Tekst, povijest, identitet: književni rad Stanka Andrića
Govor je živio u naporu da postane dijaloški monolog u kojem jedan Ja traga za samim sobom... (Stanko Lasić, Autobiografski zapisi, Zagreb 2000)
I.
Stanko Andrić, rođen 1967. u Strizivojni kod Đakova, osobita je pojava unutar suvremene hrvatske književnosti. Taj pripadnik najmlađeg naraštaja hrvatskih pisaca okupljenih oko književnog projekta FAK-a na književnu scenu stupio je početkom devedesetih, točnije 1992. godine kada izlazi prva njegova knjiga Povijest Slavonije u sedam požara. Unutar lucidno esejizirane povijesti kasnoantičke i srednjovjekovne Slavonije, začudnom narativnom lakoćom te besprijekornim pseudohistoriografskim stilom, Stanko Andrić naznačuje sve osobitosti svoje poetike. Identitet pojedinca, subjekta, spoznaja o težini povijesti i gotovo bolesna potreba za otekstovljenjem - to su osnovne razvojne linije Andrićeva postmodernog tekstovnog tkiva, tê krajnje raspršene književne (ali isto tako i povijesne) strukture »u najboljoj tradiciji dvostrukog kodiranja i poststrukturalističke hibridnosti u kojoj ono o čemu govori nije ni prva a ni druga realnost nego sugestija da se iza obje te realnosti skriva onaj najvažniji sloj, ono nešto što se sukobljava s očitošću, što viđeno dovodi u pitanje ali i trajno osvjetljava.«1 Drugi autorov književni uradak, Enciklopedija ništavila (1995), knjiga je sastavljena od niza manjih eseja (djelomice objavljenih u časopisu Republika) u kojima autor tematizira razne fenomene opće i vlastite povijesti i kulture, u nadasve autobiografskom ključu. Pojmovi iz svakodnevice u taj selektivni leksikon ulaze kao artefakti jedne osobne povijesti, uspostavljajući na taj način svojevrstan most između povijesti i subjekta, kolektivnog i individualnog identiteta. Dnevnik iz JNA i druge glose i arabeske (2000), s druge strane, zbirka je posvema raznorodnih tekstova u kojima autor, u skladu sa suvremenim mu poetičkim strujanjima, briše čvrste granice između povijesti i pripovijesti, pridajući na taj način upravo tekstu presudnu važnost u oblikovanju povijesnoga vremena.2 »Povijesnost kojom se Andrić bavi materijal je stilizmu historiografske fikcije.«3 Historiografska fikcija, zar je uistinu moguće da je taj magični pojam suvremene književne teorije zapravo logički paradoks? Naime, historiografija je relativno dugo promatrana kao krajnje objektivna spoznajna (znanstvena) djelatnost koja s fikcijskim tipovima diskurza, zapravo s književnošću, ne može imati nikakve veze. Ipak, modeli otekstovljenja historiografske analize uklapaju se u ono što nazivamo proznim diskurzom. Hayden White određuje historiografiju prvenstveno kao verbalnu strukturu u formi proznog diskurza kojoj su pripadajući elementi (1) podaci, (2) teorijski koncepti za objašnjavanje tih podataka i (3) narativna struktura za njihovu prezentaciju.4 Vidimo da se historiografija kao model faction-pisanja i književnost kao fiction unutar Whiteove koncepcije gotovo izjednačuju. Naime, obje djelatnosti predstavljaju osobit vid jezične djelatnosti, pisanja. Upravo je jezik onaj presudni čimbenik koji kaotičnoj zbilji, zapravo jedinom pravom materijalu i književnosti i historiografije, nameće kauzalni poredak, te ih na taj način dovodi do čitatelja, do konačne prezentacije.5 Stanko Andrić, upoznat s većinom suvremenih teorijskih struja u književnim i povijesnim znanostima, upravo koristi spomenuti cijep između povijesnog znanja i njegova otekstovljenja kako bi stvorio osobni prošlosni niz, sustav historiografskih podataka, prošlih događaja i interpretativnih strategija koji je neopterećen krutom retoričkom djelatnošću i logikom apsolutnog uvida.
Iako fenomen FAK-a, taj najznačajniji književni i kulturni projekt s kraja devedesetih godina sada već prošlog stoljeća (napomena: dominacija se nastavlja), ne možemo svesti pod jedan zajednički stilsko-generički nazivnik, spomenutim književnim radom Stanko se Andrić uvelike razlikuje od većine pripadnika tog projekta. Prvenstveno, on ne piše u okvirima popularne forme kratke priče. Zatim, ne posjeduje cjeloviti romaneskni opus - objavio je samo nekolicinu ulomaka nedovršenog romana Simurg u književnim časopisima Republika i Quorum. Iako komunicira s oblicima autoreferencijalnog pisanja, njegov opus ne možemo svrstati u korpus suvremene hrvatske autobiografske proze.6 Zanimljivo je da ga prešućuje i većina suvremenih pregleda nacionalne književnosti. Primjerice, Krešimir Nemec ga spominje samo kao pripadnika fakovskog projekta (doduše, to »zanemarivanje« je opravdano jer se Andrić ne uklapa u generički sklop suvremenoga hrvatskog romana).7 Helena Sablić Tomić i Goran Rem spominju ga unutar svog Slavonskog teksta hrvatske književnosti,8 ali to spominjanje je motivirano prvenstveno regionalnim karakterom pregleda. Miroslav Šicel uvrstio je Andrićev esej Cancer invictus na zadnje stranice drugog dijela svoje Antologije hrvatskog književnog eseja XX. stoljeća,9 ali ga u inače iscrpnom predgovoru tek usputno spominje kao nastavljača poetike kvorumaške generacije. Iscrpnije o Stanku Andriću piše tek Slobodan Prosperov Novak. Posvećujući mu gotovo jednu stranicu svoje Povijesti, Novak ga proglašava najvećim proznim talentom među mlađim esejistima.10
U književnom stvaralaštvu Stanka Andrića nalazimo tri bitna uporišta koja ćemo na ovom mjestu i imenovati - to su fenomeni povijesti, identiteta i teksta. Iako je taj poetički trokut prisutan u gotovo svim autorovim književnim radovima, moguće je ipak uspostaviti stupnjeviti model izgradnje autorske poetike. Povijest Slavonije, prvi Andrićev esej, usredišten je u problematici povijesnoga zbivanja. U njemu autor nastoji ne samo istražiti povijest jedne istočne hrvatske regije, dakle dinamiku povijesnoga razvoja smjestiti u logičan vremenski slijed, nego istodobno dovesti u pitanje modele izgradnje vlastitoga teksta kao pisanja o povijesti. Enciklopedija ništavila predstavlja kontinuirani prijelaz na problematiku identiteta odnosno subjekta. Posvemašnja arbitrarnost (to i jest jedna od ključnih natuknica unutar Enciklopedije) autoru omogućuje da pojmovima kao što su aporija, eshatologija, filologija, rječnik ili voda pristupa na posve individualan način, katkad negirajući njihova kanonska značenja, te na taj način problematizirajući njihov identitet. Izbor pojmova unutar Enciklopedije ništavila ili, točnije, njihove osebujne interpretacije, tvore vjerojatno najosobniju dionicu autorova književnog razvoja. Naime, ako je Povijest Slavonije apologija jedne borgesovske povijesti ponavljanja i varijacija, a Enciklopedija autorov veliki povratak subjektu, onda je Dnevnik iz JNA i druge glose i arabeske Andrićevo uranjanje u tekst. Naime, dnevnik koji je sastavni dio ove knjige zauzima svega nekolicinu stranica te, na taj način, koncepcijski pripada prethodno naznačenom problemskom polju identiteta, s neznatnim odmakom. S druge pak strane, u većini tekstova spomenute knjige (glosa, traktata) autor uspostavlja kreativan dijalog s književnim veličinama kao što su Danilo Kiš, Béla Hamvas ili Bruno Schulz, zatim otkriva njihovu spisateljsku invenciju i smješta ih u prostor vlastite povijesti (biografije), te istodobno raskrinkava i neke osobne istraživačke i spisateljske strategije (primjerice, kroz tekst o »etimologiji kao načinu mišljenja«). Pokušamo li sada upisati ovu našu interpretativnu strategiju u Andrićeve književne tekstove, uvidjet ćemo da oni čitaju nas isto toliko koliko i mi čitamo njih. Naime, autor nam na nekoliko mjesta nudi izravni dijalog, sugerira nam redoslijed čitanja i slično. Rukavica nam je bačena u lice, ali ipak ne možemo a da se ne zapitamo: kome je zapravo upućena književnost Stanka Andrića, koji je potencijalni skup recipijenata tog tipa proznog diskurza?11 Mislim da nećemo pogriješiti ako kažemo da je to onaj krug čitatelja koji uistinu vjeruje da su književni rad i historiografija različiti oblici jedne zamršene ljudske aktivnosti koju nazivamo pisanjem - a pisanje provocira pisanje, bilo povijesti, natuknica osobnog leksikona, glosa i traktata ili književnopovijesnog eseja. Mi smo izabrali ovo posljednje.
II.
Povijest Slavonije u sedam požara opsežan je esej unutar kojeg nam autor, na nešto više od stotinjak stranica, prepričava kulturnu i političku povijest jedne hrvatske regije od kasnoantičkih vremena do završetka srednjega vijeka. Esej je strukturiran posve jednostavno. Nakon Pristupa ili svojevrsnog uvoda koji sadrži osebujnu Prolegomenu za Slavoniju slijede tri poglavlja: Avari ili pretpovijest, Tatari ili Knjiga postanka i Turci na granicama ili zlatno doba. Povijest Slavonije promatra se, kroz optiku metafore, »u svjetlu vatre.«
»Požari su, zapravo, metafore. Oni utjelovljuju jednu prikazivačku strategiju, ›ognjena povijest‹ zapravo je ono što znamo kao ›događajnu povijest‹. Nasuprot ›ognjenoj povijesti‹ stajala bi ›vodena povijest‹, kao povijest trajanja ili ›nova povijest‹. Dok se prva bavi pripovijedanjem (tj. sintagmatskom izgradnjom) povijesti, druga bi porekla vrijeme i, u okrilju nepokretne povijesti, stala pribirati primjere za svoje paradigme. Odabir strategije rješavao bi sve. ›Vodena‹ bi nas povijest možda povela tajnovitim putovima neke povijesti zdenaca. Pokazala bi da je povijest zdenaca Slavonije njena ›tajna povijest‹, njena istinska povijest. Iza šarenih slikarija, kad ih razgrnemo, otkrili bismo žuborenje iskonskih voda: povijest bi nam se objavila kao hidraulički mehanizam, kao njegov jednolični kružni štropot.« (14-15)12
Andrićeva povijest slavonskih krajeva prati to podneblje od iščitavanja slavenskih početaka, preko avarskog napredovanja put dunavskog limesa, sukoba s Francima, Bugarima, zatim preko tatarskih najezda, sve do turske okupacije. Unutar takve događajne povijesti, povijesti Slavonije od opožarenog Srijema nadalje, smjenjuje se i mnoštvo mikrohistorijskih sekvenaca, anegdota i predaja. Takve osebujne autorske naputke, svojevrsne footnotes glavne pri/povijesne linije, ili marginalije - kako ih sâm autor naziva, često nalazimo u appendixu na kraju svakog pojedinog poglavlja. U jednoj od tih marginalija autor čitatelju sugerira ispravan redoslijed čitanja.
»Ne zamjerite što ću vas na ovom mjestu zamoliti da, prije nego što do kraja pročitate ovu bilješku, sada dovršite šesti odjeljak, ›Studia Mongolica‹.« (75)
Andrićeva Povijest Slavonije obiluje takvim strateškim obraćanjima čitatelju te se na taj način koncepcijski približava retoričkim obrascima srednjovjekovnih kronika - točnije, predmet istraživanja kao da se uvlači u autorov rukopis. Granice između historiografije, književnosti, pisanja i, u krajnju ruku, života, naglo postaju posve propusne. Takva narativna logika još će snažnije doći do izražaja u Enciklopediji ništavila.
Slavonija je za Andrića prostor između tri rijeke, Save, Drave i Dunava, čiju je zapadnu granicu zemljopis »naznačio isuviše kolebljivo: morat će je stoga povući, ili povlačiti, povijest.« (10) Zanimljivo je da autor Slavoniju određuje prvenstveno kartografski ili, preciznije, zemljopisno.
»Ako postoje prolegomena za Slavoniju, moralo bi postojati i nešto što se zove Slavonija. Pomalo je pitanje esejističkih belles manières, na početku knjige, dovesti u pitanje njen predmet. Doista, što je Slavonija? Počnimo od zemljopisa. Reklo bi se da, s tri strane svijeta, granice nisu sporne. S juga, s istoka i sa sjevera, Slavoniju postojano omeđuju tri značajne rijeke. ›Međurječje‹ (ili interamnij) odavno je ustaljen pojam u slavonskim istraživanjima. Slavonija kao mala mesopotamía, uz napomenu da njen Eufrat i Tigris (Sava i Drava) ne utječu u more, nego u treću rijeku, Dunav. Ostaju nevolje sa zapadnom granicom. Zemljopisno, to bi moglo biti već Slavonsko gorje, to neobično kolo gora uglavljeno u međurječje.« (9)
Naime, prvotni oblici historiografskog diskurza, dakako - oni u staroj Grčkoj, nastaju upravo na podlozi opisa prostora. Nakon što je usponom pisma vid potisnuo osjetilo sluha, »grčki se povjesničar osjetio ponukanim izvješćivati iz prve ruke, kao očevidac.«13 Na taj se način kartografski kroj prostora obnavlja u ruhu historiografije, naravno - posredstvom doživljaja i subjektivnog iskrivljavanja. Jednu nadasve zanimljivu povijesnu interpretaciju prostornosti, primjerice, Andrić pronalazi u srednjovjekovnim dokumentima.
»Dakako da je srednjovjekovna Slavonija još nerijetko i generički nazivak. U papinskim dokumentima, u zemlje (partes) Slavonije ubrajaju se ne samo Hrvatska, Dalmacija i Istra, nego i Bosna, Srbija i Raša.« (11)
Filološko pak tumačenje, prvenstveno etimološko, također je jedan od vidova interpretacije povijesti ove regije te, kao takvo, pronalazi važno mjesto u autorovoj Povijesti.
»Napokon, filološki. Slavonija, odnosno Sclavonia, samo je latinska ›petrifikacija‹ onoga iskonskog Slovĕne. Bliži su mu stari autoetnonimi koji se rabe još u XIX. stoljeću: Slovinje i Slovinci. Od generičkog etnonima do toponima za pokrajinu: tako i jezik svjedoči o sažimanju koje je čudnovata sudbina Slavonije.« (11-12)
Iz ovih odlomaka uviđamo da je povijest za autora nadasve živ pojam, u neprestanom međudjelovanju s jezikom, prostorom i vremenom. Ali to nipošto ne znači da ju je potrebno ukrotiti retoričkom strogošću historiografskog istraživanja. Stanko se Andrić odlučio za pripovijest o povijesti. Na početnim stranicama svoga eseja autor kaže:
»... do stanovite točke tu bi povijest mogao svatko dovesti; nakon te prijelomne točke, od pisca će se tražiti sudbinski uvjet, dosluh s predmetom knjige, participacija u predmetu: slavonstvo. Samo će Slavonac znati napisati tu drugu knjigu. Ovu je mogao svatko sastaviti.« (12)
Osobni pristup zavičajnoj povijesti vidljiv je na gotovo svakoj stranici eseja, ali ponajprije u izboru lektire ili, rekli bismo, referentne literature, da se radi o strogo historiografskom uratku. Na taj način, Povijest Slavonije postaje jedno osebujno čitanje lektire o Slavoniji.
»Knjiga o Slavoniji par excellence, u povijesnoj domeni, ostaju po mome sudu Crtice iz slavonske povijesti (1910) Josipa Bösendorfera. Kruna na njenu slavonstvu jest ona kronična boljka slavonskih učenjaka: manjak smisla za vanjštinu i mjeru, hegelijanska neosviještenost. Crtice su tako, da posudimo humanistički izraz, hylé, što će reći šuma, kao i gradivo. Jedna je od nakana ove knjige okušati se u kroćenju ili pitomljenju Bösendorferova djela, pa i još nekih slavonskih ›šuma‹.« (12-13)
Pokušajmo sada pobrojiti autorove lektirne izvore, navode i aluzije. Mislim da ih možemo svrstati u tri osnovne kategorije: (1) povjesničari Slavonije, odnosno historiografska literatura o kulturnoj i političkoj povijesti hrvatskih regija, (2) literatura tzv. srednjovjekovnih studija, primarna i sekundarna, i (3) književna djela slavonskih pisaca, najčešće putopisna proza.
Prvoj grupi izvora, osim već spomenutog Josipa Bösendorfera, donekle pripada i kronika Konstantina Porfirogeneta (iako bismo takav spis mogli smatrati jednim od izvora srednjovjekovnih studija), zatim povijesni spisi Ante Tresića Pavičića i nekih mađarskih povjesničara. U medijevističku literaturu, bilo primarnu ili sekundarnu, možemo svrstati relativno česte navode kasnoantičkih pisaca ili historiografa, srednjovjekovnih hagiografa i slično, zatim aluzije na velikane europske medijevistike, primjerice Jacquesa Le Goffa i Georgesa Dubya. Iznimno su zanimljiva autorova čitanja sirmijskih nadgrobnih zapisa, tê »sjetne filološke književnosti« (26), ili krhotina s mitrovačke savske obale, tih sastavaka »čudesne književnosti, eliptične i otvorene, /.../ na kojima surađivahu davni čovjek iz puka i stoljeća Vremena koje izjeda« (28). Od književnih djela slavonskih pisaca Andrić najčešće navodi impresivne odlomke putopisanja Ise Kršnjavog i Matka Peića, ali i stihove iz Satira Matije Antuna Relkovića te Svemogućeg Neba i Zemlje Stvoritelja Antuna Ivanošića. Tako raznovrstan snop izvora gotovo je nemoguće razvrstati pa ova klasifikacija nužno ostaje na razini pokušaja. Naime, mnogo je lakše navesti razloge zašto je tome tako. Suvremena teorija i filozofija povijesti promatra svoj predmet, povijest dakako, kao posvema tekstualan čin. Moderna historiografija pak oblikuje svoj istraživački rukopis ili, točnije - svoje pisanje, koristeći iste mehanizme kao i književnost.14 Kronike, dnevnici, pisma i putopisi, legende i vjerovanja, jednom riječju - svi diskurzivni oblici koje smo znali označavati pejorativnim prefiksom pseudo, u Andrićevu esejističkom tkivu imaju jednaku važnost. Autorova sadašnjost dodijelila je slavonskoj prošlosti osebujnu povijest, razgranato pletivo sačinjeno od onoga što se doista zbivalo, zatim od onoga što se priča da se zbilo i od onoga što se moglo dogoditi. Takva povijest nije nipošto povijest s jednim licem; i toga je autor itekako svjestan. Govoreći o franačkoj ekspanziji do istočnih hrvatskih granica u osmom stoljeću, Andrić nas upoznaje s nekoliko lica povijesti.
»Ali je pravedna povijest kaznila tu nemilosrdnu franačku pobjedu; ili je ironična povijest združila u toj pobjedi težinu napora s konačnom zaludnošću; ili je ravnodušna povijest dopustila da plodove pobjede prigrabi netko sa strane; ili se kozmološka povijest prepustila slučaju da je nastavi komplicirati, dodajući zaplet na zaplet i ne rasplićući niti jednoga. 829. godine, u Ljudevitovu Posavsku Hrvatsku provaljuju Bugari.« (45)
U ovom odlomku Andrić opisuje varljivu narav povijesti, njezinu naoko ironijsku sklonost stalnom zaplitanju.15 Povijesna dinamika u ovom je trenutku u potpunosti ogoljena, a Andrićev hibridni diskurz počinje nalikovati na najzanimljivije ulomke iz nekog avanturističkog romana. U jednom trenutku autor dodatno relativizira objektivnost historiografske strane svoga diskurza te smisaono sukobljava dva ključna pojma svoje Povijesti Slavonije: »ZAISTA« i »zamisliti«. Nakon opširnijeg navoda opisa tatarske provale iz djela Ante Tresića Pavičića, Andrić ovako komentira književnikov imaginarij:
»Ne, to nije spjev o stvaranju svijeta. To nije Enuma eliš. To je književnikov pokušaj da dočara daleku zaboravljenu strahotu; pokušaj da uvjeri nas, a također i sebe, da se taj događaj što ga bilježi suhoparna povijest doista dogodio, tu, na obalama tih rijeka, u toj ravnici koja je jednom ZAISTA zadrhtala pod gvozdenim ratnicima, kao u onom Šenoinu stihu u kojemu, neodređeno, ›od zlata drhće ravnina‹.« (60)
Tresić Pavičić, sažimljući i prerađujući neke francuske autore, unutar svojih studia mongolica, koristi isti onaj historiografski mehanizam koji Stanko Andrić unutar svoje Povijesti legitimira. Ulomak iz Tresićeva djela koji nam autor prezentira posve je literaran opis, mjesto za koje bismo rekli da posve sigurno ne pripada strogom tipu historiografije. Ipak, Andrić koristi taj ulomak za eksplikaciju svoje ideje povijesti i, napominjemo, to nam se čini središnjim mjestom pri iščitavanju autorske po/etike povijesti ili, točnije, povijesnoga pisanja.
»Neka to ›ZAISTA‹ bude jedina riječ u čitavoj knjizi koju bilježim majuskulom. ›Zamisliti‹: taj glagol nije nipošto zabranjen historiografu. Ideja o nespojivosti fantazije i historiciteta možda je samo priprosta predrasuda. Zatečeni znanstveni šepavci neka se požure da je što prije prekriže i zaborave, uzmognu li. Georges Duby, na samom početku svoje knjižice ›Europa srednjega vijeka‹, kazuje doslovce: ›Zamislimo. To je ono što povjesnicima uvijek valja činiti.‹« (60)
U ovom trenutku nije na odmet spomenuti lucidnu studiju Mirne Velčić o odnosu osobne priče i historiografskog diskurza.16 Naime, njezina osnovna teza glasi »da se u autobiografskim tekstovima susreću raznolike diskurzivne prakse i da one kao takve tvore nejedinstven pripovjedni prostor.«17 Ovdje navedenu tvrdnju vrlo lako bismo mogli i obrnuti. Historiografija također tvori nejedinstveno narativno polje unutar kojeg se nerijetko upisuju segmenti tzv. osobne povijesti.
»Naš život je konačna povijest. Ona se upisuje, utapa ili umeće u društvenu povijest tako da društvena povijest postaje neraskidiv dio biografske strukture.«18
Na tragu te ideje zbiljski događaji zapravo ne postoje; točnije:
»Događaji koji kao da su se doista dogodili posljedica su toga što ih živimo kroz svoje i tuđe priče. Naše se iskustvo na taj način neprekidno mijenja i obnavlja. Već prema prijelaznim fazama života mi smo upleteni u neku vrst ›autobiografske revizije‹ - naglo prekidamo s jednim opsesijama i zamjenjujemo ih novima, prekidamo s određenom praksom. Ukratko, mi neprestano mijenjamo značenje prošlim trenucima našeg života.«19
Andrićeva Povijest Slavonije smjestila se upravo negdje na pola puta, između osobne pripovijesti i historiografskog prikaza. Oblikovana kao dulji esej, Povijest nipošto ne izbjegava intimne inpute (rekli bismo ispovijesti) samog autora. Dapače, osobne dionice teksta prirodno se uklapaju u raspršeno esejističko tkivo, a njihov autor iznenada postaje svjedokom povijesnoga zbivanja. Naravno, pri tom ne mislimo da je Stanko Andrić suvremenik srednjovjekovnih društvenih i političkih previranja o kojima piše. On naprosto ne krije svoj položaj poznavatelja izvora, dakle samo jednog od posrednika u historiografskom komunikacijskom slijedu, te se čitatelju nipošto ne prezentira kao svojevrsni koncesionar »objektivne istine« povijesti. Autor je, naime, svjestan da je historiografija »mit jer je nauka koja nema načina da to bude. To što se priča je fikcija same nauke.«20 Upravo zato jer je nemoguće da prošlost sama priča svoju priču, to će za nju učiniti povijest.
»U odnosu na stare europske narode, Slaveni će nam mnogo kasnije početi pripovijedati svoju povijest: upravo se zato i doimlju toliko mlađim narodom, svježom snagom koja pritječe u jedan svijet na umoru. Općenito, od pisanja se stari, ono je nešto nezdravo.« (19)
Prihvativši se tog novog pisanja povijesti Stanko se Andrić često služio filološkim spisateljskim i istraživačkim aparatom. Narušimo li na trenutak idejni plan ovog našeg ogleda i zavirimo li u autorovu Enciklopediju ništavila, uvidjet ćemo da tamo pod natuknicom filologija stoji:
»Filologija je jedna od najkozmopolitskijih riječi, a najuzbudljivija biblioteka je filološka biblioteka, u kojoj se mogu naći najnerazumljivije knjige na svijetu, kao što su kineski rječnik, avestički rječnik, finski rječnik, baskijski rječnik. Posao kojim se bave filolozi mogao bi se opisati kao izrada četverodimenzionalne karte jezikâ. Zaprepašćuje činjenica da je dovoljno malo se pomaknuti u prostoru ili u vremenu pa da se nabasa na neki nepoznati jezik.« (157)
Na jednome mjestu autor čak zamišlja (ponovno susrećemo taj magični pojam autorove poetike) svojevrsno »predbabilonsko jezikoslovlje, u kojemu npr. ne bi bilo ideje o arbitrarnosti jezičnoga znaka. /.../ Rekonstrukcija predbabilonskog jezikoslovlja pokazala bi da su jezični znaci prvotno bili ne arbitrarni i dogovorni, nego upravo oktroirani i nužni. Čitava se znanost bavila vezama, tananim, vijugavim, ali potpuno determinističkim, između stvari i njihovih riječi.« (158) Na tome tragu promatra Andrić slojeviti odnos između riječi i stvari. Pri tome mu uvelike pomaže etimologija. U jednom od traktata unutar prozne zbirke Dnevnik iz JNA i druge glose i arabeske naslovljenom Lucus a non lucendo ili bilješke o »etimologiji kao načinu mišljenja« autor promatra zamršen model etimologijskog mišljenja. Pojam »etimologije kao načina mišljenja« Andrić preuzima iz filoloških radova Ernsta Roberta Curtiusa.21 U spomenutom traktatu on nastoji pokazati da (pseudo)etimološki sudovi - i oni u dalekoj prošlosti, primjerice kod Izidora Seviljskog, kao i oni u bliskim nam epohama, primjerice etimološka veza Ilirije (Ilirizma) i lire - pokazuju neku vrstu postojanosti. Točnije, takvi se sudovi nastoje prokazati etiološkim, razotkrivajući neku vrstu uzročno-posljedičnog mehanizma unutar, primjerice, povijesnog ili političkog kretanja.
»Ni moderno jezikoslovlje ne može posve odoljeti napasti ›etiološke misli‹. Moglo bi se čak reći da dotični Aristotelov dvadeset i osmi po redu dokazni topos (apò tou onómatos) živi u naše doba - ponajprije zahvaljujući indoeuropeističkoj proširbi etimološkog lovišta - krepkim obnovljenim životom. Suvremeni jezikoslovci znaju izvoditi začuđujuće i dalekosežne istine iz činjenice da, na primjer, prajezično *ghostis u staroslavenskom daje značenje ›gost‹, a u latinskome ›neprijatelj‹ (hostis): ›Veza među ovim značenjima jest u tome što je ta riječ prvotno označavala stranu osobu, a u skladu sa stavovima pojedinih naroda prema strancu izvedena su nova značenja. Tako je slavenska širokogrudnost dala toj riječi značenje ›gost‹, a rimska sumnjičavost značenje ›neprijatelj‹.‹« (305-306)
Unutar Povijesti Slavonije nalazimo uistinu mnogo etimoloških tumačenja, najčešće ipak u području toponimije i antroponimije. Curtiusovu lucidnu tvrdnju o »etimologiji kao načinu mišljenja« tako možemo proglasiti jednim od konstitutivnih poetičkih načela Andrićeva književnog rada. Evo samo nekoliko primjera autorova eti(m)ološkog mišljenja:
»Jedna bi nas riječ na ovome mjestu mogla začarati: sutok. Pitamo se nema li ona neku hučnu vrijednost, ne pohranjuje li sliku vječitoga zvučnog rada, tu dramatiku ušća koja je po sebi ›evazivna‹, kozmopolitska kakvoća? Riječ sutok označuje točnije i tananije: ona uvodi potrebnu distinkciju između ušća rijeke u more i susreta dviju rijeka, njihova organskog srastanja.« (22)
Naoko bachelardovsko zvukovno semantiziranje na ovome je mjestu uklopljeno u »točnije i tananije« etimološko tumačenje. Nisu sva etimologiziranja u Povijesti na taj način lirski digresivna. Primjerice, razmatrajući toponimiju slavonskoga kraja autor nastoji čitatelju razotkriti neke od aporija povijesnoga gibanja, predočiti mu svu složenost međusobnog upisivanja povijesti u jezik i jezika u povijest.
»Tako je potkraj VIII. st. franačka ekspanzija dosegnula istočne hrvatske granice. O tome svjedoče i toponimi. Fruška gora (stari Mons Almus) je Franačka gora. (Latinsko Francus ima, uz modernu hrvatsku transkripciju Franak, još i povijesnu Frug, preko staroslavenskog Frągь.) U suvremenih bizantskih pisaca Frangohðrion označava pokrajinu Srijem: tako u Nicete Honijata.« (44)
U istu kategoriju etimoloških prebiranja ide i ono o svojevrsnom Ružici-gradu nadomak Orahovice, uz koji Andrić vezuje i zanimljivu pripovijest, zapravo - preuzima autohtoni izvještaj Franje Voćinkovića. Naime, priča govori o bogatom spahiji koji je, kako bi se osigurao, sagradio nepristupačan grad. Odvede tako robove na strateško mjesto, nepristupačan brijeg, ali se posao ubrzo pokaže suviše mukotrpnim. Ubrzo potom:
»... umiješa se Bog, jer mu nije po volji ni grad ni ›to mjesto hajdučko‹. Što roblje obdan podigne, Bog obnoć ruši. Bezizlaznu situaciju prekida jedan vol ›plaveta‹. On svjetuje roba: mjesto na kojem sutradan osvane bit će ono gdje valja graditi. Zaista, u zoru nađu vola na obližnjoj uzvišici: ›nad njim je bio velik orah, a pod orahom upravo nad plavetinom glavom savila se divlja ruža.« (121)
Autor, na tragu Curtiusove sintagme, napominje da je priča »dvojako etiološka: istodobno tumači podrijetlo grada i njegova imena.« (121) Zanimljiv je način na koji autor u svoje esejističko tkivo uklapa ovu folklornu predaju. Doduše, on se na jednom mjestu pita ima li u toj priči »autentičnih crta« ili onoga što bismo nazvali povijesnom istinom, ali ni u jednom trenutku ne sumnja treba li joj posvetiti pažnju, jer:
»Od prve do zadnje rečenice, priča niže svoje fikcijske karike: slijedi vlastitu logiku, ne osjećajući nikakve obveze vjernosti prema nekoj izvanjoj ili prethodnoj stvarnosti. Ali je možda ipak načinjena od raspoloživih krhotina neke prethodne priče, čija se logika zagubila.« (121)
Arhivska strategija, dakle povijesno istraživanje, spomenuti događaj tumači dakako drukčije, ali ga također neminovno fabulira - na isti način kao i anonimni narodni kazivač.
Isto toliko zanimljivo je poglavlje o Janusu Pannoniusu i njegovoj sudbini između silnica europske i regionalne, slavonske, povijesti. Naime, Pannonius je autor koji »sad Martu kao vojnik služi, ne više Febu kao pjesnik, dok zov promukle trube zaglušuje glas tanane lire.«22 Andrić na taj način Pannoniusovu sudbinu povezuje, zanimljivo, s Borgesom, aktivirajući ponovno varljivu narav povijesnoga kretanja.
»Janus Pannonius izranja još jednom na svjetlost dana 1949. godine u Buenos Airesu (objavljena zbirka ›El Aleph‹), kao srednjovjekovni pseudognostički heretik koji skončava na lomači, prokazan od druga i inkvizitorskoga preteče Aurelijana: u Borgesovoj pripovijesti ›Teolozi‹. Curiosa.« (127)
Zaključimo: svaki element slavonske prošlosti može postati dijelom Andrićeva teksta. Dokumenti pisane i nepisane povijesti, velika historiografska imena, književnici i putopisci - sve su to komadići osobnog iskustva autora koji pronalaze svoje mjestu unutar Povijesti Slavonije. Autorove strategije upisivanja tog raznolikog materijala također su krajnje raznolike: od strogog historiografskog opisa post hoc ergo propter hoc, preko »slobodnih« oblika citatnosti, aluzija i referenci (ponekad i bez navođenja izvora), lepršavih »lirskih« digresija i sličnog. Upravo iz tog razloga Ivica Matičević njegov spisateljski postupak naziva mekoputnom historiografijom.23
Povijest Slavonije zaključuje se duljom staroengleskom zagonetkom kojoj je odgonetka knjiga - »jedna knjiga, bilo koja, umjesto knjige uopće, umjesto svih knjiga« (129) - kao metonimija povijesti, krajnje individualne povijesti.
III.
Enciklopedija ništavila drugo je Andrićevo prozno djelo, zbirka sastavljena od četrdeset kraćih mikroeseja, crtica i zapisa. Unutar tog raznovrsnog tkiva nalazimo filološko-filozofske natuknice poput autobiografije, aporije, arbitrarnosti, broja, citata, čitanja ili eshatologije, zatim književne i povijesne fenomene kao što su Oktobarska revolucija, Tacijan ili Mandeljštam-Pasternak te, naposljetku, apstraktne pojmove poput novca, odsutnosti, prostora, stvarnosti, pilovine i sličnog. Natuknice se, rekli bismo - kao u pravoj enciklopediji - čitatelju donose poredane u abecednom slijedu, različitog su opsega, a karakterizira ih posvemašnja erudicija autora. Naime, na prvi je pogled vidljivo da one tvore jedan posve osobni, autorov, vremenoprostorni pojmovnik. Vjerojatno postoji ciljani i posve određeni, samo autoru poznat, sustav bilježenja i opisivanja spomenutih fenomena, ali za našu analizu iščitavanje takve poetološke strategije nije toliko bitno. Valja ipak istaknuti da je Andrićevo pojmovlje, zajedno sa svojim sustavnim obradama, ponajprije lektirno uvjetovano ili, točnije, nastaje na marginama autorove istraživačke djelatnosti. To nipošto ne znači da je to isto pojmovlje lišeno autorova osobnog glasa. Enciklopedija ništavila, naime, predstavlja vjerojatno najosobniji segment književnoga rada Stanka Andrića. Ranije smo spomenuli da upravo posvemašnja arbitrarnost autoru omogućuje da tako raznolikim pojmovima pristupa na posve individualan način. Njihova značenja pritom nisu nipošto postojana, nego postaju predmetom previranja unutar svojevrsnog semantičkog kaleidoskopa.
Zanimljivo je da Andrić svoju zbirku eseja naslovljava inače generičkom odrednicom enciklopedije. Ipak, mišljenja smo da pojam enciklopedije ovdje valja tumačiti u njegovu izvornom, antičkom, značenju.
»U antičkoj Grčkoj termin je označavao sistem obrazovanja, započet već u sofista, a docnije određen kao Sedam slobodnih veština (lat. Septem artes liberales), podeljen na Trivium (gramatika, dijalektika, retorika) i Quadrivium (aritmetika, geometrija, astronomija i muzika).«24
Na taj način, autorova enciklopedijska ogledanja zapravo su demonstracija njegove erudicije i lucidnog oblikovanja istraživanja u vlastitu priču, u ogled o zavodljivoj snazi mišljenja. Ranije smo napomenuli da je semantičko čvorište Enciklopedije problem identiteta, problem subjekta u povijesti. Ključna natuknica za takvo tumačenje zasigurno je ona o arbitrarnosti. Naime, upravo proizvoljnost, sveopća neodređenost vezâ između stvari i smislova, autoru omogućava pisanje ove Enciklopedije. Ne postoji čvrst identitet stvari, jasna semantika pojmova:
»Najbeznačajniji predmet potencijalno je beskrajno značajan, beskrajno bitan. Možda je ta smeđa olovka ili taj plastificirani tetrapak od ključne i fatalne važnosti, možda nam upravo jedno od njih priopćuje Apsolut.« (138-139)
Andrićeva metoda raskrinkava se tako kao svojevrsna izvanjska fenomenologija koja ne nastoji prodrijeti prema biti predmeta, nego istinu bića traži »uvijek onkraj bića« jer »imenovati, tj. protumačiti jedan predmet svijeta, može se samo onim najneočekivanijim.« (139)
Unutar Enciklopedije ništavila također nalazimo mnoštvo autoreferencija, aluzija na autorove dječačke ili studentske dane, svakodnevne događaje i slično. Primjerice, natuknica o »ludilu« završava jezgrovitom anegdotom i citatom jedne anonimne pro-life poruke.
»Jednom smo se našli u nekom tramvaju oblijepljenom pro-life porukama. Pisalo je: ›Pomozimo našoj djeci da prežive trudnoću.‹ Moj prijatelj je dlanom prekrio posljednju riječ i pogledao me s gorkom slavodobitnošću. Mi smo ta djeca.« (168)
S druge pak strane, natuknica o »mesiji«, o onom »koji će doći da spasi svijet«, sadrži simboličko tumačenje autorova datuma rođenja.
»Zapravo, kad razmišljam o sebi, zaključak do kojeg dolazim može se sročiti upravo ovako: ja sam rođeni milenarist. Kao prvo, rođen sam 27. siječnja 1967. Treće tisućljeće dočekat ću s trideset i tri godine. Duboka važnost tog broja za moje postojanje u svijetu ima dodatnu snažnu potkrepu. To je zbroj znamenaka datuma moga rođenja. 2 + 7 + 1 + 1 + 9 + 6 + 7 = 33. Možda sumnjate da je datum namješten? U tom slučaju, slobodno izvolite provjeriti. Uostalom, zašto bih ga krivotvorio? Nikakva književnost ne zavređuje takvu žrtvu, žrtvovanje dokumenata, žrtvovanje istine. Što je lakše nego spariti nekoliko brojeva koji daju neki zadani zbroj? I kakvog bi smisla imalo upuštati se u tako infantilnu igru? Zaista žalosno, zaista žalosno, ako ste doista pomislili da sam spao na to da namještam neke brojke, da pišem nekakvu književnost. Jedna jedina stvar u čitavoj toj priči ima neku vrijednost: to je njena istinitost; nadam se da sam vas sada uvjerio.« (171-172)
Uviđamo da su Andrićeve natuknice - i formalno i semantički - pravi mikroeseji. Povijesni, kulturološki, politički i književni ekskursi unutar teksta nastaju na liniji autorove književne erudicije te mu pomažu utoliko što podcrtavaju osnovnu ideju pojedine natuknice. Zapravo, mehanizam obrade istraženog i pročitanog materijala u Enciklopediji ništavila ne razlikuje se ni po čemu od onog u Povijesti Slavonije. Enciklopedija predstavlja svojevrsno formalno zgusnuće Andrićevih istraživačkih strategija, jezgrovit uvid u konstitutivne elemente njegove poetike tj. spisateljske vještine.
Naslov ove prozne zbirke crtica donekle je ambivalentan jer sadržava naoko oprečne pojmove enciklopedije i ništavila. Ipak, pojam ništavila u Andrićevoj prozi ne podudara se s kanonskim (rječničkim) tumačenjem toga pojma.
»Ništavilo zamišljamo tako što se pokrijemo preko glave te još i zažmirimo. Tada ne vidimo ništa. tj. vidimo samo crnoću. Zato to nije pravo ništavilo, jer zapravo ne bismo uopće smjeli vidjeti. Tko hoće ništavilo, trebao bi zamisliti prazan prostor iz kojega je svijet tako odsutan da čak nije niti odsutan. Dakako da ta racionalizacija ne pomaže. Ništavilo je zapravo ono što nam se u takvim prilikama obično dogodi, tj. kada zaspimo.« (175)
Blagom filozofičnošću autor nam razjašnjava svu puninu semantike tog pojma, uspoređujući ga, zanimljivo, s blagotvornim stanjem sna. Enciklopediju, na tom tragu, možemo tumačiti kao krajnje kontemplativni uradak, refleksiju o vlastitom identitetu i osobnoj povijesti kroz mehanizme povijesnoga mišljenja. Gotovo u svakom djeliću svoje esejističke zbirke Stanko Andrić traga za nekom vrstom ja povijesnoga mišljenja.25 Na isti postupak nailazimo i u Povijesti Slavonije, a mogli bismo ga označiti svojevrsnom historiofagijom.26 Naime, povijesni materijal samo je pozadina na kojoj autor pronalazi tragove svojih vlastitih iskustava, intelektualne afinitete te mnoštvo citata iz svakodnevice, uspostavljajući na taj način osebujan dijalog s poviješću. Raspuklina između osobnog i kolektivnog, između ja i drugi, između prošlog i sadašnjeg, između pisanja povijesti i upisivanja u povijest, mjesto je na kojem valja sagraditi most .Ali Stanko Andrić, baš kao i njegov prezimenjak (naravno, ovdje mislimo na Ivu Andrića), svjestan je važnosti simboličkih mostova.
»Sjećam se jedne male fotografije iz spavaće sobe koja je prikazivala mali kameni most i ispod koje je pisalo nešto što nisam mogao razumjeti tada, nego mnogo kasnije, kad sam počeo učiti francuski. ›La vie est un pont: traverse-le, mais n’y fixe pas ta demeure.‹ Za prvu ruku ukazao sam povjerenje prijevodu što ga je netko (zacijelo naš župnik Mitar Dragutinac) olovkom ispisao na poleđini i koji ovdje prenosim: ›Život je most: prijeđi ga, i ne nastani se na njemu.‹« (173-174)
Kolektivna povijest Slavonije dovela nas je do osobne pripovijesti unutar jedne vrste intelektualnog pojmovnika. Priča otvara priču i pisanje se nastavlja. Forma je promijenjena, ali glas (subjekt) je ostao isti. Enciklopedija ništavila vodi nas prema dnevničkom kazivanju.
IV.
Treća Andrićeva knjiga Dnevnik iz JNA i druge glose i arabeske najraznorodnije je autorovo djelo. U njemu, uz spomenuti dnevnik koji zauzima relativno mali broj stranica, nalazimo glose, traktate i arabeske. Pokušajmo ponajprije razmotriti koncepciju autorova Dnevnika. U jednoj od natuknica Enciklopedije Andrić piše:
»AUTOBIOGRAFIJA. Najsavršeniji književni žanr. Površinska raznolikost književnosti samo je opterećenje i komplikacija. /.../ Trebalo bi da svatko napiše jednu autobiografiju kao svoje prvo i jedino djelo. U njoj bi izložio svoje poglede na ono što se učeno zove res humanae, rekao bi ponešto o svom izgledu, afinitetima i odnosima s drugim ljudima, osvrnuo se na ponekog umjetnika čije djelo (autobiografiju) poznaje; ukratko, u njoj bi veličao i u isti mah opravdavao svoju genijalnost. /.../ Uvođenje standardnog žanra omogućilo bi daleko veću preglednost književnosti. Sva bi književna djela bila podjednako genijalna, jer je takva osnovna ideja, a nju se može jedino još obogatiti. Postigla bi se autonomija svakog pojedinog djela, koje bi bilo potpuno nezavisno jer bi zapravo referiralo na sebe sama. Knjiga bi govorila o umjetniku koji je umjetnik upravo u toj knjizi i upravo dok to na svoj način govori i razjašnjava.« (133-134)
Književni žanr dnevnika, u to ne treba sumnjati, jedan je od najintimnijih oblika autobiografskog pripovijedanja. Zanimljivo je da autor svoj Dnevnik svrstava u poglavlje naslovljeno množinskom pseudogeneričkom odrednicom »Arabeske«. Taj u osnovi slikarski pojam koji danas često označava kitnjasto i repetitivno izlaganje u književnosti i umjetnosti Andriću je poslužio da slobodno odredi cijeli niz tekstova: od spomenutog dnevnika, preko Legende o svecu pogubljenom u Silistri, sve do lirski intoniranih zapisa Predvečerje, Blagoglasja i Panonija. Ono što je karakteristično za to poglavlje jest tzv. lirsko-digresivno bilježenje misli. Dok su posljednja tri zapisa prvenstveno usredotočena na kontemplativni (refleksivni) opis krajolika, doživljaja zavičaja, osobnog imaginarija, iluzija i snova, Dnevnik iz JNA predstavlja spontano bilježenje asocijacija u periodu od 10. listopada 1986. sve do 3. rujna 1987. godine. Na ovom mjestu valja nam podsjetiti na zanimljivu knjigu francuskog teoretičara autobiografije Philippea Lejeunea Cher cahier... (Dragi dnevniče...).27 U njoj nam autor nudi, na temelju ankete provedene u časopisu Le Magazine littéraire, kompilaciju svjedočanstava o tzv. intimnim dnevnicima. Iznimno su zanimljivi razlozi pisanja ili, točnije, stvaranja toga žanra:
»Većina ima namjeru zaustavljanje, fiksaciju sadašnjosti, ali svi ne uživaju u tome pisanju na isti način. Neki žele ›ostaviti trag iza sebe‹, a drugima je dnevnik jedini način komunikacije i prostor duhovne potrage. O različitostima tih osobnosti najbolje govore metafore koje su sami odabrali kao oznake svojega dnevničkog pisanja: dnevnik kao otok, zrcalo, laboratorij, kloaka, egzekucija, moja droga, litanija, probava, tijelo, masturbacija, bomba, disanje, mumija.«28
Sličan projekt pokrenut je nedavno i unutar hrvatske spisateljske javnosti. Naime, Milana Vuković Runjić sakupila je zanimljivu zbirku eseja unutar koje hrvatski književnici razotkrivaju svoje spisateljske pobude, navike i tzv. tajne zanata. Stanko Andrić u tekstu naslovljenom L’Éducation par les rêves (podnaslov: Zapisi propalog polaznika spisateljske akademije) kaže sljedeće:
»Ne treba zamarati čitatelja izlažući tijek našega školovanja i samozatajnog rada na sebi, koji nas je učinio u načelu kadrim za najzahtjevnije zadatke intelektualnog reda, ali koji nas je također - treba to odmah priznati - stubokom izmijenio, koji je u našem oku ugasio onaj stari bezazleni žar, a naše duše, jao!, neizlječivo osakatio, opustošio. Mi, duhovni bogalji, bešćutni autisti današnjice, svoje čemerne dneve najradije posvećujemo smišljanju suvišnih okrutnosti. Znanja kojima smo nekoć punili glave već su odavno prekrile plijesan i paučina, ona ondje leže posve beskorisna, a doskora i neupotrebljiva.«29
U istome eseju, nakon samo nekoliko redaka, nailazimo na u autorovu opusu relativno čest motiv knjige. Naime, taj sveopći motiv u Brune Schulza u Andrićevu eseju postaje predmetom zasićenosti, neke vrste izopačene repetitivnosti.
»Istrošene od upotrebe, te naše malobrojne knjige ostaju bez korica i naslovnih strana, bez imena autora i naslova djela, točnije: svi ti preliminarni i izlišni podaci gube sada svaku važnost, i knjige se vraćaju u svoje čisto klasičko, predaleksandrijsko stanje, više nema potrebe da im se na hrptu bilježi razmetljivo ime autora i da im nepotrebni i varljivi naslov sažima sadržaj unutrašnjosti, ukratko: te naše knjige postaju naprosto knjige...«30
Autorov Dnevnik iz JNA posvema je oslobođen svih žanrovskih stega. Naime, to je prvenstveno asocijativno bilježenje, ne svakodnevno, ne nužno prostorno određeno i bez tematskog središta. Primjerice, raspon asocijacija kreće se od djetinjstva:
»Široko, opekom popločano dvorište Šumarovih; usko, opekom popločano dvorište Mušulinovih; opalo lišće puno rose po putovima uz šume; grobovi s mrtvacima koji trunu zriobom koju ću možda jednom opisati.« (420);
preko lektire:
»Däniken (Povratak zvijezdama): ›Bogovi moraju činiti čuda: moraju biti moćniji od ostalih bića.‹« (421)
»Aralica (Duše robova) opisuje kako regruti dolaze u neki garnizon konjice: grupa mladića, u noći, stiže pred mračnu tvrđavu kojoj je ime Vojska.« (424);
»S divljenjem čitam, po prvi put, Tristana i Izoldu. Ništa više nisam očekivao od te izvanredne knjige. Neke rečenice me zapanjuju. Na str. 37: ›Izolda posjeduje plemenite dragulje, purpurne pojave i sagove iz Tesalije, pjesme harfista, zavjese na kojima su izvezeni leopardi, orlušine, papige i svakakve morske i šumske zvijeri.‹ Gotovo ne mogu vjerovati, moram pretražiti originale; tko je taj genij?« (426)
pa sve do svakodnevnog života:
»Na doručku, iznad čete u redu, dvaput protrči jedan štakor po cijevi parovoda. Za stolom, ponovno se u sjetilima podiže omražena, ponizna zgrada okusa ribljeg mesa.« (430)
Olakotna okolnost zasigurno je tâ da je jedini faktor kohezije teksta, zapravo i jedino ograničenje žanra, logika vremena koju nameće kalendar.
»Naime, u dnevnicima se pripovijedanje ne može konstruirati izvan reda smjene dana. Sam zapis može biti bilo što, ne nužno izvještaj dnevnih aktivnosti. On može biti pjesma, citat iz Biblije, čak i crtež, fotografija bez riječi, pitalica ili naprosto praznina ispod datuma, ali globalna vremenska struktura tu mora odgovarati konceptu vremena kakav nudi kalendar.«31
Gotovo svaki oblik iskaza može postati predmetom dnevničke obrade. Mogli bismo pomisliti da je upravo dnevničko zapisivanje, uz roman, jedan od najotvorenijih književnih oblika - forma koja posjeduje zapanjujuću snagu upijanja jezika.
Tekstove objavljene u knjizi Dnevnik iz JNA i druge glose i arabeske mogli bismo odrediti pomalo krležijanski - kao marginalije. Naime, većina tekstova ove prozne zbirke uistinu nastaje na marginama neke vrste kritičkog iščitavanja starih (povijesnih) dokumenata te velikog broja književnih zapisa.32 U jednom intervjuu objavljenom u zagrebačkom novinskom dnevniku Vjesnik Andrić se osvrće na svoj dosadašnji rad:
»Rekao bih da se sve tri moje dosadašnje beletrističke knjige presudno zasnivaju na erudiciji, to jest da su one u osnovi eruditsko konstruiranje i komentiranje. Povijest je samo jedan od rezervoara te erudicije, drugi je sama književnost, svjetska i domaća, a tu su i još neke umjetnosti i znanstvene discipline. Zašto pišem upravo tako, a ne nekako drukčije? Valjda zato što mi se tako sviđa, što me zabavlja i ispunjava takva vrsta književnog istraživanja.«33
Mislim da na ovom mjestu treba istaknuti autorov pojam književnog istraživanja. Naime, gotovo ni jedan književni uradak Stanka Andrića ne trpi stroge generičke odrednice, svojevrsnu književnopovijesnu klasifikaciju. Glose, traktati i arabeske individualna su žanrovska određenja, ali nam ipak govore ponešto o semantici autorovih tekstova.
Andrićeve glose nastaju ponajprije na margini njegovih historiografskih i književnih istraživanja. Jedna od najzanimljivijih autorovih »glosa« nastaje na margini Prattova stripa o Cortu Malteseu. Zanimljivo je da autor, nakon što je svog čitatelja detaljno upoznao s rodoslovljem Prattova junaka, vrši svojevrsnu poredbenu interpretaciju na liniji Pratt - Borges. I sljedeći autorovi eseji nastaju na toj intertekstualnoj podlozi. Primjerice, u tekstu Kako sam otkrio ›Srednju Europu‹ autor iščitava autorske opuse Brune Schulza i Danila Kiša. Naredni esej Vino teksta podnaslovljen je kao »uvod u metaphysicu sensualis Béle Hamvasa«. Nakon toga slijede kritički osvrti o Hervéu Bazinu (Povijest tiranije) i Danilu Kišu (O čitanju Kiša). Tom selekcijskom metodom Andrić bira teme do kojih mu je uistinu stalo, dakle, teme koje su na osobit način postale dijelom njegove biografije ili se još uvijek u nju upisuju.
Autorovi traktati, s druge strane, posjeduju određen stupanj znanstvene (metodološke) strogosti - primjerice, u njima autor nerijetko navodi referentnu literaturu u fusnotama, postoji strogo strukturiran redoslijed izlaganja i slično. Uz već spomenuti traktat o »etimologiji kao načinu mišljenja«, iznimno zanimljiv je i onaj naslovljen Bilješke o našem separatizmu. Iako napisan u Parizu 1990. godine, dakle prije više od jednoga desetljeća, iako sadrži ponešto spornih zaključaka, taj je kritičko-povijesni članak itekako suvremen. Kao polazište za svoje razmatranje autor uzima šiljilo, zapravo četiri kovinske figurice, četiri od mnogih »koje simuliraju neke antikvarne predmete« (311), ali ustvari posjeduju neku sasvim drukčiju, dakako skrovitu, namjenu.
»Pošto sam se našao bez jasna nacrta po kojemu bih izložio svoje ideje pod gornjim naslovom, odlučio sam da se okoristim ljubaznošću ta četiri mala predmeta sa svoga stola, uzimajući svaki od njih kao ključ ili paradigmu po jednog kuta motrenja iz kojega se može baciti snop svjetlosti na predstojeće teško gradivo.« (311)
Uz pomoć tako naznačenog rashomonskog uvida Stanko Andrić prolazi kroz nekoliko stoljeća hrvatske povijesti, iščitavajući časopisnu literaturu (Hrvatska prosvjeta, Hrvatska smotra, Hrvatski tjednik) paralelno s ključnim ideologemima domaće kulturne i političke povijesti (ustaštvo, nacionalizam, genocid, komunizam, kozmopolitizam, srpsko-hrvatski odnosi). Ono što čitatelja fascinira u autorovu rukopisu je sklonost anegdotalnom razvoju misli i naoko slobodnom zaključivanju. Zaključna misao traktata, zapravo citat Brune Schulza, najbolje oprimjeruje tu sklonost dosjetki.
»Ispod stola koji nas razdvaja, ne držimo li se potajice svi za ruke?« (361)
Ne treba sumnjati da iza svake Andrićeve rečenice stoji golema erudicija i osebujna istraživačka logika. O tome najbolje svjedoče njegovi izleti u prirodoznanstvenu tematiku, primjerice u traktatu Cancer invictus. U tom eseju autor nam donosi osobna promišljanja o jednoj ubojitoj bolesti, o raku.
»Rak je Protej. Može se razviti na takoreći bilo kojem od brojnih organa i tkiva složenog organizma kakav je čovjekov.« (380)
Poticaj za tu naoko morbidnu refleksiju mogli bismo pronaći u poznatom ogledu Susan Sontag Bolest kao metafora, prijevod kojeg je objavljen u časopisu Gordogan, broj 2-3 i 4 iz 1979. godine.34 Autorica u svom eseju nastoji iščitati poimanja bolesti, osobito tuberkuloze i raka, u kulturnoj povijesti Europe, sve do modernijih reprezentacija »bolesti kao političke metafore«. Andrić, s druge strane, problematizira mogućnost postojanja tako opake bolesti u svijetu koji priznaje Boga, ali istodobno čitatelja upućuje u svojevrsnu kratku povijest recepcije raka u suvremenoj znanosti i publicistici. Jedan od posljednjih traktata u knjizi, Od Apokalipse do melankolije, autoru prvenstveno služi za eksplikaciju apokaliptičkih predodžbi o kraju prošlog nam tisućljeća. Ipak, problematizacija 2000. godine predstavlja samo jedan od inicijalnih motiva za posve novi historiografski napad. Na povijesnoj podlozi završetka prvoga tisućljeća Stanko Andrić razmatra suvremene nam fenomene kataklizmičkih scenarija, milenijskih računalnih virusa, religijskih poimanja tzv. »sudnjeg dana«, inflaciju tzv. post- pojmovlja i slično.
Zaključimo: posljednja faza Andrićeva književnoga rada predstavlja nam njegovu snažnu usredotočenost na tekst. Bilo da se radi o tekstu kulture ili pak književnom tekstu, autorove analize nastoje prodrijeti u smisaono središte interpretiranoga materijala. Doduše, autorski glas ponekad je toliko snažan da se čitatelj osjeća sudionikom procesa dvostrukog čitanja - jednog, usmjerenog od autora prema tekstu te drugog, usmjerenog od teksta prema autoru. Tko koga čita i što se u što upisuje? To je samo jedno od mogućih pitanja nakon susreta s književnim radom Stanka Andrića. U jednom od najzanimljivijih eseja unutar Dnevnika, naslovljenom Kupališno čudovište ili o istraživanju srednjega vijeka, autor razlikuje dvije vrste pisaca - pisce sakupljače i pisce izlučivače. Za sebe autor tvrdi sljedeće:
»Budući da sam ponajviše sakupljač i komentator, prirodno je da sam se iz književnosti preselio u historiografiju. Tu je pisanju uvijek pružen neki oslonac: tekst dokumenta, obrisi poznatih činjenica.« (400)
Nakon toga slijedi prilično intiman opis autorove istraživačke strategije i, dakako, njegova predmeta istraživanja, srednjega vijeka.
»Možda glavni razlog zbog kojeg sam unutar historiografskog posla izabrao srednji vijek jest tzv. oskudica pisanih povijesnih izvora, odnosno količinska ograničenost dokumentacije. To drugim riječima znači da stremljenje k totalitetu ovdje nije beznadno.« (400)
Time se istraživačeva historiografska djelatnost definira kao sporo napredovanje k totalitetu, iščitavanje mnoštva dokumenata i bilježenja još većeg broja fusnota. Naravno, sada je već posve jasno da upravo takav tip spisateljske aktivnosti, dakle onaj na margini povijesnoga istraživanja, proizvodi književnu (ili beletrističku, ne-znanstvenu) dionicu Andrićeva stvaralačkog opusa.
V.
Nenad Ivić u svojoj iscrpnoj studiji Conjectura mentis humanae: figura i počeci srednjovjekovne historiografije na zapadu pokušava iščitati svu složenost veza kasnoantičke i srednjovjekovne historiografije. Naime, autor na jednom mjestu napominje:
»Za razliku od nas antički povjesničari nisu poznavali povijest onakvom kakvom je mi smatramo: za njih povijest nije uvijek predstavljala cjelokupnost prošlih događaja.«35
Povijest je za njih viđena prvenstveno kao jedan od oblika pisanja, točnije - »posao povjesničara poistovjećen /je/ u prvom redu s (književnom) obradom gradiva.«36 Spomenuta nam je digresija bila potrebna kako bismo na što je moguće sustavniji način opisali osobitosti Andrićeve poetike. Naime, Stanko Andrić, baš kao i antički autori čiji rukopis opisuje Ivić, svjesno eksploatira književne mehanizme u korist historiografskoga prikazivanja. Naravno, to ne znači da toj književnoj fiksaciji ne prethodi iscrpno historiografsko i književno istraživanje. U to nam uopće ne treba sumnjati. Ali isto tako nedvojbena je činjenica da se čitatelj u Andrićevu tekstu osjeća krajnje nesigurno. Historiografska istinolikost, ili barem neka vrst prividne objektivnosti, postiže se nizom tekstualnih strategija, primjerice fusnotama, navođenjem izvora, vremenskim i prostornim deiksama i sličnim. U Povijesti Slavonije, Enciklopediji ništavila i nekim tekstovima Dnevnika takvi metodološki mehanizmi izostaju. Ipak, čitatelju je darovano nešto mnogo značajnije. Pružena mu je priča unutar koje on može prepoznati tragove vlastite povijesti, upućen mu je poziv na jednu osobitu misaonu avanturu.
Tekst, povijest i identitet - to su poetološke odrednice koje pronalazimo usredištene u Andrićevu književnom opusu.37 Istodobno, to su i tzv. strategije izgradnje autorskoga rukopisa. Unutar Povijesti Slavonije u sedam požara povijest je svojevrsno semantičko središte, ali autor nam - naravno, koristeći široki spektar rafiniranih autoreferencijskih mehanizama - neprestano sugerira da je upravo zavičajna povijest mjesto upisivanja njegova vlastita identiteta. Dokumenti slavonske povijesti, dakako, istodobno su dokumenti njegove osobne pri/povijesti. S druge pak strane, Enciklopedija ništavila predstavlja tekstovni model fikcionalne nadogradnje stvarnosti. U tim se esejima gradi osobita mreža fikcije i fakticiteta, pretvarajući stvarnost u jedno gotovo somnambulno stanje. Slojeviti međuodnos povijesti i subjekta na tom je mjestu dodatno izokrenut. Ovaj put se i povijest upisuje u subjekt, dvostruko kodirajući autorov rukopis: upravo iz tog razloga eseji iz Enciklopedije ništavila čitaju se redovito na granici između slobodne (lektirne) fikcionalnosti i autobiografskog fakticiteta. Heterogena zbirka Dnevnik iz JNA i druge glose i arabeske autorov je veliki povratak tekstu. Većina tekstova te zbirke u nekoj je vrsti intertekstualnog odnosa. Poigravajući se lektirom (kritički prikazi Kiša, Hamvasa ili Schulza), zatim historografskom literaturom (suvremena povijest ili medijevistika), te vlastitom istraživačkom metodologijom (autopoetički tekst Kupališno čudovište), Stanko nam Andrić predstavlja sve osobitosti tekstualnog istraživanja, svojevrsnog pročitavanja osobnog iskustva kroz tekst.
Koliko god nam se činio zaokruženim, književni rad Stanka Andrića nije pritom i dovršen jer, kako napominje Novak, »odlomci iz još neobjavljenog romana Simurg otvaraju njegov opus budućim iznenađenjima.«38
