Kanon: norma i kontingencija
Četvrtoga dana seminara doc. dr. Marina Protrka Štimec naznačila je osnovne smjernice definicije i nastanka kanona te je protumačila okolnosti i posljedice njegove suvremene krize.
Pojam kanona blizak je pojmovima klasika i remek-djela, pa je njegova definicija najprije objašnjena razlikom prema navedenim pojmovima. Ključna razlika između klasika i kanonskoga pisca svakako je status društvene i nacionalne reprezentativnosti koju kanon nosi te univerzalnost i obuhvatnost koja mu se pripisuje. Predavačica je naglasila kako je ta pojava posljedica promjene koja se najkasnije kroz 19. stoljeće događa s institucijom književnosti, kada se raniji pojam klasika kao remek-djela preuzima u novijemu shvaćanju klasika kao kanonskoga, reprezentativnoga pisca. Ustanovljuje se kanon autora – interes se s djela premješta na autora, što je unijelo nestabilnost u proces stvaranja i održavanja kanona. Pojam autora kroz 18. i 19. stoljeće postaje središnjim pojmom književne povijesti, a imaginacija, stil i kreativnost ključne odrednice njegova razumijevanja. Tako odabrani reprezentativni autori postaju mjestom legitimacije nacionalne književnosti. Profesorica Protrka Štimec navela je primjer prvoga kanoniziranog autora u hrvatskoj književnosti – Ivana Gundulića, koji postaje ne samo prvi primjer vrednovanja i kanonizacije pisca, nego i slika trajnosti nacionalne kulture. Polaznicima je prikazala fotografiju slike Hrvatski narodni preporod Vlaha Bukovca koja s Gundulićem na tronu reflektira monumentalnost, sakralizaciju umjetnosti i znanja, reprezentativnost i hijerarhizaciju. Jednom kada pisac poput Gundulića postigne status kanonskoga pisca, novi autori potvrđuju ili opovrgavaju njegovo mjesto, pa u tome smislu kanon postaje mjerilom stabilnosti nečijega položaja u simboličkome poretku.
Profesorica je potom pojasnila kako je pojam genija, na kojemu počiva funkcija autora, posljedica patrijarhalne vizije koja dominira koncepcijom umjetnika-stvaratelja u 19. stoljeću. Umjetnička je kreativnost tako fundamentalno muška kvaliteta, a žensko autorstvo 19. stoljeća ostaje ograničeno na specifične, lakše žanrove (Ivana Brlić-Mažuranić, Marija Jurić Zagorka).
U nastavku predavanja profesorica je govorila o načinu na koji je kriza kanona dovela u pitanje sam pojam, ali i otvorila mogućnosti njegova prestrukturiranja u novim okolnostima. Suvremena kriza sveučilišta, humanističkih znanosti i nacionalne države doveli su do problema brojnosti autora i teškoća pri njihovu odabiru, kao i do redefinicije obrazovanja, kanona i književnosti. Rasprava o kanonu koja je 80-ih godina zavladala na američkim sveučilištima nastavila se kroz kritiku feminističkih, postkolonijalnih i drugih autora koji su redom upućivali na kontingentnost izbora, vrednovanja, ciklusa kruženja i nasljedovanja kanonskih autora. Univerzalnost kanona tako je dovedena u pitanje, a sam pojam kanona izgubio je referencijalnost koju je nekada imao. U novome sustavu izvrsnosti spoznaja se zamjenjuje informacijama koje više nemaju objedinjujuću ni normativnu funkciju – ne zahvaćaju polje oblikovanja nacionalnoga subjekta. Predavačica je promjene u obrazovnome sustavu, društvo spektakla, nove medije, potrošačko društvo i digitalizaciju kulture navela kao neke od razloga koji pridonose gubljenju značenja univerzalnosti kanona.
U vrijeme tranzicije, u kojemu kapital postaje presudni kriterij, pisanje se poistovjećuje s pravom na govor, a ne umijećem za koje je potrebno pokazati određene kompetencije. Kao zaključak izlaganja o najvažnijim promjenama koje su se dogodile u razumijevanju kanona profesorica Protrka Štimec ponudila je razmišljanja dvaju teoretičara. Odgovor B. Readingsa leži u disenzusu na kojemu počiva zajednica, a R. Samuelsa u transformativnoj mogućnosti kojom unutar pojedinih – najčešće marginalnih – društvenih skupina može doći do šire vidljive društvene promjene. Autoritet i autorstvo svrgnuti su, a pojedinačno i autentično znakovi novoga vremena i mogućnosti novoga izraza i djelovanja.
