prigradskih naselja, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb
• Zečević, Vesna (1989), »Status 'grešaka' u usmenoj komunikaciji na standardnom jeziku«, Govor VI/1: 53-64
• Zečević, Vesna (2000), Hrvatski dijalekti u kontaktu, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb.