Književnost – politika – estetika
Treće predavanje književnoznanstvenog ciklusa održala je doc. dr. sc. Zrinka Božić Blanuša. U svojem se predavanju usredotočila na problematiku književnih politika u kontekstu suvremenih književnoteorijskih promišljanja.
Na početku je predavanja profesorica istaknula da će pokušati ocrtati problem književnosti na ponešto drugačiji način, koji naziva obratom k estetici. Kroz primjer estetičkih promišljanja eminentnih filozofa 20. stoljeća predavačica je zorno protumačila povezanost naizgled nepomirljivih pojmova – estetike i politike. Problematizirala je dovođenje estetike u vezu s političkim te način razmatranja književnosti iz perspektive povezanosti estetike i politike.
Okupljenima je razjasnila pojedina osnovna terminološka određenja pojma estetika. Razlučila je koncept umjetnosti i podsjetila da se u svom izvornom obliku pojam umjetnost (lat. lars) ne odnosi na umjetnička djela nego na umijeće njihove proizvodnje. Pritom izraz umjetničko djelo govori u prilog istaknutom značenju jer označuje djelo koje je rezultat određenog umijeća/umjetnosti. Naglasila je da polazišno (tehničko) značenje postupno odlazi u drugi plan, a nameće se shvaćanje da umjetnost čini sveukupnost umjetničkih djela. Iz svega navedenoga profesorica zaključuje da je pitanje Što je umjetnost? ostalo i danas otvoreno. Također napominje da se zahvaljujući romantičarskoj teoriji genija može govoriti i o svojevrsnoj mistifikaciji umjetnosti jer su izvor umjetnosti romantičari pripisivali nadahnuću tvorca. Navela je primjer filozofa Immanuela Kanta koji nije izgubio iz vida tehničku dimenziju umjetničke prozvodnje.
U nastavku predavanja bilo je riječi o genezi pojma umjetnost u grčkom kontekstu odnosno unutar pojmovnih okvirā: poiesis, techne, mimesis. Izdvojivši pojam techne profesorica je istaknula da je izjednačavanje umjetnosti i grč. techne svojstveno predmodernim, predindustrijskim, tradicionalnim kulturama. Ipak, napominje da techne ima i društvenu dimenziju te obuhvaća praktično znanje koje se akumuliralo u određenoj kulturi.
Nadalje, do 20. stoljeća estetika je bila dominantan pristup u razmatranju književnosti, ali se primjenom novih teorijskih modela uspostavljaju potpuno drugačije perspektive. Temeljnim se problemom više ne smatra proces umjetničkog stvaranja. To znači da se teorija 1980-ih i 1990-ih bavila uglavnom pitanjima kulture i politike (diskurz, moć, jezik, performativ, dijalog, kultura, ideologija, identitet, učinci), navodi profesorica.
Prema riječima predavačice velik pečat polju estetike dali su filozofi Immanuel Kant i Alexander Gottlieb Baumgarten. Nastavak predavanja posvetila je prikazu njihovih osnovnih teza potkrijepivši vlastita tumačenja navodima iz kapitalnih djela (Meditationes philosopchiace de nonnulis ad poema pertinentibus; Estetika; Kritika rasudne moći; Kritika čistoga uma; Kritika praktičnoga uma). Istaknula je da je Baumgarten prvi oblikovao pojam estetika te da je problematizirao odnos aestetha (stvari kako ih percipiramo, doživljavamo) i noeta (stvari kako ih znamo). Kritizirajući Baumgartena, Kant tvrdi da su naše prosudbe lijepoga temeljene na užitku/ugodi i da su potpuno subjektivne te da estetska percepcija nema veze s razumom. Predavačica zaključuje da je takvo razmatranje dovelo Kanta do preispitivanja stajališta i pitanja o tom krije li se iza naše prosudbe treća grana filozofije koju bi valjalo pridružiti teorijskoj filozofiji i praktičnoj filozofiji. U nastavku se profesorica osvrnula i na Kantovu definiciju ljepote određenu četirima kategorijama sudova: prema kvaliteti, kvantiteti, relaciji svrha, modalitetu sviđanja predmeta.
Govoreći o suodnosu književnosti i politike, profesorica je opisala razmišljanja pojedinih marksističkih teoretičara od 1930-ih do 1950-ih. Pritom je istaknula kako je Lukacsov kritički tekst o ekspresionizmu primjer svojevrsnoga političkog napada jer autor izjednačuje ekspresionizam s fašizmom opisujući ekspresionizam kao elitističku umjetnost koja ne omogućuje promišljanje i emancipaciju radničke klase.
Također je važan doprinos modernoj umjetnosti dao i Walter Benjamin uvodeći načelo montaže. Ono se tumači kao moderan oblik alegorije koji se odlikuje spajanjem različitosti tako da kod publike izazove stanje šoka koje vodi novim saznanjima i novim razumijevanjima prikazanog. Šok je, prema riječima predavačice, primarno iskustvo dislociranosti u novom, modernom kontekstu urbanog, masovnog, industrijaliziranog života. Između ostalog, predavačica montažu definira kao umjetnički postupak koji ukazuje na prisutnost kritičke svijesti i kritičke inteligencije, ali i kao temeljno načelo artističke imaginacije u razdoblju dominacije tehnologije.
Profesorica je spomenula i sljedeće filozofe: Ernsta Blocha, Bertolda Brechta i Theodora Wiesengunda Adorna. Istaknula je da sve autore povezuje odbacivanje lukačevske estetike i zagovaranje autonomnosti umjetničkog stvaranja i legitimne uporabe avangardnih umjetničkih postupaka.
Konačno, pozitivno definiranje politike daje autor Jacques Ranciere koji se zalaže za emancipaciju svih isključenih kako bi isti postali političkim subjektima. Zbog toga, naglašava predavačica, Rancier postaje inspiracija mnogim pokretima, udrugama, angažiranim političkim kazalištima. On također pokušava reafirmirati politički potencijal lociran u polju estetike i estetskog, a funkcionirao bi preko triju režima (etički režim slika, reprezentacijski režim, estetski režim).
Doc. dr. sc. Zrinka Božić Blanuša zaključila je predavanje napomenom kako je upravo Ranciere oblikovao poticajan okvir za domišljanje inventivnih načina povezivanja političke teorije i estetike.
